Bijeg

„Baš su lijepe, a koža na njima glatka i zategnuta, k’o lice. Majčine su vrlo grube, dlanovi tvrdi, a odozgo već pomrskane. Od godina ili rada, ko bi ga znao od čega više? Majka i ne staje od jutra do večeri, u kući ili u polju ili uz ručni rad. Otkud joj tolika snaga? A meni nikad ne da u polje. Molila sam je, ali jok! Ponekad nešto poplijevim, a drugo mi ne da. Možda su mi zato ovake ruke?! K’o u hanuma što samo sjede na šiltadima, podvlače surmu, češljaju se, a sluškinje im rade?!“

Djevojčurak se tiho nasmija na ovakvo vlastito upoređivanje sa tim gradskim begovicama o kojima joj je u djetinjstvu pričala Sika.

„Moja Sika i moj đed su sigurno željeli da ja i Bega tako živimo. Ako se dobro sjećam đed je pominjao bijači da će sve ovdje prodati i sići s nama u Bijelo Polje? Eh, moja Sika i moj đed“, rastuži se djevojka, a onda lako skoči s postelje, priđe prozoru i otvori ga, te pusti u sobu svježinu i mirise proljetnog jutra. Grana njihove krupne, crvene ašlame puna nježno grumenog cvijeta skoro je dodirnu. Radost mladosti opet joj ozari lice, velike modre oči zasjaše vedrinom kao proljetni dan pred njom. Raširi ruke, teška smeđa kosa prosu se niz leđa, a kroz noćnu košulju jasno se ocrta vitko tijelo, ni djevojčice ni žene, tijelo koje se počelo oblikovati i bujati. Blago zaobljeni bokovi, čvrste vitke butine i vretenasti listovi, bijel k’o u labuda vrat i male čvrste grudi koje su tek blago podigle košulju i pratile djevojčino disanje. Na ovalnom licu mliječne puti dominirale su velike sjajne zelene oči, uvijek šeretski vedre i nasmijane, blagi lukovi obrva iznad njih i lijepo skrojena usta koja su skrivala dva niza pravilno oblikovanih zuba. Još je ovo bilo lice djevojčice, cvijeta u rastvaranju, ali u svakoj žilici ovog mladog lica nazirala se buduća ljepotica. Ona sama nije bila svjesna svoje ljepote, al’ je osjećala u čitavom biću da je nešto toplo raspinje, da neka milina kola žilama i to joj se sviđalo. Ljepote će svjesna postati kasnije kad se tuđi pogledi, pogotovo muški, sve češće budu prikivali za njeno lice i stas.

Ostavi širom otvoren prozor i vrati se da ponovo legne. Podjednako joj je prijala svježina jutra i toplina postelje. Navuče pokrivač do brade i opet pusti da joj misli odlutaju.

„Danas ću majci pomoći oko bojenja platna. Dosta smo ga natkale. Više od pola treba obojiti. Majka je sve pripremila, a ja najvolim kad ga potapam u vrelu boju. I gledam kako postaje modro k’o oblaci. Ili u drugom sudu k’o naša ašlama kad dobro uzri. Neću stići da trknem do Mitre, moje najbolje drugarice. A nikad nismo preskočile dan da se ne vidimo. Ako ne odem do podne eto nje pred veče k meni. Znam ja nju. Crkla bi da me do sutra ne vidi. A i ja nju. Eno se njene sestre od strica, Jeka i Stanuša više svađaju među sobom, nego ja i Mitra. Ama nešto mi se danas kod nje i ne ide. Nije zbog nje, ona je meni k’o moja Bega. Ni zbog njenih u kući. Moju majku poštuju, a mene vole. Ali onaj rođak njene majke, nisam mu ni ime upamtila, mnogo mi smeta. Što uđem u kuću, što korak napravim, on očiju ne skida s mene. Nekakve čudne oči, k’o da su nečim zapaljene, prosto žežu. Smeta mi! Gledam čim nađem Mitru da se sklonimo, ali i kad sjednemo pod veliku jabuku osjećam da me odnekud skriven gleda. Ništa mu nisam uradila, a očima me proganja. Neću više ni ići tamo dok mi Mitra ne kaže da je otiš’o. Sva zla sreća s njim otišla. I neću više o tome misliti. Mogu se ja s Mitrom i kod mene viđati. Baš me briga za onog tuđinca, neću ga akobogda nikad više ni gledati.“

Ne htjede sebi priznati, ali joj ove slike ipak pokvariše raspoloženje. Nešto neodređeno, da li strah ili slutnja, ali zlokobno uvuče joj se u dušu. Nije sebi mogla predstaviti kakvo bi je zlo moglo snaći, ali je bila tvrdo ubijeđena da se od takvih mora kloniti.

Kad u hodniku začu glasove svojih mlađih sestara, Emine i Zlate, opet se razvedri. Pozva ih i dvije krupne djevojčice od sedam i pet godina veselo cičeći otvoriše vrata i skočiše u sestrinu postelju. Obgrliše je i rukama i nogama i gotovo istovremeno, postaviše joj po hiljaditi put teško pitanje: „Reci Azema, da mene više voliš? Bar za nokat više?“

Djevojka se veselo nasmija i divni zubi bljesnuše, objema rukama zagrli mile plave glavice, pa prihvati njihovu igru: „Da vidim, koje su boje oči moje Emine?“

„Plaaave“, odgovori starija.

,,A je li lijevo oko plavlje od desnog?“

„Pa jednaka su“, sa malo snebivanja reče djevojčica.

„A ove male lijepe ručice moje Zlate? Koja je ljepša?“

„I desna i lijeva su iste“, dočeka je curica.

„Eto što ste mi pametnice. Isto tako i ja vas dvije volim. Jednako! I znam da se nećete ljutiti. A sad me poljubite ako vam je milo.“

Djevojčice zasuše sestru poljupcima po licu, po rukama, vratu, kosi, svuda. Cičale su sve tri od sreće što imaju jedna drugu i što mogu malo uživati, a da ih niko ne ometa. Njihova majka je bila vrlo stroga žena, maženje djece nije ni odobravala ni sprovodila, pa su djevojčice nježnost poklanjale jedna drugoj. Emina i Zlata bile su vrlo vezane, nikad se nisu razdvajale, a koliko su voljele jedna drugu isto toliko voljele su svoju stariju sestru. Možda i više. Bile su tvrdo ubijeđene da na svijetu ljepše i pametnije od njihove Azeme nema.

U predsoblju zaškripaše daske i na vratima se ukaza majka.

„Vas dvije male na doručak, pa za jagnjadima. Nemoj da dvaput zborim. Ja i Azema imamo ovdje posla.“

Zlata i Emina poskakaše i odjuriše u drugi kraj kuće, Azema se poče oblačiti. Majka je šutke gledala i uživala u njenoj ljepoti, ali nijednim pokretom lica to ne pokaza.

„Majko hoćeš li meni pustiti da napravim boju za platno? Umijem dobro bojiti.“

„Dobro de lako ćemo za to. Ako ti je milo pustiću te, pa sama pripremi. Sad prvo doručkuj. Ja sam pomuzla i krave i ovce, Kurte mi je pomog’o.“

Majka se povuče, a Azema kad dovrši oblačenje i češljanje ode da doručkuje. Zateče za sofrom samo očuha, jer su curice odjurile, a majka izašla za poslom.

„Sabah hajrola babo, jesi li se naspavao?“ oslovi ga uljudno djevojka.

„Jesam šćeri lijepo sam se naspav’o. Rano legnem, rano ustanem i onda sam horan za svaki pos’o. Hajde sjedi doručkuj!“

Čim po doručku pospremi suđe, Azema iziđe pred kuću. Sačekaće majku u bašči. Tu bašču mnogo voli u svako doba godine. Najljepša joj je sad u proljeće. Milioni bijelih latica, meko prosutih po granama k’o snježne pahulje. Nigdje listova samo bjelina. Djevojka se spusti na travu, već meku i tamnozelenu, leđima nasloni na stablo jabuke i zagleda u nebo iznad sebe. Plavo bez oblačka, beskrajno, i ono je u ovo doba godine najljepše.

„Ljepših brda i ljepšeg neba, ja mislim da niđe nema k’o kod nas“, pomisliAzema uživajući u ovom sunčanom danu, u ljepoti oko sebe i u nekom čudnom milju koji joj je strujao tijelom, a nije ga umjela shvatiti ni razjasniti. Samo je znala da joj je lijepo.

Učini joj se da je ostala beskrajno dugo u ovoj ljepoti koja je disala oko nje, a kad začu majku da je zove, ustade i krenu ka stražnjem dijelu kuće iza kojeg se zaklonjena od vjetra visokim voćkama nalazila ljetna bašča. U njoj su obavljale poslove važne za domaćinstvo: bojenje platna, prebiranje ostrižene vune, priprema pređe za tkanje i drugo. Sve ove poslove djevojka je već odlično naučila i voljela ih raditi.

Majka već bijaše podložila vatru očigledno mnogo ranije jer se u velikom kazanu voda pušila. Kad djevojka priđe majka joj dade da u dvije manje ćase izmiješa boje. Obećala joj je. Na jednoj drvenoj klupi bilo je složeno platno. Skoro tkano bilo je pomalo grubo i sirovo. Tek kad se oboji u lijepe prirodne boje spravljene od luka, orahovog lista i divljih plodova dobiće svoju finoću, kasnije će ga njih dvije krojiti, a onda rukom sitnim bodom šiti košulje, vešove i posteljno rublje.

Ovoga jutra njih dvije bojenje će završiti same bez pomoći kume Stane ili neke od komšinica. Nema ga mnogo, a ni posla u kući. Ovih nekoliko sati oko bojenja biće prilika da njih dvije budu jedna s drugom. Iako stroga, Hajrija je bila pravedna i dobra majka. Ona je znala da je život surov i nepredvidljiv, pa je nastojala da njene šćeri očvrsnu i budu jake da se sa tim životom uhvate u koštac.

„Dobro ti je ispala boja, biće akobogda lijepo platno“, reče Hajrija sipajući sadržaj činije u vrijuću vodu. Malo kasnije veliki komadi platna potapani u vrele klobuke upijali su u sebe lijepu plavu boju i pušili se. Ostajali su u kazanu jedno vrijeme, onda su ih majka ili kćer čvrstim drvenim šipkama izvlačile i ubacivale nove.

Čitav posao oko bojenja i ispiranja trajao je nekoliko sati. Završiše ga oko ručka. Ako bude bar malo vjetra možda se i osuši do večeri. Azema je bila slobodna, a njena majka, po ručku, s mužem ode u polje.

Noć koja se spuštala nad selom bila je tiha i vrlo lijepa. Prikupila je pod svoje skute izbeharale voćnjake, bogato zasijana polja, vrtove, kuće i sura brda u pozadini. Ona su najprije potamnjela.

Hajrija i Kurte sa polja dođoše pred samu noć. Bili su umorni, čim večeraše počeše se spremati za spavanje. Sutra ih opet čeka naporan dan. Kad raspremi sofru, Azema ode u sobu k djevojčicama. Svake noći one su je preklinjale da spava sa njima, a prije spavanja priča priče. One koje je njoj pričala njena bijača Sika. Obavezno priču o đedovom krilatom konju. Kad iscrpi ono štozna morala je da izmišlja nove priče kako zna i umije. Tek kad njih dvije zaspu ona se vraćala u svoju sobu.

Ove noći djevojčice dugo ostaše budne. Htjele su najprije skakati malo po sobi i postelji, ali im sestra zaprijeti majkom. One se ućutaše, obgrliše sestru i pretvoriše u uho. Azema je morala ispredati priče i priče, čudesa o pećinama, o vilama i aždahama. Obje su zapitkivale sestru najviše o vilama, jer su ih voljele. Tonule bi u san, a nikako da razaberu nadvija li se to nad njima čarobno lice vile ili njihove sestre. Obje su bile prekrasne.

Noć je odmicala, djevojčice su pospale, možda je i ona malo zadrijemala, kad joj se učini da čuje škripu ulaznih vrata. Dosta je kasno, možda joj se ipak samo pričinilo. Napregnu sluh i ču šapat. Majčin i još nečiji. Nije Kurtov! On sigurno već spava. Brižljivo oslušnu. Onaj drugi glas zaklela bi se da je kuma Stanin. Njega bar dobro poznaje. Ali otkud ona u ovo doba? To baš i ne liči na nju.

Lak ubod zebnje zatrepta u djevojčinom srcu. Opet se napregnu da oslušne razgovor iz druge sobe, ali ne uspjede. Okrenu se svojim sestrama, nježno ih zagrli, pa uskoro zaspa.

Tamo u sobi razgovarale su Hajrija i Stana. Tiho i oprezno da ne razbude ni Kurta, ni djecu. Čim se pomolila na vratima, Hajriji je po izrazu kuminog lica, po njenom bljedilu, bilo jasno da ne donosi dobro. Stana je čim je sjela bez uvijanja izručila prijateljici zbog čega je došla.

„Kukala ti majka kumo Ajrija, spremaju se Crnogorci da ti otmu Azemu. Ako je ne skloniš do sutra uveče nećeš je gledat nikad više.“

„Ko moja Stano?“ poslije kraće stanke upita Hajrija smrtno blijeda, dok je srce pod košuljom tuklo k’o bubnjevi, a leden znoj prelio je od tjemena do nožnih prstiju.

„Ona pogan od Mitrovih. Nikad nisu bili ljudi, ni soj. Jedan njihov dolazio je kod Anuše Petrove, rodbina joj i vidio je tvoju Azemu. I sad vele hoće da crkne. Rek’o je ćaći da će se ubiti ako je ne uzme. A ocu je jedinac u šes šćeri. Dići će čitavu familiju da Azemu otmu. Ako odleti koja glava šta fali?!“

„Zaboga Stano, kako ti to saznade?“ kad malo povrati dah i prisebnost upita Hajrija.

„Doaberila mi moja Anica. Ona je tamo udata. Došla noćas po mraku k meni. Biše je ubili da saznaju da je odala. Ona je slagala da sam ja slaba i da me oće obići.“

„E pa šta ćemo sad, da si mi pobogu sestro?“ sad već kroz suze, iza onog strašnog grča prozbori Hajrija.

„Evo šta ćemo. Prvo ćeš probuditi Azemu ako je zaspala. Onda ćemo joj sve reći. Nema se više šta kriti, njena glava je na panju. Nek se obuče i ja je vodim mojoj kući. Mrkli je mrak i niko nas neće viđeti. Rano zorom ja ću je obući u našu nošnju i neko od mojih će je otpratiti daleko od sela. Vala, kad je ja nakitim i uresim, nećeš je ni ti poznat“, pokuša se malo našaliti Stana, no objema lica ostaše blijeda i smrtno ozbiljna.

„Ko će je pratiti iz tvoje kuće?“

„Moja snaha. Moraćeš ti i Kurte noćas doturit aber Muratu, Kurtovom amidžiću, da porani prije zore i sačeka ih kod Medova katuna. Nek je dalje s konjima on sprati u Bijelo Polje. Od nas niko ne smije jer bi se sve brzo saznalo! A oni su kavgadžije znaš i sama. Ne bi mi dali mira ni Kosti ni sinovima! To je sve što smo nas dvoje bili kadri smislit, moja kumo Ajrija. I u nas dvoje ka da je grom udario“, tužno dovrši Stana, odhuknu i zaćuta.

Neko vrijeme su obje ćutale ophrvane strašnom brigom, Hajrija nije imala snage da ustane i donese kahvu kumi i sebi. Drugima uvijek primjer odvažnosti sada je bila slomljena. A mora ustati, probuditi muža i kćer, suočiti se sa njihovim bolom, a svoj prigušiti.

Prvo uđe kod Kurta, pričeka da se on malo pribere iza prvog sna, pa mu onda sve ispriča. Velike tamne Kurtove oči širile su se od nijemog užasa dok ju je slušao. Kad Hajrija završi on duboko uzdahnu i prozbori: „Moja ženo naša je sreća u ovoj nesreći što imamo Kostu i Stanu. K’o rod rođeni. Fala Ti Bože što take ljude stvaraš na ovaj svijet.“

„Hajd obuci se Kurte, pa malo sjedi sa Stanom dok ja probudim i opremim Azemu“, reče mu žena, pa izađe iz njegove i uđe u kćerkinu sobu. Polako otvori vrata, podiže lampu i osvjetli u postelji svoje pospale kćeri. Zagrljene, glava do glave, lijepe u snu kao cvjetovi. Ugrize je bol do vriska jer ih poslednji put gleda zajedno. Onda oprezno priđe najstarijoj i vrlo nježno poče je buditi: „Azema, Azema, ustani šćeri!“

„Šta je majko?“ još u polusnu okrenuta sestrama odgovori djevojka.

„Trebaš mi nešto“, oprezno i nježno reče joj majka i spusti ruku na njena ramena.

Djevojka se okrenu, sjede u postelji i svojim velikim modrim očima se zagleda u majku.

„Je li babo dobro? Šta ću ti u ovo doba?“

„Hajd ustani, polako se obuci. Evo je došla Stana po tebe i vodi te na konak!“

„Kakav konak jadna, ne šali se sa mnom? Što na konak?!“

„Moraš! Ako noćas ođe zanoćiš, Bog zna hoću li te više viđeti!“

„Zaboga majko šta mi to pričaš?! Ili se šališ ili me strašiš?! Kaži mi šta je?“

„Spremaju se Crnogorci da mi te otmu! Neki rođak Anuše Petrove, đavo ga znao! Mora da te je s Mitrom viđeo. Kuma kaže da je poludio za tobom. Noćas ćeš kod Stane i Koste noćit, a sutra zorom za Bijelo Polje, babovom amidžiću. Sve mu ispričaj, ostani kod njega samo dan, pa onda u Prijepolje, ka svojoj sestri Begi! I tako mi glavu probi da izgore od želje za njom. Eto ćete se akobogda brzo viđeti“, dovrši majka i okrenu glavu da joj kćer ne vidi suze koje gruhnuše. Sad, pred njom, ne smije biti suza. Moraju biti jake i majka i ova djevojčica pred njom, kojom se sudbina i ljudi tako surovo igraju.

Zanijemila od onog što je od majke upravo saznala, djevojka se poče oblačiti. Dok je srce divljački tuklo, pokreti su joj za divno čudo, bili hitri i smireni i ona za čas bi gotova. Sage se i poljubi usnule sestrice. Onda uđoše u veliku sobu, pozdravi kumu, pa pogled zadrža na blijedom i smrknutom očuhovom licu. Njen dobri, tihi, plemeniti poočim. Njen babo, jer za drugog oca nije znala, a ovako ih brzo mora ostaviti. Njega,  sestre i majku. Kao bjegunac!

„E ajmo šćeri“, obrati se Azemi kuma Stana. „Valja ujutro dobro podranit, pa da ugrabimo malo sna.“

Stana ustade i polako se uputi vratima, ostavljajući djevojci da se oprosti s majkom i očuhom. Bojala se da se ne rasplače jer je bila vidno potresena, a Azemu je nježno voljela od kad je djevojčica došla u majčinu kuću.

Kurte  nježno obgrli djevojčina ramena, poljubi je u kosu i tiho je blagoslovi: „Neka te Dobri Allah čuva šćeri. Uzdaj se u Njega i u sudbinu, idi sa srećom i za nas nemoj brinuti.“

Onda se djevojka okrenu majci, čvrsto se zagrliše i ostaše tako nekoliko trenutaka, pa se majka odmače i tiho joj reče: „Sve sinko poslušaj Stanu kako ti rekne, i nemoj se bojati! Sve će proći dobro uz Božiju pomoć. Za nas ne brini, amenet tebi i Begi čim mognem. Prije mjesec zasigurno.“

Plačući Azema se odvoji od majke, pređe još jednom pogledom po kući u kojoj je odrasla, pa krenu za kumom. Majka ih malo isprati, pa onda njih dvije nastaviše kroz tminu noći do Stanine kuće.

U kuminoj kući zateče čitavu porodicu na okupu. Sem djece svi su bili budni. Djevojku dočekaše kao rodbinu, stari kum skoči na noge i zagrli je k’o da mu je vlastita unuka: „Dobro mi došla šćeri. Hajde sjedi ođe kod mene.“

Kad zbunjena i tužna djevojka sjede kod starog kuma, on nastavi: „Čega mi se to bojiš dijete moje? Misliš da stari đed ne može zaštiti tebe k’o svoju unučad? E nema toga na svijet ko bi tebi dok sam ja živ smio naudit.“

Djevojka ga pogleda, ali ništa ne reče. Jedna od snaha donese toplo mlijeko, ponudiše je večerom, ali ona ništa ne taknu. Shvativši koliko joj je teško i kakav bol joj lomi mladu dušu, ukućani se počeše povlačiti i spremati za počinak. Mlađa snaha povede Azemu u sobu u kojoj je za nju bila spremljena postelja. Pozdraviše se, pa nevjesta izađe i ostavi je samu.

U postelji, u tišini sobe, djevojka pokuša da pribere sebe i svoje zbrkane misli. Da uvjeri sebe kako ovo nije ružan san nego joj se istinski dešava. A zašto, to nije umjela zaključiti.

„Možda sam nešto zgriješila i neznajući, pa me sad Bog kažnjava?“

U sjećanju joj oživješe mirni dani odrastanja u majčinoj i očuhovoj kući. Igre, rastanak sa Begom, odrastanje dvije male sestrice i ljubav kojom su je one zasipale. Toplina kojom ju je štitio i volio njen babo Kurte. Za drugog oca ona nije znala. Od ovog tihog, dobrog i čestitog čovjeka, teško bi se mogao zamisliti bolji otac. Nikada na nju nije glasa povisio. Drukčije je ne zove, sem šćeri.

„Kako ću nastaviti život bez takvog oslonca? Jest, viđeću moju Begu. Mnogo sam je poželjela! Ona je noseća i skoro će postati majka. Ali oko nje su tuđini. Ne znam ni kakvi su ljudi?!  Kako će mene prihvatiti?! Mene, bjegunca iz vlastite kuće. Bože kako ću bez majke i baba, bez moje Emine i Zlate?!“ Dotle suzdržavan bol gruhnu iz djevojčinog srca i ona se rasplaka. Teško i gorko osjeti u trenu da je ponovo siroče. Siroče kojim se ljudi i sudbina mogu igrati kad im se i kako im se prohtije.

Dugo se nije mogla smiriti, ni zaspati. Tek u onom dijelu noći kad tmina počne izmicati, ona je malo trenula. A čim se obzorje poče plaviti, stara kuma joj nježno dotače rame i ona se probudi.

„Azema šćeri, skoro će zora, ustani da se spremamo. Čeka te dalek put.“

Za starom kumom u sobu uđe jedna od snaha, sa rukama punim dijelova ženske crnogorske nošnje. Ona joj i pomože da se obuče. Najprije bijelu košulju, onda tešku, rukom tkanu suknju s cvjetovima po ivicama, pa kratki zeleni mintan obrubljen svilom i kao perje mekane čarape sa podvezicama. Onda snaha prikupi teške Azemine pletenice i savi ih oko glave kako nose crnogorske žene i djevojke. Kad biše gotove, snaha se povuče, a Stana s divljenjem pogleda djevojku čija je ljepota u ovom ruhu nanovo sinula, pa razvuče usta u osmijeh: „Rekoh ja kumi da te ne bi prepoznala kad te preođenemo. E, ne bih ni ja da sam te đe srela na cesti ili livadi.“

Potom uđoše u veliku sobu i zatekoše sve odrasle članove porodice. Muškarci su ćutke pili čaj i rakiju. Kad njih tri uđoše, oni ustadoše i Azema se najprije pozdravi sa starim kumom. On je zagrli i suzdržavajući suze reče: „Bog te blagoslovio i čuvao šćeri. Idi na ovaj put i neka te sreća prati. Pozdravi Begu, a za majku ne brini. Mi smo s njom.“

Da priguši suze Azema se naglo otrže i skoro istrča na vrata. Pred kućom je spremno čekala Zorka, Stanina mlađa snaha. Otresita i okretna žena prihvati Azemu i krenuše u jutro koje se bistrilo. Čim izađoše iz okućnice, Zorka tutnu Azemi u ruke pletenu košaru kakvu nose čobanice da obje budu manje sumnjive ako ih neko sretne. Hitro su grabile između kuća i sokaka da što prije ugledaju poslednje kuće i dočepaju se širokog druma, a ne sretnu nikog ko bi ih radoznalo zagledao ili pozdravio. Obje su se tiho molile Bogu, svaka na svoj način, da budu te sreće da prođu neopaženo. Iako je Zorka imala spreman odgovor da prati svoju bratanicu u susjedno selo, bolje da nikog ne sretnu. I jednoj i drugoj srca počeše bubnjati kad se iz jednog poprečnog sokaka pomoli muška prilika, no srećom ne pođe k njima nego se povrati dolje među voćnjake. Trebalo im je oko četvrt sahata da prođu čitavo selo. Da im se samo dokopati poslednjih kuća, tamo ih obje čeka olakšanje. Azemu spas, a Zorku zadovoljstvo što je djevojci pomogla, a nikom ne mora polagati račune. Posebno ne nekoj radoznaloj seoskoj tračari koja bi navukla belaj na čitavu familiju.

Upravo su prolazile posljednje seoske kuće, kad stotinjak metara naprijed ugledaše konjanika i još jednog konja pored njega. Okrenut selu, bio je to po dogovoru Kurtov bratić Murat. Azemi srce burno zalupa, ali ovog puta od radosti. Učini joj se da je dobila krila, da bi to rastojanje mogla pretrčati i možda bi to i uradila, ali se susteže zbog svoje pratilje. Pogleda u Zorku i bi joj jasno da i je i njoj odlaknulo, k’o kad se svali preteško breme sa pleća.

„Dobro jutro Murate“, pozdravi ga Zorka, „čekaš li nas odavno?“

„Maloprije sam stig’o. Pravo da ti kažem boj’o sam se da vas dvije štogod ne spriječi, pa bijah spreman poći ka selu. Al’ eto vas zdrave i žive obadvije“, sa olakšanjem odgovori Murat i pogleda u mladu rođaku.

„Da ne gubimo vrijeme. Zdrava mi bila nevjesto. Fala ti od zemlje do neba za ovo što jutros činiš“, pa pruži Zorki ruku u znak pozdrava i dubokog poštovanja. I pozdravi mi svekra, čo’jeka i đevera!“

„A ti Azema na konja“, pa prihvati prtljažić iz djevojčinih ruku i ostavi joj da se oprosti sa kumom spasiteljicom.

Dvije se mlade žene čvrsto zagrliše i skoro zagušene plačem ostaše tako par trenutaka, a onda se Azema otrgnu i priđe rođaku koji joj pomože da se uspne na konja. Gore visoko u sedlu, ona se okrenu još jednom i kroz suze zadnji put pogleda rodno selo, voćnjake, kuće, brda u pozadini. Sve ono što je voljela, gdje je odrasla i što joj silom, ovako grubo otimaju. Kao djetetu igračku.

„Dobro je, de“, blago je ukori Murat. „Ne moraš ga ni gledati k’o da ti je poslednji put. Eto tebe k nama za mjesec, dva“, pokuša se našaliti s djevojkom i razbiti malo njenu veliku tugu. A dobro je i sam znao da je malo istine u tim riječima i da je zlo, koje ovu siroticu pored njega izgoni iz rođenog doma, pregolemo.

Azema je ćutala i tiho plakala. Niko i ništa danas nju ne može razvedriti. Ponajmanje ovaj ozbiljni, dobroćudni rođak. Ona je jutros pogubila sve. Sve sem svog mladog života. Gorko je već pojmila da ide u nepoznato. U neki život o kojem ništa ne zna, a koji nije željela. Jeste da će vidjeti svoju Begu. Nju je mnogo poželjela. Ali oko Bege su tuđini. Nisu oni dužni prihvatiti još jednu izgnanu siroticu. Koliko je shvatila iz jednog majčinog i Kurtovog razgovora i oni su muhadžiri. Negdje od Bijelog Polja.

„Kud ću, nesretna, ako me oni ne prihvate?“ bila je na ivici očaja.

Murat nekoliko puta pokuša razgovor kako bi djevojku malo razvedrio, ali mu ne uspjede. Onda se dosjeti da je ponudi da štogod pojede, od onog što mu je majka spremila. I sam je bio gladan, a ona će se malo zabaviti i na kratko razbiti tužne misli. Bio je u pravu.

Kad jedoše, djevojka se malo razvedri, podiže svoju lijepu glavu i poče osmatrati zelene predjele kroz  koje su prolazili. Sunce je dobro odskočilo na svodu, lijep proljetni dan oko njih, šume, pa doline, razbacana sela i put sad uglavnom niz tok Lima. Moraće jednom do dva puta odmarati konje i u Bijelom Polju su negdje oko akšama. Murat je to dobro znao jer je često putovao, i na konju i pješice do te kasabe u kojoj je imao rodbinu.

Kad je Sunce prevalilo više od polovine svog puta po plavom svodu, negdje oko ikindije, Azema ga poče zapitkivati ima li još mnogo do Bijelog Polja.

„Mora da je umorna“, pomisli Murat prije nego što joj odgovori. Znao je da ona nikad dosad nije kročila iz svog sela, pa joj poče koliko je ljepše umio opisivati grad u koji će uskoro stupiti. Njegove velike, bijele kuće, bašče, džamije sa vitkim munarama. Ona se istinski razvedri, pa ga djetinjom radoznalošću zasu pitanjima o tome šta oblače gradske nevjeste i djevojke.

„E vala, okićenije možda jesu od tebe, ali ljepše sigurno nisu“, odvrati joj on, pa se oboje nasmijaše.

U Bijelo Polje stigoše oko akšama. Dan se povlačio, ali se sa brdašceta na koje su stigli kasaba lijepo vidjela. Azemi se učini golema, s mnogo kuća, sa nekoliko vitkih munara i mnogo zelenila. Kad siđoše, ona je iako umorna, žudno upijala nove slike: bijele dvospratne kuće, lijepo skrojene mahale, bašče i mnogo cvijeća. Vidje jednu ogromnu kuću na tri sprata za koju Murat reče da je han, pa s lijeve strane drugu veliku i svu osvijetljenu za koju saznade da je gradska uprava.

Utom stigoše pred rođakovu kuću. Dvojica Muratovih amidžića izađoše i prihvatiše umorne konje, a stara strina i jedna snaha dočekaše djevojku u crnogorskoj nošnji.

„Bujrum šćeri, bujrum! Ne boj mi se kod svojih si“, toplo je zagrli žena, pa je propusti pred sobom u prostrani hajat, a iz njega uđoše u veliku dobro osvijetljenu sobu.

Zbunjena, djevojka je oko sebe posmatrala nepoznata lica i uglavnom ćutala. Niko od žena ne pokuša da je štogod pita, sem za zdravlje majke, oca i sestara, jer će svakako od Murata uskoro saznati sve. A on je to upravo pričao domaćinu i njegovim sinovima u drugoj sobi. Djevojku ponudiše večerom, a malo poslije je otpratiše u sobu, urednu i gospodski namještenu. Djevojka se brzo svuče i skliznu u blještavo bijelu postelju, te uskoro zaspa ophrvana umorom, brigom i besanom prethodnom noći.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba