Borba protiv islamofobije: Francuski i škotski slučaj
Zadnjih nekoliko sedmica svjetsku javnost je uzburkala odluka francuskih lokalnih vlasti da zabrani nošenje burkinija na javnim plažama francuskih gradova. Piše: Abdurahaman Ljevaković
Prvu zabranu burkinija krajem jula donio je gradonačelnik Cannesa, David Lisner, tvrdeći da je burkini „simbol ekstremizma“ i „nepoštivanja javnog morala i sekularizma“. Nakon ove zabrane, uslijedile su zabrane 20 drugih francuskih gradova, uključujući i Nicu, u kojoj je policija bila odlučna u namjeri da sankcionira sve koji se ne pridržavaju ove zabrane, što potvrđuje i slika francuske policija koja prisiljava ženu u burkiniju da skine burkini naočigled ostalih više-manje nezainteresovanih posjetilaca plaže.
Čiji je “burkini” simbol?
Iako je ubrzo Vrhovni upravni sud Francuske suspendovao odluku o zabrani burkinija, podršku zabrani burkinija isticali su skoro svi utjecajni francuski političari, od radikalnih desničara poput Marine Le Pen do lijevo orijentiranih političara, između ostalih i francuskog premijera Manuela Vallsa koji je istakao da je burkini „izraz političkog projekta, usmjeren protiv društva i baziran na zarobljavanju žene“. Zajednička tačka svih zagovornika zabrane burkinija se svodi na odbranu i zaštitu evropskih vrijednosti poput sekularizma ili laicizma, koji se Francuskoj tumači ne samo kao princip odvajanja države od religije, nego i kao princip jednakosti svih građana. Zbog toga su mnogi pobornici zabrane u burkiniju vidjeli simbol opresije i pritiska koji se nameće muslimanki i time oduzima njena sloboda. U jeku nedavnih terorističkih napada, ova odluka se pravdala i argumentima zaštite od potencijalnih terorističkih napada u Francuskoj, u kojoj još vlada vanredno stanje. Dakle, zaštita sekularizma, feminizma i odbrana od radikalnog islama su tri glavna argumenta koji dominiraju diskursom onih koji podržavaju zabranu burkinija. Prije nego kritički sagledamo ove argumente, osvrnimo se na i na samu pojavu burkinija, kontekst njegovo nastanka i svrhu njegove upotrebe.
Riječ „burkini“je složenica riječi „burka“ i „bikini“ i označava vrstu kupaćeg kostima kojim se pokriva cijelo tijelo osim lica, dlanova i stopala žene, pružajući komoditet potreban za jednog plivača. Njen tvorac je Aheda Zanetti, australijska muslimanka libanskog porijekla. Prema njenim riječima, ideja burkinija je ideja slobode. Kada je 2004. prvi put dizajnirala burkini, željela je pomoći svojoj nećakinji koja nosi hidžab da učestvuje sa svojim timom u igri zvanoj „netball“. Aheda Zanetti je dugo vremena razmišljala o odjeći kojom bi se muslimanka mogla prilagoditi australijskom životnom stilu istovremeno ispunjavajući svoje potrebe kao muslimanke: „Bilo je teško u tom periodu za nas, muslimane, jer smo osjećali strah da izađemo na javnu scenu. Muslimani su osjećali strah od odlaska na javne bazene, plaže i ostala mjesta, a ja sam željela da naše djevojke steknu samopouzdanje da nastave dobar život.“ Za Zanetti, burkini ne predstavlja islamski simbol, jer nije spomenut u Kur’anu, nego vrstu odjeće koja pomaže svim djevojkama da vode umjeren, zdrav, sretan i zabavan život. Za one koji imaju problem sa kožom ili ne žele da odlaze na plažu u bikiniju, a nisu muslimanke, i za njih je burkini dizajniran.
Diktirana sloboda?
Međutim, nekoliko godina nakon njegovog dizajna, kontroverze oko nošenja ove vrste odjeće se javljaju, i to ne samo u većinski nemuslimanskim zemljama. 2014. godine u Maroku je pokrenuta oštra politička debata oko burkinija jer se na pojedinim privatnim bazenima burkini zabranio iz „higijenskih razloga“. U Francuskoj se ovaj problem prvi put javlja 2009. godine kada je ženi koja je nosila burkini zabranjen pristup javnim bazenima. Smatralo se da takva vrsta odjeće ne predstavlja kupaći kostim. Međutim, ovakva zabrana je samo otkrila vrh ledenog brijega koji je Francuska dosegla u svom odnosu prema muslimanima. Kada je riječ o pokrivanju i vrsti odjeće koju nose muslimanke, sudovi i javnost u Francuskoj su posebno vodili računa o primjeni laicizma i asimilacije, piše Mimi Kirk u svom tekstu „Historijska pozadina zabrane burkinija u Cannesu“. 2004. godine sudovi su zabranili nošenje mahrame u školama Francuske. Od 2011. godine nošenje nikaba je potpuno zabranjeno u francuskom javnom prostoru, uprkos neznatnom procentu muslimanki koje ga nose. Posljedice ovakvih zakona su jasna diskriminacija, jačanje društvene izoliranosti i osjećaja straha i zabrinutosti koji se širi među muslimanima Francuske. I na kraju dolazimo do 2016. i nedavne zabrane burkinija na plažama francuskih gradova.
Kao što smo već naveli, odbrana laicizma kao isključivo francuske verzije sekularizma se navodi kao ključni razlog donošenja ove zabrane. Laicizam u ovom slučaju znači odvajanje crkve i države kroz državnu zaštitu pojedinaca od bilo kakvog religijskog utjecaja. Za razliku od npr. američkog tumačenja sekularizma kao zaštite religije od bilo kakvog državnog utjecaja. Upravo je zaštita države od religije razlog zabrane burkinija koji mnogi spominju pozivajući se na odbranu laicizma. Međutim, svaka priča ima i drugu stranu medalje koju treba posebno sagledati, posebno u ovom slučaju.
Nelagoda u suočavanju Francuske s islamom ima svoje duboke korijene već u krvavoj historiji francuskih kolonijalističkih osvajanja sjevernoafričkih zemalja. Tokom francuske kolonizacije Alžira (1830-1962), piše Kirk, takva nelagoda se ogledala kroz vrstu odjeće koju su muslimani nosili. General Thomas-Robert Bugeaud, koji je služio kao guverner Alžira 1840-tih, izjavio je: „Arapi nas izluđuju jer skrivaju svoje žene od našeg pogleda.“ Od tog momenta se francuska kolonijalistička politika koncentrira na „civilizacijsku“ misiju usmjerenu na asimiliaciju svih njenih potčinjenih kolonijalističkih subjekata. Asimilacija se provodila nametanjem francuskog životnog stila, francuskog jezika, kulture, običaja… Poseban cilj takve misije sastojao se u prisilnom otkrivanju alžirske žene. Za 5 miliona muslimana koji danas žive u Francuskoj, zaključuje Kirk, ova „civilizacijska“ misija se nastavlja i u 21. stoljeću udružena sa laicističkim svjetonazorem u kojem religijska prava ne uživaju nikakvu državnu zaštitu.
Zašto Francuska i zašto muslimani?
Olivier Roy, ugledni francuski islamolog, u svojoj knjizi „Sekularizam u suočavanju s islamom“, navodi da je problem islamske odjevne prakse samo šablon preko kojeg Francuska pokušava stvoriti lažnu sliku odbrane laicizma i svog identiteta: „Odbrana laicizma je više nego ikad odbrana identiteta koji ima problema da se pozitivno definira, jer je, kao što smo vidjeli, uglavnom baziran na mitovima, uključujući mit o konsenzusu… Mlada djevojka koja nosi hidžab obavezno je izmanipulirana, a paradoks je da je mi još više tlačimo kako bismo je oslobodili: pošto je hidžab simbol ropstva, žena ga nikako ne može slobodno odabrati.“ Francuske vlasti nošenje burkinija smatraju simbolom ektremizma i radikalnog islama što je apsurdno, tvrdi Roy, jer takvi radikali prvi ne bi dopustili da njihove žene odlaze na javna kupališta. Iako laicizam u suštini treba promovirati socijalnu harmoniju u jednom multikulturalnom i multikonfesionalnom društvu, piše Iman Amrani, na njega se pozivaju oni koji zagovaraju monitoring i stalno nadziranje muslimanskih života i ograničavanjem i zabranom njihovih prava na slobodno izražavanje svojih vjerskih potreba.
Primjer Škotske
Svaki društveni problem ima svoje specifične historijske i socijalno-političke uzroke i razloge nastanka, i u takvom ga kontekstu treba sagledati i konstruktivno riješavati. Ono u čemu nije uspjela Francuska, konstruktivnim i inkluzivnim putem riješiti problem integracije muslimana u svoj ekonomski, socijalni i politički život, nedavna vijest iz Škotske koja je odobrila nošenje hidžaba kao zvanične uniforme policije, pokazuje kako se može graditi povjerenje, multikulturalizam i inkluzija svih etničkih grupa u društveni sistem jedne zemlje. U izjavi za medije, šef gradske policije, Phil Gormley je kazao: „Sretan sam što mogu objaviti ovu vijest i istovremeno primiti podršku muslimanske i šire zajednice, kao i naših kolega policajaca.“ Fahad Bashir, predsjednik Asocijacije policajaca Škotske je izrazio nadu da će ovom odlukom više muslimanki biti uključeno u rad policijskih snaga, i na taj način pokazati različitost i bogatstvo multikulturne Škotske.
Kroz ova dva primjera možemo vidjeti kako se razvijanje islamofobije u nekoj zemlji može opravdavati raznim sredstvima; sredstvima kojima će se dominantna većina osjećati ugroženim zbog postojanja islama; i na drugoj strani, kako se islamofobija može spriječiti i suzbiti institucionalnim i socijalnim putem, podsticanjem muslimana na angažman i rad u društvu te zemlje.
S druge strane, možemo vidjeti i kako je opasno jednostrano razmatrati tako kompleksan odnos islama i Zapada koji često završava nekritičnim i površnim zaključkom o Zapadu kao ideološkom neprijatelju islama i islama kao vrijednosnog sistema nekompatibilnog sa evropskim? Upravo takav stav ide na ruku onima koji islamu ne žele ništa dobro.
