Bijača

Skoro je pola godine kako je njena snaha napustila kuću, a Hatema nikako da zaboravi taj dan. Nikako da mine bol u njenom srcu. Čini joj se isto toliko žestok kao onda kad je saznala za smrt jedinca Jusufa. Odlazak snahe, te stasite i otresite žene, samo je vratio i produbio staru ranu.

„Mog sina više nema, a ona je mlada. Traže je. U najbolje kuće u selu. Grijeh je stati joj na put i pobrkati joj sreću. Nas dvoje to nećemo. Ali, ove dvije sirotice, krv mog jedinca, ne idu sa njom. One ostaju ovdje, u očinoj i đedovoj kući. Mi smo još u snazi, podići ćemo ih, a ni majka im neće biti daleko. Mogu je viđati svaki dan.“

Ovako je onog tužnog dana razmišljala Hatema grleći u naručju mlađu unuku Azemu, a sedmogodišnju Begu držeći za ruku. Skrušen, bez riječi, s bolom zapretanim duboko u sebi, pored nje je bio njen Hasko. Tiho, kao da ispraćaju mejta, sve četvoro su dugo gledali za grupom ljudi na konjima. Među njima je bila i ona. Djevojčice ništa nisu ni znale. Rekli su im da je majka otišla malo k daidži i da će se brzo vratiti.

Kako je teško, Hatema nije mogla ni sanjati. Bolno za sve, za dvije male sirotice, ali i za nju i djeda. Nekad vesela i pričljiva, starija djevojčica Bega ćutala je danima. Često bi je zaticala da plače. Nije više marila ni za igru. Pomagala je svojoj bijači, voljela da pričuva malu sestricu, ali se malo čemu radovala. Zato je djed često vodio do štale da zajedno istimare konja kojeg je voljela, a potom odjašu i obiđu vrtove i voćnjake, na padinama sela.

Ni noći nisu donosile smirenje. I ako bi rano zaspale, obje djevojčice su se budile, plakale, a mlađa je iz noći u noć tražila majku. Bijača ju je privijala na grudi, milovala po kosi i tiho joj šaputala: „Spavaj, dušo bikina. Tebe će tvoja Sika ljuljati. Ti si moje malo jagnje. Niko nema ovako lijepo jagnje kao ja. Ujutro će đed otići da dovede tvoju majku. I ne dam joj niđe više da ide.“

„Ni kod daidže?“ protepala bi djevojčica.

„Ni kod daidže, niđe“, milujući joj kosu odgovarala bi stara.

Nekad bi brzo zaspala, a nekad bi ručicama razgrtala bijačinu košulju i tražila njene grudi. Samo bi naslanjala na njih sanjivu glavu, ili bi posegnula za dojkom. Meko, kao da je još uvijek beba, prionula bi da žudno vuče iz usahlih bijačinih grudi. I to bi je najbolje i najbrže smirilo. Brzo bi zaspala, ali ni u snu nije dozvoljavala da bika ode od nje. Tražila bi je ručicama, toplo ih saplitala oko njenog vrata, ili nanovo tražila dojke. Sretna što je djevojčica sama pronašla način da se smiri i spokojno prospava ostatak noći, Hatema je duboko u srcu željela da joj svim što čini, cijelim svojim bićem, nadoknadi majku. Njena Sika. Djevojčice su joj dale to ime. Od milošte. Tako je sad svi zovu. Rijetko ko pravim imenom.

Srce ove tihe žene oduvijek je bilo veliko. I toplo. Za svakog. Za siromaška kojem bi na svom pragu napunila ruke i torbu. Za bližnje. Za ucvijeljene udovice i siročad.

Tuđa nesreća boljela ju je kao vlastita, a ublažiti je, pomoći, dati dio sebe, bila je njena duboka unutarnja potreba. Kao vazduh koji diše. Njena sreća u tim trenucima, kad pomaže, bila je beskrajna. Takva je bila od mladosti. Duboko u duši, ona je vjerovala da je sami Bog poslao ovo malo, drago biće da joj ublaži bol za jedincem. Da je nagradi za sva dobra koja je u svom životu činila ljudima i koja će činiti dok bude hodila ovom zemljom.

A ovoj maloj, usnuloj glavici ona treba. Da joj pomogne da odraste bez roditelja. Da što manje osjeti prazninu u kojoj nema majke i oca. Njoj i njenoj starijoj sestri potrebni su sva briga i ljubav koju im može pružiti. A ona im daje čitavo svoje biće.

Mala Azema ju je potpuno vezala za sebe. Nikada i nikom Hatema nije tako pripadala. Preko dana, dok je poslovala po kući, ona je bila uz njene skute. Pred kućom, držala ju je za ruku, dozivale su zajedno kokoške ili išle da pomuzu kravu. Mala je bila radoznala i htjela mnogo toga da sazna, a bijača ju je strpljivo slušala i odgovarala joj. Kad bi se kao i svako malo dijete rasplakala, bijača bi je uzimala u krilo, raskopčala bi košulju i ona bi sama našla dojku. Glodala je uporno, dječije tvrdoglavo kao da će odista utoliti glad ili svoju nesvjesnu želju za bliskošću. Za zaštitom koju pruža majka i njeno mlijeko. Smirila bi se istog trena, a nekad zaspala i stara bi je na rukama odnosila da položi u kut sobe gdje će mirno odspavati.

Nekad bi ostala koji trenutak kod unukinog uzglavlja, gledajući s puno ljubavi to majušno biće, nevjerovatno slično liku njenog sina.

„Kad ćeš mi porasti, radosti bikina? Da mi pomogneš, odmijeniš me? Kad ćeš mi postati đevojka? Lijepa kao tvoj otac? Bože milostivi, nek poživim do tog dana, pa nek umrem, ja drugih želja nemam“, razmišljala je Hatema i onda se vraćala obavezama koje je čekaju u kući.

Ona je ustajala prije svih u kući. I toga jutra. Djevojčice su još spavale, a Hasko je od drveta nešto djeljao. Radila je oko doručka. Upravo se sagela da sa vatre skine provrelo mlijeko, kad je osjetila nešto neobično u grudima. Blago, pa oštrije peckanje, neznatan bol kao da je neko prutićem udara po dojkama. Osjećaj sličan onom iz mladosti kad je tako u mlade, otežale grudi pridolazila hrana njenom jedincu. Ali, davno je to bilo, bila je mlada, tek rodila.

„Šta može biti ovo sad? Stara sam. Ponekad bolesna. Možda mi se samo pričinja.“

Da razuvjeri sebe, ispravi se polako, pa onda pažljivo položi dlanove na grudi. Učiniše joj se veće i tvrđe. Kad ruke skliznuše malo niže, osjeti povelik vlažan krug na košulji. Na trenutak, ona se ukoči od nekog nijemog užasa, a onda raskopča bijelu lanenu košulju i pogleda u svoje dojke: zaista su bile vlažne, a kad jednu nježno priteže, šiknu topli, bijeli mlaz.

Onaj trenutak nevjerice i užasa za čas bi potisnut ogromnim valom radosti što ju je Bog ovako nagradio. Tiho se rasplaka, a onda, sabravši se, pozva svog životnog druga: „Hasko, bolan, hodi da vidiš, pristupi mi ovoj sirotici mlijeko!“

U tri skoka, krupni, mirni gorštak bio je pored svoje žene i zurio s nevjericom u njene nabrekle grudi. U bijele tragove na njima. U mokre krugove na košulji. Zatečen, zurio je u njih kao u Božije čudo. Ili prije Božiji dar. Tako nešto nikad do sad ni vidio ni čuo nije za života. Ni u pričama starih, mudrih ljudi. Ovo je nekakva posebna milost Svemoćnog njegovoj ženi. Njegovoj maloj unuki. Nafaka ovoj smeđoj glavici, koja toliko liči na oca. I koju voli više nego što je ikad ikog volio.

Nježno prikupi skute ženine košulje i prihvati je za ruke. Posjede je da se malo primiri i odahne, pa joj onda donese čašu hladnog mlijeka.

„E, moja stara! Eto nam nagrade od Allaha. Radosti za naše stare dane. Vidiš da nas nije zaboravio. Podario ti je mlijeko, a maloj će snagu i zdravlje.“

„Jest, hvala Mu“, uzdahnu Hatema.

„Lakše ćemo je podići. Bega je već otfrkla, a Azema je još mala. Sami je Bog, vidiš, odlučio i pomogao mi da joj zamijenim majku.“

Potom su dugo ćutali, zaneseni svak u svoje misli. Prenule su ih djevojčice kad su ustale, rumene od sna i onda je starija našla krilo svog djeda, a mlađa bijače.

„Jesu li se naspavale đedove svilice?“

„Probudilo nas sunce, a još smo mogle“, odgovori starija za obje.

„A ko će danas s đedom u polje?“

„Mogu li opet s tobom đedice?“ glasom preplavljenim radošću javi se Bega.

„Da vidimo. Sa mnom će ona koja najbolje sluša u kući. Da pitamo biku. Hatema ko najbolje sluša u kući?“

„Bega, ona je najbolja u svemu“, s tihom radošću u glasu odgovori mu žena, milujući pogledom djevojčicu velikih, tamnih očiju.

Dok je starija, beskrajno sretna, ljubila u obraz svog velikog, jakog djeda koji sve može, dotle je mala već zagnjurila glavu u bijačina njedra. Ovoga puta bila su za nju puna i ona je žudno vukla iz njih, sladeći se spokojno kako samo djeca umiju. Kad joj je bilo dosta, ona se izmakla i umiljato protepala: „Sikice, je li da si ti moja majka?“

„Jesam dušo, tvoja i Begina.“

„Ali si malo više moja?“

„Dobro, jesam, ali nemoj niko da to zna, ni đed, ni Bega“, snizivši glas i prihvatajući njenu igru, odgovori joj bijača.

„Siko, hoćeš li mi poslije pokazati jagnjad?“

„Hoću, dušo Sikina.“

„A hoće li ono malo biti moje?“

„Samo tvoje. Ti ga hrani i čuvaj i igraj se sa njim. Nikom ga ne daj!“

„Mogu li ga ponekad unijeti da se igram?“

„Možeš, ali samo malo.“

Djevojčica otrča k sestri da joj se pohvali ovim što je postigla, pa obje izađoše u prostrano dvorište da se igraju. Hasko i Hatema krenuše za svojim obavezama.

Prođoše tri godine. Opet je proljeće, zeleno, mirisno, toplo. Hatema se prisjeti onoga proljećnog jutra kada je njenoj unuki pristupilo mlijeko. Sjeti se svoje i Haskove radosti. Svakog dana u kojem je brižno pratila kako joj raste i napreduje. Azema je bila zdrava i otporna i njena je Sika rijetko dežurala zbog njezinog nazeba ili temperature. Više je to morala uz stariju djevojčicu.

„Sad su u sedmoj i jedanaestoj godini. Moje velike, lijepe djevojčice. Moj očinji vid! Pristigle su i da mi pomažu. Bega već umije zamjesiti hljeb, usiriti mlijeko, pomoći svom đedu u vrtu. A moja zelenooka najbolje čuva ovce. Voli se igrati sa sestrom i drugaricom, ali zna svoju obavezu. Jutros je porano otišla, a nije šćela jesti. Sunce je već dobro odskočilo. Gladna je. Moram požuriti i odnijeti joj užinu.“

Hatema ostavi sve poslove i uđe u smočnicu. Odreza veliku krišku hljeba, debelo ga namaza kajmakom, stavi u korpu još dvije jabuke, pa krenu iz kuće.

Trebalo joj je četvrt sahata da stigne na padinu sela, gdje su bile njihove livade i pašnjaci. Kad je djevojčica ugleda, baci prut, ostavi stado i dotrča do svoje bijače i reče: „Ja sam gladna Sikice! Šta si mi donijela?“

„Eto, pogledaj sama“, odgovori joj malo zadihana bijača, pa sjede u hlad velike, granate jabuke da se odmori. Uzdahnu svjesna kako godine koje se nižu već osjeća kao teret.

Za to vrijeme djevojčica se izmakla desetak koraka, zagrizla slatko svoju užinu, pa onda pogledala oprezno u Sikinom pravcu. Kad se uvjerila da je stara ne gleda, brzo je polizala kajmak sa hljeba, otrčala do golemog, crnog mravinjaka i pažljivo izmrvila čitavu krišku. Voljela je iznad svega da satima posmatra mravlje utvrđenje, da zamišlja kako je to njihov grad, njihove kuće i putevi; da im se divi, pomogne kad podižu svoje preteške tovare, nahrani ih kad ima čime. Često bi zaboravila svoje ovce, pa bi je sestra grdila ili su išle da ih zajedno traže.

Danas ne osta dugo kod svojih malih prijatelja, nego se, čim im izmrvi hljeb, povrati bijači. Ona se bila malo odmorila i djevojčica se nađe u njenom krilu. Obazrije se da ih neko ne gleda, pa potraži jednu, pa drugu Sikinu dojku. Odmakla se kad je bila potpuno sita. I sretna. Umiljata kao uvijek.

Stara je razmišljala kako je poodavno vrijeme da djevojčica prestane dojiti. Obje je bilo pomalo stid, sad su se već krile i od djeda, od susjeda pogotovo. Azema je već bila krupna i lijepo odrasla šestogodišnja djevojčica, zagazila odavno u sedmu i mogle bi obje prekinuti. Mala još nije htjela, a Hatema nije imala srca da naglo presječe tu vezu koju im je podario sami Bog. Odlagala je taj trenutak za dan u kome će, nekim čudom, sve samo prestati kako je i počelo. Tvrdo je vjerovala da će i taj dan odrediti Bog, a ne ona. I bilo joj je lijepo od takvih misli.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba