Bosanski jezik je naše najveće blago
Svjedoci smo da se iz godine u godinu hisorija Bosne rasparčava, razdjeljuje, zaboravlja, prepisuje i preispituje. Međutim, ne smijemo dopustiti da se našom historijom barata kao sa najobičnijim komadom tkanine na tržnici.
Kroz stoljeća, uprkos svemu, mi smo opstali, pa iako nismo izašli kao pobjednici u svim poglavljima historije, moramo biti svjesni da je rat preči nego nekoliko bitaka. Bosna je danas tu, drugačija nego kakva je bila 1900. godine, drugačija nego kakva je bila pod čizmama Osmanlija 1700. godine, drugačija nego kakva je bila za vrijeme vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića 1380. godine. Drugačija nego kakva je bila za vrijeme Bana Borića. Kroz stoljeća Bosna je opstajala, mijenjala se i sazrijevala, baš kao i jezik kojim su ljudi ovih prostora, govorili i pisali. Baš kao i historiju Bosne, tako i historiju bosanskog jezika, mnogi osporavaju i svojataju, ali činjenice su nepobitne i one su tu da prkose svim zlonamjernim ljudima. Bogata historija Bošnjaka i bosanskog jezika je neupitna.
Historija Bosne, takva kakva je bila, imala je utjecaj i na historiju bosanskog jezika. Za razliku od samog pomena države, prvi pisani pomeni bosanskog jezika su zabilježeni tek u 14. i 15. stoljeću. Tako se prvi pomeni bosanskog jezika mogu naći u djelu „Skazivanje izjavljeno o pismeneh“ Konstantina Filozofa i u notarskim knjigama Kotora (kupovina petnaestogodišnje ropkinje bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevena). Kad se već tada javlja naziv bosanski jezik, postavlja se pitanje zašto nam ga danas osporavaju. Odgovor se krije u historijskim sukobima naroda na ovim prostorima, sukobima koji su počeli još od bana Mateja Ninoslava i stoljećima se prenosili sve do dana današnjeg.
Dokazivanje postajanja bosanskog jezika je suvišno, jer činjenice nisu nešto apstraktno što se treba dokazati, objasniti, potvrditi ili opovrgnuti. Činjenice su takve kakve jesu, nepromjenjive i nepobitne. Činjenice nam govore da je bosanskim jezikom pisao Ninski biskup, činjenice su i da se bosanski jezik pominje u djelu „Thesaurus polyglotus“ Jeronima Megisera, a činjenica je i da su, jezik naroda ovih prostora zvali bosanskim, najveći čuvari bosanskog jezika svih vremena, bosanski franjevci. Među njima najviše su se istaknuli Matija Divković, Ivan Franjo Jukić, Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Martin Nedić i mnogi drugi. Oni su bili ti koji su, možda u najtežim vremenima kada je velika većina bila nepismena, očuvali naziv Bošnjak i bosanski jezik. Zbog toga su oni najzaslužniji za opstanak bosanskog jezika. Pored već navedenih činjenica, možda najbitnija jeste da je Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević, 1735. godine zapisao da se svećenici u Bosni služe bosanskim jezikom i da je on dovoljan za sporazumjevnje između katolika i pravoslavaca.
U ovom kratkom pregledu historije bosanskog jezika, neophodno je spomenuti da se Bartol Kašić u svom djelu „Ritual Rimski“ 1640. godine, baš kao i Kongregacija za propagandu vjere, zalaže za bosanski jezik kao govor i osnovu za zajednički jezik južnoslavenskih krajeva. Ljepotu i vrline bosanskog jezika prepoznali su i Jakov Mikalja, koji u svom „Blagu jezika slovinskoga“ ističe bosanski jezik kao najljepši u ilirskom jeziku, a i Đono Palmotić, dubrovački dramatičar koji se opredijelio za govor „susjednih Bošnjaka“ naglašavajući njegovu ljepotu. Bosanski jezik spominju i Matija Antun Reljković i Andrija Kačić Miočić u svojim djelima u 18. stoljeću. Sa svim navedenim velikim historijskim imenima, stamenito stoje imena Alberta Fortisa, koji u svom djelu „Viaggio in Dalmazia“ objavljuje našu baladu „Hasanaginicu“ i u kojem spominje bosanski jezik kao jezik Morlaka, te ime Mula Mustafe Bašeskijie u čijem se poznatom „Ljetopisu“ može pronaći naziv bosanski jezik. Taj naziv su upotrebljavali i Ivan Grličić, Đakovski župnik 1707. godine, i Matija Petar Katančić koji je objavio prevod Svetog pisma u jezik Slavno-Illyricski izgovora bosanskog.
Da su nekad Bošnjaci različitih vjera govorili bosanskim jezikom najbolje pokazuje primjer Prokopija Čokorila, pravoslavnog prvaka Hercegovine, koji je od Ali-paše Rizvanbegovića tražio da za vladiku postavi čovjeka vičnog bosanskom jeziku. U prilog navedenom ide i to što je bosanski biskup Vujičić 1881. godine jezik svog naroda nazvao bosanskim. U ovom kontekstu još ću spomenuti i Peru Tunguza, jednog od vođa hercegovačkih hajduka, koji je svoj jezik zvao bosanskim.
Jedan od ključnih tranutaka u historiji bosanskog jezika jeste štampanje „Gramatike bosanskog jezika za srednje škole“ 1880. godine od strane Zenmaljske vlade. Autor gramatike je bio Frane Vuletić, a knjiga je bila u upotrebi sve do 1911. godine. Neophodno je istaći da od 1908-1911 godine knjiga je nosila naziv „Gramatika srpsko-hrvatskog jezika“, čime se stiče jasan uvid u zle namjere da se sakrije historija i nanese velika šteta po očuvanje naše kulture i tradicije kroz pisanu riječ.
Godinama prije početka udara na našu stoljetnu zaostavštinu, Nikšićanin Salih Gašović, napisao je „Časni mevlud na bosanski jezik“, Ibrahim Berbić je štampao „Bosansko-turski učitelj, Ibrahim Seljubac „Novu bosansku elifnicu“, a Ibrahim Salih Puška objavljuje „Tedžvidi edaijjei bosnevi“.
„Mi ovdje nismo u Beču niti Gracu, već u Mostaru i treba da se govori bosanski, da svi razumimo“, izjavio je Ibrahim Kapetanović, gradonačelnik Mostara, na sjednici 1895. godine. Gradonačelnikove riječi su bile upućene gospodinu Stangeru koji je počeo govoriti na njemačkom jeziku.
Austrougari su bili ti koji su prvi počeli uništavti našu zaostavštinu, još 1879. godine, a zvanično od 4. oktobra 1907. godine, kada je Zemaljska vlada naredila da se napusti naziv „bosanski jezik“, a da se umjesto njega koristi naziv „srpsko-hrvatski jezik“.
Iako je od austrougarskog udara na našu svetinju prošlo nešto više od 100 godina, napadi na Bošnjake, Bosnu i bosanski jezik ni danas ne prestaju. Međutim, ne smijemo posustati u odbrani naše zaostavštine, našeg bosanskog jezika. Dugujemo to našim franjevcima, našim piscima, našim nekadašnjim vladarima i svima onima koji su kroz historiju stajali u odbrani te zaostavštine.
Za Akos.ba piše: Haris Čolić
