Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Bosanski put u Mekku – III dio

Bosanski put u Mekku – III dio

Surova su mekkanska brda, s vrelim kamenjem i žegom koja ubija. Ni nalik proljetnom zenitu iznad Sarajeva, omamljujućem i pogodnom da se zadnji časovi nastave provedu na Bentbaši ili na Kovačima. Posljednje dvije godine školovanja u Medresi, kada obično krene da hlapi početna učenička finoća, počesto bih se iskradao iz klupe organizujući samostalni čas u prirodi. S časova sam bježao nenajavljeno, otmjeno i lakonski. Kroz prozore učionice gledalo se na slobodu, pa čim na dimnjacima Kuršumlije primjetiš jutarnji sunčev bljesak, odluka pada brzinski i nezaustavljivo. Kada se začuje zvono za početak narednog časa, već bih zakoračio na Sarače, izgubio se u masi. Poput Alije Lepira, sunčao sam se podno Bijele Tabije, osluškujući gradsku vrevu i vasionski sudar podnevskih ezana iznad Sarajeva.

Sudarale bi se poslije i argumentacije, moja i babina. Prihvatao je slabost neznanja, ali je teško podnosio neopravdane časove. Bježanje s nastave tumačio je izrazom drskosti i nepoštovanja prema svima koji prenose znanje. Za vrijeme dugotrajnih i mučnih prekoravanja, teško sam uspijevao pojasniti da mi nije do profesorskog digniteta, već da su mi dodijale pauzalne forme u tedžvidu, mutezilijski racionalizam, principi partnerstva u muamelatu, te da mi nedostaje neba, sunca, trave, zemne praške, mrava kojeg kad potjeram olovkom, bježi kao da ga gone Sulejmanove vojske. Nedostajalo mi je djetinjstva.

Za razliku od tog sarajevskog sunca koje grije inspirativno i filozofski, mekkansko prži tjeme, a u obraze ti nabije vrelinu i žar od kojih se suši grlo, pa nemoćno kolutaš očima. Plamti sve čega se dotakneš. Svako mekkansko jutro na horizontu uvijek najavljuje isto, dug i vreo dan. To je prvi doživljaj Mekke, nakon što se po izlasku iz autobusa udahne njena hava.

S obzirom da je putovanje trajalo dugo, preporuka našeg rukovodstva bila je da se odmorimo, a da u večernjim satima, organizovano i po prvi put zajedno pođemo u Harem i obavimo umru. Iako umoran i neispavan, ali napretek uzbuđen i nestrpljiv, ignorisao sam preporuku, te se na vlastitu odgovornost zaputio ka Haremu, s dvojicom ahbaba s kojima sam dijelio hotelsku sobu i prvo iskustvo hadždža. Sve to sporazumno i po starom bosanskom običaju.

Džinovska kula pouzdan je orjentir ka Haremu. Ovaj ogromni sat jasno je vidljiv i iz udaljenih dijelova Mekke. Nisam kroz sopstvena razmišljanja uspio otkriti njegov smisao ni svrhu, osim možda u nadi da iskucavaju minute, dok se nestrpljivo iščekuje generacija koja će poželjeti vratiti ponos muslimanskim narodima.

Pred zidinama Harema našli smo se pred podne, ne shvatajući zašto je onemogućen ulaz u prizemni dio, gdje smo željeli obaviti svoj prvi tavaf. Pokušaji da uđemo bili su bezuspješni, pa smo uznemireni kružili od ulaza do ulaza. Njih dvojica odlučiše da se vrate i pokušaju kasnije, a ja ostadoh sam, okružen stotinama hiljada ljudi, što se žureći tiskaju u namjeri da unutar Harema klanjaju podnevski namaz. Pred svakim ulazom gomilale su se grupe, s istaknutim pregovaračima koji su svađalačkim tonom bezuspješno vršili pritisak na vojnike. Žene halaču i mašu rukama, preklinju i proklinju. Tih prvih dana mog boravka u Mekki činilo mi se da svi ljudi imaju grube i suhe glasove, koje pretaču u nerazgovijetne riječi, kao da su im usta puna mekkanske prašine.

Usudio sam se progurati do vojnika i okušati moju pregovaračku sreću. Učeničkim arapskim jezikom kazao sam mu da mi je prva umra i da dolazim iz Bosne. Kao po naređenju, pomakao je prepreku, dovoljno tek da prođem. Opet stari bosanski fazon. Našao sam se unutar zidina Harema, u dijelu koji je zbog rekonstrukcije i proširenja bio ispregrađivan visokim pregradama. Ka'be nije bilo ni na vidiku. Lutajući sam razmišljao o tom bosanskom kreditu u muslimanskom svijetu, koji trošimo rasipnički i neumoljivo. Saudijski vojnik na kapiji najsvetijeg mjesta na svijetu još uvijek je poštovao bosanski otpor, cijeneći nekadašnju žilavost i herojstvo naroda koji bi komotno stao u mekkanski Harem. Da li zna da većina Bošnjaka prema kojima je blagonaklon i pažljiv, ne znaju nabrojati 9 narodnih heroja svog odbrambeno-oslobodilačkog rata?

Začuo se podnevski ezan, a ja sam se šćućurio ispod ogromnog potpornog stuba, sam među hiljadama ljudi koje ne razumijem. Čekao sam svoj prvi namaz u Haremu, u safu okrenutom prema Ka'bi, ali ne vidjevši ni Ka'bu, ni naviknuti fotografski prizor njenog Harema. Svuda su bile ploče i pregrade. Razgledao sam table s brojnim znakovima i putokazima, prisjećajući se potisnutih arapskih riječi i fraza, s likom svog medresanskog profesora Ahmeda Halilovića, kako u prepoznatljivoj grimasi, uz naizmjeničnu signalizaciju palcima mijenja glagol: džerrebe – judžerribu – tedžriibun. Mučio sam se želeći se prisjetiti šta mu je značilo to džerrebe. Moglo bi mi zatrebati. Jedne prilike nisam napisao zadaću, pa mi je nalivperom obloženim nekim plemenitim drvetom, prelijepe i raskošne izrade dao jedinicu u dnevnik. Poslije me na izlazu iz učionice, blaženim osmijehom pitao jesam li normalan. Nisam odgovorio potvrdno, a onda je zbio prste svoje šake, što je simbolični poziv na strpljenje koji sam kasnije često viđao u Mekki, i rekao mi: Strpite se još malo. Ovo će završiti brzo, i vidjet ćeš da ćete biti dobri ljudi.To nam je ponavljao sve do mature. Tada to nije zvučalo obećavajuće, ali s nadom da se godinama poslije, za mene ostvaruje njegovo predskazanje, molio sam Allaha da mu sačuva zdravlje. Sjetio sam se i kako mi je poslije poklonio to nalivpero, i da sam ga izgubio na ramazanskoj praksi u jednom selu nedaleko od Livna. Nisam tu šminkersku pisaljku prežalio ni danas.

Nakon namaza, brzo su iščezli safovi i stvorila se gužva. Pohrlio sam za masom, misleći da kreću prema Ka'bi. Međutim, većina je nakon namaza napuštala Harem i ja sam nakon dugog hodanja i naguravanja ipak ugledao izlaznu kapiju. Više od sat vremena sam unutar zidina Harema i još uvijek ne znam kako doći do Ka'be!Tokom mog cjelokupnog boravka u Mekki, bio je to prvi i zadnji put da sam zbilja osjetio paniku i nervozu.

Srednjovječnu ženu koja mi je dolazila u susret upitao sam gdje je Ka'ba.Zastala je, izdvojila se iz svoje grupe i mahnula mi rukom da je slijedim. Mislim da je pripadala grupi američkih hadžija. Kada se osvrnula pitavši me odakle sam, vidio sam kako obilato plače. Pokušao sam se izviniti, a ona je uporno ponavljala kako joj je čast.

Nisam uspio da se zahvalim toj ženi, niti se sjećam načina na koji smo se rastali…jednostavno je nestala. Ne bih je umio ni prepoznati. Par stotina metara ispred mene, veličanstveno se zacrnila kiswa. Ukazale su mi se dvije strane Ka'be, po prvi put. Ne znam da li ću u svom životu, ikada više, vidjeti išta svečanije…

(nastavit će se ako Bog da…)

Za Akos.ba piše  Ismet Bećar

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top