Bila sam prisiljena ložiti knjige da bih preživjela u Gazi

Kad smo bili djeca, moji braća i sestre i ja redovno smo džeparac trošili na kupovinu novih knjiga. Majka nam je usadila veliku ljubav prema knjigama. Čitanje nam nije bio samo hobi, nego način života.

Još se sjećam dana kad su nas roditelji iznenadili kućnom bibliotekom. Bio je to visok i širok komad namještaja s mnogo polica, koji su postavili u dnevni boravak. Imala sam pet godina, ali sam shvatala svetost tog ćoška u našoj kući od prvog trenutka.

Otac je bio riješen da ispuni police raznim knjigama – o filozofiji, religiji, politici, jezicima, nauci, beletristici, itd. Želio je imati bogati knjižni fond koji se može mjeriti s onim u lokalnoj biblioteci.

Roditelji su nas često vodili u knjižaru u sklopu biblioteke Samir Mansour, jednu od najpoznatijih knjižara u Gazi. Svako od nas mogao je odabrati po sedam knjiga.

Naše škole su njegovale ljubav prema čitanju, pa su često organizovale posjete sajmovima knjiga, kao i klub knjige i panele na kojima se razgovaralo o njima.

Naša kućna biblioteka postala nam je prijatelj, utjeha u vrijeme rata i mira i naša uzdanica u mračnim, jezivim noćima koje su osvjetljavale jedino bombe. Okupljeni oko vatre, pričali smo o djelima Ghassana Kanafanija i recitovali pjesme Mahmouda Darwisha koje smo znali napamet.

Ljudi su počeli ložiti sve do čega su mogli doći

Kada je počeo genocid u oktobru 2023, blokada Gaze podignuta je na nesnošljiv nivo. Voda, gorivo, lijekovi i hrana nisu mogli ući.

Kada je ponestalo plina, ljudi su počeli ložiti sve do čega su mogli doći: drvo iz ruševina kuća, grane drveća, smeće… a potom i knjige.

Među našim rođacima, to se prvo dogodilo porodici mog brata. Moji rođaci i rođakinje teška srca, žrtvovali su svoju akademsku budućnost: izložili su svoje tek odštampane školske udžbenike, na kojima se ni tinta još nije bila osušila, da bi njihova porodica mogla pripremiti obrok. Iste one knjige koje su im nekada hranile umove, sada su bile hrana za vatru, sve za opstanak.

Bila sam zgrožena zbog loženja knjiga, ali moj 11-godišnji bratić Ahmed suočio me sa stvarnošću. „Ili ćemo umrijeti od gladi, ili ćemo ostati bez knjiga. Ja biram da živim. Obrazovanje ćemo nastaviti kasnije“, kazao je. Njegov me odgovor uzdrmao do srži.

Kad nam je ponestalo plina, insistirala sam da kupimo drva, iako im je cijena vrtoglavo rasla. Otac me pokušao uvjeriti: „Kada se završi rat, kupit ću ti sve knjige koje poželiš, ali dopusti nam da sada upotrijebimo ove.“ I dalje sam odbijala.

Ove su knjige bile svjedoci naših uspona i padova, naših suza i smijeha, naših uspjeha i neuspjeha. Kako da ih bacimo u vatru? Počela sam ponovno čitati neke od naših knjiga, jednom, dvaput, triput, pamteći njihove naslovnice, naslove, pa čak i tačan broj stranica, zakopavši u njima svoj strah da bi naša biblioteka mogla biti sljedeća žrtva.

Odahnula sam misleći da smo preživjeli

U januaru, nakon što je zaključeno privremeno primirje, plin za kuhanje konačno je ušao u Gazu. Odahnula sam misleći da smo moje knjige i ja preživjeli ovaj holokaust.

Potom je, početkom marta, genocid nastavljen. Blokirana je sva humanitarna pomoć: ni hrana, ni medicinske potrepštine, a ni gorivo nisu mogli ući. Ponestalo nam je plina za manje od tri sedmice. Zbog potpune blokade i masovnog bombardovanja bilo je nemoguće pronaći bilo koji drugi izvor goriva za kuhanje.

Nisam imala izbora i popustila sam. Stala sam pred našu biblioteku i posegnula za knjigama o međunarodnom humanitarnom pravu. Odlučila sam njih prve žrtvovati. Učili su nas tim pravnim normama u školi, naveli nas da vjerujemo da one štite prava nas kao Palestinaca i da će jednog dana voditi do našeg oslobođenja.

Međutim, ovi međunarodni zakoni nikada nam nisu pružili zaštitu. Prepušteni smo genocidu. Gaza je teleportirana u drugu moralnu dimenziju u kojoj nema međunarodnog prava, nema etike i ljudski život nema vrijednost.

Pocijepala sam te stranice, prisjećajući se kako su brojne porodice rastrgane bombama, tek tako. Bacala sam poderane stranice u vatru i gledala kako se pretvaraju u prah – bolna žrtva u znak sjećanja na one koji su živi spaljeni: Shaban al-Louh, koji je živ spaljen kada je napadnuta bolnica Al-Aqsa, novinar Ahmed Mansour, koji je živ spaljen kada je napadnut novinarski šator i brojni drugi čija imena nećemo saznati.

Zatim smo naložili farmakološke knjige i sažetke koji su pripadali mom bratu, farmaceutu. Pripremili smo hranu iz konzervi nad pepelom njegovih godina napornog rada. No, ni to nije bilo dovoljno. Opsada je postajala sve nesnošljivija, a plamen je gutao policu za policom knjiga. Brat je insistirao da izložimo njegove omiljene knjige prije nego što dotaknemo ijednu moju.

Nije se moglo pobjeći od neizbježnog

No, nije se moglo pobjeći od neizbježnog. Uskoro smo došli i do mojih knjiga. Bila sam prisiljena naložiti svoju cijenjenu kolekciju poezije Mahmouda Darwisha, romane Khalila Gibrana, pjesme Samiha al-Qaima, glasa otpora, romane Abdelrahmana Munifa, koji su mi bili izuzetno dragi, nastavke Harryja Pottera koje sam čitala kao tinejdžerka. Zatim su na red došli moji medicinski udžbenici i sažeci.

Dok sam stajala i gledala kako ih plamen guta, gorilo je i moje srce. Pokušali smo učiniti žrtvu vrijednom – skuhali smo konkretniji obrok: tjesteninu s bešamel sosom.

Mislila sam da je to vrhunac moje žrtve, ali otac je otišao korak dalje. Rastavio je police za knjige da i njih naloži.

Uspjela sam sačuvati 15 knjiga. To su knjige iz oblasti historije, o palestinskom pitanju, priče naših predaka i knjige koje su pripadale mojoj baki, koja je nemilosrdno ubijena u ovom genocidu.

Postojanje je otpor. Ove knjige su moj dokaz da je moja porodica oduvijek živjela ovdje, u Palestini, da smo uvijek bili vlasnici ove zemlje.

Genocid nas je natjerao da radimo stvari koje ni u najgorim noćnim morama nismo mogli zamisliti. Prisilio nas je da skrnavimo svoje uspomene i lomimo nesalomivo, sve za opstanak.

Ali, ako preživimo – ako preživimo – obnovit ćemo sve. Imat ćemo novu kućnu biblioteku i ispunit ćemo je ponovo knjigama koje volimo.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.