Boj se Allaha i budi s onima koji su iskreni!

“O, vjernici, bojte se Allaha (Allaha budite svjesni) i budite s onima koji su iskreni (pravi vjernici)” (Et-Tevbe, 119)

Piše: Azmir Jusufi, Prizren – Kosovo

Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova, Koji je iz srca svojih robova izbacio mržnju, svađu i neprijateljstvo, a ulio ljubav, blagost i poniznost. Neka je salavat na Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, na njegove plemenite drugove – ashabe, kao i na sve one koji su iskreni u druženju s ljudima, sve do Kijametskog Dana.

Allah Uzvišeni o druženju, te o tome koga uzeti za prijatelja i s kim provoditi vrijeme, imperativno kaže: “O, vjernici, bojte se Allaha (Allaha budite svjesni) i budite s onima koji su iskreni (pravi vjernici).“ (Et-Tevbe, 119).

Nije nam rečeno: Budite sa učenim, bogatim, pravednim.

Jer, šta će nam znanje ako nema iskrenosti i ne radimo po njemu ? Koliko i koliko ima ljudi, a nisu ovdje izuzeti i neki koji prediciraju vjeru danas, koji ono što su naučili ne prenose i ne podučavaju druge znanjem kojeg posjeduju kao dar od Boga, ili pak, rade suprotno od onoga što su naučili, ili jedno govore ljudima a sami drugo praktikuju, ili ljudima govore da praktikuju a sami to isto ne primijenjuju u praksi, ili ljudima ukazuju na hrđava djela i postupe, no, oni ih sami rade. A Allah Uzvišeni nam u Kur’anu ukazuje da ono što znamo to i trebamo praktikovati, ono što govorimo to i trebamo raditi, te ono što govorimo i sami trebamo u djelu primijeniti. Bože Dragi, sačuvaj nas od ovakvih kategorija ljudi, jer su poput čovjeka o kojem nas obavještava Božiji Poslanik, s.a.v.s., da su takvi ljudi poput čovjeka koji će na Sudnjem Danu biti vezan za jedan direk (stub, drvo), te će trčati oko tog direka (i svojih organa), kao što se veže konj i magarac, pa će ga ljudi, koji su ga poznavali na dunjaluku, upitati: Šta se ovo sa tobom dešava, mi smo tebe znali na dunjaluku za dobrog insana, a i nas si podučavao i upućivao na dobro i odvraćao si nas od zla? Na to će im ovaj čovjek odgovoriti: „Jesam bio takav, ali sam se kao takav pretvarao, a u suštini nisam bio. Vas sam podučavao da budete dobri, međutim, ja nisam bio od takvih o kakvim sam vas podučavao da budete. Vas sam podučavao dobru a sam to dobro nisam radio, vas sam odvraćao od hrđavih djela ali sam ih sam radio.“

Također, šta će nam imetak od kog društvo, zbog neiskrenosti i sebičnosti, nema koristi? Imetak je iskušenje čovjekovo na ovom svijetu. Koliko i koliko ima ljudi koji su bogati a neće ništa od tog bogatstva udijeliti Allaha radi, rodbini, roditeljima, siromasima, siročadima… Ne udjeljuju čak ni zekat, koji je dužnost i čišćenje njihove imovine. Takvi svu imovinu ulože u kuću, pa im struja, poplava i slično uništi njihovu kuću. Ili pak, čuvaju njihovo bogatstvo u bankama, pa im te pare propadnu bez traga i ikakve odgovornosti od nadležnih ljudi, slučajeva je ovakvih podosta bilo.
Ili, slučaj dvojice trgovca koji su se uputili prema Turskoj radi trgovine. Jedan od njih je udjeljivao zekat a drugi nije. Onaj koji je udjeljivao zekat nije se bojao ničega u njegovom putu, a pare koje je ponio sa sobom radi trgovačke robe, dobro ih je smjestio ispod sjedišta svog kamiona. Isto je postupio sa svojim parama za trgovinu i njegov drug, međutim, bojao se da ga ko ne napadne u putu ili mu budu pronađeni na granici, pa da mu pare budu oduzete. Na njegovo pitanje svom drugu jel se boji u putu da mu ko ne oduzme pare, on mu je odgovorio da ne, jel mu je bogatstvo zaštićeno od Allaha zato što udjeljuje zekat. Na putu se desi nešto čega se ovaj čovjek i bojao. Prije njega je bio kamion svog druga kojeg su zaustavili i odmah pustili na granici, a njega su isto zaustavili, međutim, našli su mu pare ispod sjedišta i oduzeli su mu ih. Tako da, čovjek koji je udjeljivao zekat stigao je sa svojim kamionom i parama siguran u Turskoj, dok njegov drug koji nije udjeljivao zekat bile su mu pronađene pare i oduzete. Pouka svemu ovome jeste da, ako daješ zekat, imat ćeš nagradu za to a ujedno i čistiš svoju imovinu njime, a ako ne daš zekat, imat ćeš odgovornost pred Bogom na Sudnjem Danu, a ako sam ne očistiš svoju imovinu zekatom, neko će je zasigurno očistiti i doći po njoj, ili će ti biti oduzeto na granici, ili će ti lopov uči u kuću i opljačkati je, i neće ti biti oduzeto iz imovine samo 2.5 % nego i više od toga, ako ne i sve.

Ili pak, ima i takvih koji su stekli ogromno bogatstvo: pare, vile, auta, kuće, dućane, itd., a ne udjelivši nikakvu sadaku, zekat i tome slično. Znajmo da će takav čovjek umrijeti kao totalna propalica i bankrot. O ovoj kategoriji ljudi nas je i Allahov Poslanik obavijestio. Jedne prilike dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio u društvu sa svojim ashabima, upitao ih je: „Šta mislite ko je to propala osoba (bankrot)?“ Ashabi odgovoriše: „To je čovjek koji nema dinara i dirhema.“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., im odgovori: „Ne, takva je osoba ona koja je bila u mogućnosti dok je bila živa da udjeljuje iz svoje imovine, pa je preselio ne udjeljivši pa ništa Allaha radi, pa nakon njegove smrti, njegovu bogatstvo preuzme u nasljedstvo njegov nasljednik, pa od njegove imovine poče udjeljivati Allaha radi.“ Čovjek se čitav svoj vijek trudio da stekne imovinu, no sa sobom ne ponese ništa više od jednog bijelog parčeta platna koje se zove ćefin. Čovjek je svu tu imovinu stekao, a ne udjeljivši ništa Allaha radi, a njegov nasljednik od njegove imovine je udjeljivao Allaha radi, zaradivši sevape.

Ili primjer jednog mudrog čovjeka, oca, koji je u toku njegova života ostavio oporuku, ustvari dvije oporuke, pa je rekao svojoj djeci da prvo otvore prvu oporuku – prije njegovog ukopavanja u mezar, pa onda drugu nakon njegovog ukopavanja u mezar. U prvoj je oporuci pisalo da on zahtjeva da kada preseli da ga ukopaju sa svojim čarapama u mezar. Kada su njegovi sinovi pročitali ovu oporuku konsultovali se sa hodžom, te im je hodža odgovorio da je to zabranjeno, tj. da se u mezar musliman ne ukopava bilo čime drugim osim ćefinima. Pa ga ukopaše samo sa ćefinima a ne i čarapama. Kada su ga ukopali otvorili su i drugo pismo – oporuku, u kojem je pisalo: „Eh sinovi moji dragi, eto vidite da čovjek sa ovoga svijeta neće ponijeti ni čarape…“.

Također, prisjetimo se riječi Allaha, dž.š., koji nam u Kur’anu veli da je imovina ukras, ali i iskušenje čovjeka na ovom svijetu. Allah nam daje na dunjaluku u naš posjed bogatstvo kako bi nas iskušao hoćemo li pravedno koristiti i postupati sa tom bogatstvom, jer, to bogatstvo je svakako dar od Boga, daje onome kome hoće, ali njime stavlja i na kušnju. Prisjetimo se događaja koji se desio za vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s. Bilježi se da je neki ashab puno volio bogatstvo, da bude bogat – imućan čovjek, pa je zatražio od Poslanika, s.a.v.s., da zamoli Allaha, dž.š., da mu dadne da bude bogat – imućan čovjek. Poslanik, s.a.v.s., ga posavjetova da je bogatstvo iskušenje, te da sam traži kušnju. Čovjek ostade na svom mišljenju, naspram Poslanikovog, s.a.v.s., savjetovanja, te Poslanik, s.s.v.s., zamoli Allah da tog čovjeka učini bogatim – imućnim. Tako i bi, Allah, dž.š., usliša dovu Poslanika, s.a.v.s., pa taj čovjek postade bogat – imućan. Nakon izvrsnog vremena, pomenuti čovjek se prepusti dunjaluku i bogatstvu, pa poče kasniti na namaze, pa onda čak odbi da daje i zekat. Kada je Poslanik, s.a.v.s., čuo da ovaj čovjek odbija da udjeli zekat, posla glasonošu po njega, okorivši ga jako strogo. Kada je ovaj čovjek čuo riječi Poslanikovog glasonoše, hitro ode do Poslanika, s.a.v.s., da udjeli zekat, no, Poslanik, s.a.v.s., ne htjede uzeti od njega zekat, niti tom prilikom a niti dok je bio živ. Nakon njegove smrti (Poslanika, s.a.v.s.), ovaj je čovjek htio udjelijti zekat Ebu Bekru kao halifi, ali je on odbio uzeti od njega taj zekat, opravdavajući taj postupak da nije od njega uzeo zekat onaj koji je bio bolji od njega (Muhammed,s.a.v.s.) tako da neće ni on uzeti zekat od njega. Isto ovako su ovako postupili sa ovim čovjekom i ostale halife nakon Ebu Bekra, r.a.

I na kraju, šta će nam pravednost koja je samo na jeziku i u knjigama, odnosno koju provodimo samo, ili najčešće, onda kad smo mi u pitanju? Kada smo već kod ovoga, da spomenemo Nasradina hodžu. Priča se da je Nasradin hodža imao jednu kravu, pa je puštao na ispašu kod čobana koji je puštao krave u selu na ispašu. Jednog dana, dok su krave bile na ispaši, čobaninova krava je ubola rogom Nasradinovu kravu. Čobanin se tom prilikom jako zabrinuo. Zabrinuo se kako će reči hodži da je njegova krava ubola rogom baš hodžinu kravu. Navečer, kada je čobanin vratio krave sa ispaše, otišao je odmah kod Nasradina hodžu da ga obavijesti o svemu što se desilo. Čobanin sakupi snage pa reče Nasradinu: „Hodža, danas mi je jedna krava ubola rogom drugu kravu.“ Na to će hodža: „Ma hajdi bolan, šta se sekiraš, krava ko krava (stoka, bez pameti).“ Na to će čoban: „Ama hodža, kažem ti da je moja krava ubola rogom tvoju kravu.“ Na ovim čobaninovim riječima Nasradin se trznu te reče: „Ček, ček, samo da otvorim moj ćitap, pa da vidim šta kaže ćitap o ovome.“

Akos.ba