Bosanski put u Mekku (II dio)

Zamišljao sam nekadašnje bosanske mladiće, na početku njihovog studentskog putovanja, kako u prvom susretu s Kairom posežu za svojim koferima, rove po mirisnim zavežljajima bosanske hrane, gužvaju fotografije svojih vila na čekanju, i bore se s gorostasnim iščekivanjima, svojim i tuđim…završiti škole i postati svjetskim ljudima.

Veličanstven je noćni prizor treptećeg grada. Posmatran s par stotina metara visine, dok pilot cilja aerodromsku pistu, Kairo je zvjezdan kao nebo, ispresjecan svjetlosnim kajševima, nakićen blještavim čvorovima, kojima neprestano poput mrava mile automobili. Iako prvi put kročim na tlo drevne metropole, kairske tople noći, njegove ulice i žamor, vrele kore hljeba i dah Nila odavno su nastanili moje biće. Brat mi je ponekad satima dočaravao kairsku boemštinu.

Voda za abdest je nepodnošljivo topla. Tu me pokosio prvi nostalgijski flash, svega par sati nakon polijetanja iz Sarajeva. Prisjetio sam se vrelih ramazanskih dana koje sam provodio u selu Podžeplje, nedaleko od Han Pijeska. Čekajući ikindiju, redovno sam se raspinički zapljuskivao ledenom planinskom vodom. Običavao sam zavrnuti nogavice i noge potopiti u  mrazno kameno korito, a onda zbog trnaca jedva oteturati do džamije. Na prvom početnom tekbiru, prstima bih poklopio odrvenjele uši, iz kojih su šumili ti gorski potoci. Ni zimi se nisam abdestio toplom vodom, takvo se pekmezarenje ne bi tolerisalo u mom okruženju. Suvišno razočarenje tom mlakom vodom kratko je prokomentarisao nekadašnji egipatski student iz naše grupe: ovo je Kairo, dobro pa je ima ikako.

Šaroliko je društvo putnika na kairskom aerodromu. Poznati likovi sa stranica Mahfuzovih romana kojima sam nekoć ubijao dosadnu internatsku svakodnevnicu…štreberi, nesposobni činovnici, šminkeri i bogati stranci, svodnici, te poneki egipatski starac na čijem licu se vidi istinska vjernička skrušenost i dostojanstvo. Jedno je ipak zajedničko za sve…tuga u očima Arapa. Ti žalosni i sjetni pogledi ljudi rasturene zemlje, izgubljenog ugleda, dominantno su zapažanje iz kojeg proizilazi ponavljajuće dosadna zapitanost: šta se to desilo muslimanskim narodima?

Zbijeni u bosansku grupu, šuteći smo posmatrali kolone ljudi što se smjenjuju, žurno tabanaju svoju dunjalučku stazu. Nakon sahat ili više, aerodromskim autobusom krenuli smo ka terminalu s kupaonicom i mesdžidom, gdje je trebalo obući ihrame. Znatiželjno sam glavu promolio kroz prozor, dok je vreli zrak milovao moje lice. Zamišljao sam nekadašnje bosanske mladiće, na početku njihovog studentskog putovanja, kako u prvom susretu s Kairom posežu za svojim koferima, rove po mirisnim zavežljajima bosanske hrane, gužvaju fotografije svojih vila na čekanju, i bore se s gorostasnim iščekivanjima, svojim i tuđim…završiti škole i postati svjetskim ljudima. Mnogi od njih zaista su i bili svjetski ljudi.

Kupaonicom koja broji pet-šest kabina komanduje Brzi, zabavni domaćin, tamnoputog lica s brkovima i krupnim zubalom iz kojeg neumorno prospipa potpuno nerazgovijetna požurivanja. Čim bi se zakoračilo u kabinu, Brzi bi otvorenim dlanom bjesomučno zalupao na vrata, kao da veli: ”Ljudino, nisi kod kuće. Iza tebe je red, i nemaš kad da se glacaš! Požuri, let za Džiddu ne čeka!” Brzi je u međuvremenu dopao u naše društvo i naučio kako požurivati na bosanskom. Neprestano je obilazio kabine i lupao na vrata, napinjući se: ”Brrrrzzzzzzzze, brrrrzzzzzzeee!” Pri tome se smijao pomalo mahnito, ali posve toplo i domaćinski.

Sapirao sam svoje tijelo pred ihrame, moju hadždžsku, ali i samrtničku odjeću. Obavijen vodenom parom, razmišljao sam o tome kako sam već proživio pola životnog vijeka mog rahmetli babe. Bliži sam smrti, nego li životu. Mislim li o tome dok se radujem životnim nasladama, kad se kasno uvečer nadvirujem nad krevet mog maksuma, ili se smijem  sopstvenim glupostima?

Zatezao sam bijelu frotirnu tkaninu i gledao niz svoje mokro tijelo. Jednom, ili vrlo brzo, doći će taj trenutak. Pomutit će se moj pogled, zadrhtati mi glas. Izlizat će se moje jagodice i požutjeti moja koža. Zauvijek će se ukočiti moji mišići. Opkolit će me smrtni zadah. Postat će oporo, crno i crvavo moje tijelo. Ugnilit će sve ovo što sam dotjerivao, uljepšavao. Tijelo…to je ta blagodat i kob, koja čovjeka navede na neposlušnost Allahu. Ruke i moj trbuh koji će zaposjesti bube…oni me vode grijehu i unakazuju moje stvorenje.

Allahu Vječni, Ti vidiš moje avrete i znaš moje mahane i grijehe…kad me zadnji put spreme u moje hadždžske ihrame, kad se na tabutskoj tahti zanjiše moja mješina, kad se na dlanovima mojih najbližih zatalasa čoha kojom je pokriveno moje tijelo, kad ih opruženih ruku budem čuo, ali ne mogao da im išta oporučim ni kažem, ne daj moj Allahu, da tada usamljen budem, niti da zebnja ujeda moju dušu, već mi meleka pošalji da me umiri i lijepim mi moje mjesto pokaže. Allahu Veliki, ako mi ne pokažeš put i ne oprostiš mi, presahnut će sve moje nade…

Brzi je lupao kao lud. Istravljen od svojih misli, pred njega sam iskoračio kao duh. Zadignutih obrva, ljutito je mlatarao rukama, opet k’o da veli: ”Vidi ovoga što se uživio…izlazi budalo!” U prvi mah šašav kao i njegov posao lupanja na vrata, Brzi je ipak vrijedan podsjetnik muhrimima, da im vrijeme curi nepovratno.

Kako su glasovi telbije postajali sve jači, bilo je jasno da se približavamo Džiddi. Ljudi su se neprestano zgledali pogledima iz kojih je blještavio sjaj. Ispunjava se želja njihovih života. Nadomak su Ka’bi. Na tv ekranu prizori saudijske ceremonije, tradicionalnog plesa, slavlja isukanih i pozlaćenih sablji…Unutar gvozdenog oklopa koji je jezdio nekoliko kilometara iznad tla, žurno se približavajući blagoslovljenoj dolini, započinjalo je slavlje naših duša…

Zahvala je Tvoja i blagodati su Tvoje. Tebi svaka vlast! A mi, mi smo zemni prah, ono što će jednom prestati da se spominje, biti zaboravljeno…Ti Stvaraoče i Vladaoče, naš si jedini Bog i Utok svega…

Za Akos.ba piše Ismet Bećar