Bh. istraživači na ostacima grada Nan Madol

Piše: ALDIJANA HADŽIĆ

Čovjek je biće koje voli određenu vrstu sigunosti i sama pomisao na izlazak iz zone komfora može stvoriti nelagodu. S druge strane, postoje oni koji uživaju ići dalje i istraživati ono nepoznato. Među njima je i tročlani tim avanturista iz Bosne i Hercegovine koji čine Ahmed Bosnić, Enver Imamović i Adi Krdžalić.

Putovanja na koja odlaze često su vrlo opasna i zahtjevaju prethodna istraživanja, ali i fizičku i psihičku pripremu. Ipak, za susrete sa životinjama od čijih ugriza možete umrijeti za nekoliko minuta, nije dovoljna samo hrabrost, nego i spremnost za pomjeranje granica.

Također, na takvim putovanjima čovjek mora vjerovati u vlastite mogućnosti, ali i biti svjestan činjenice da ovisi o drugim članovima. Opasne situacije su česte, pa bi bilo dobro imati nekoga ko će vam pružiti ruku kada se okliznete u vodi i izbjegnete blizak susret s otrovnom zmijom.

Bosnić, Imamović, Krdžalić i Sami Abadan aktivni su članovi ”Explorera“, jedinstvenog udruženja ne samo na području Sarajeva i Bosne i Hercegovine, nego i cijele bivše Jugoslavije.

Ovo nezavisno druženje koje niko ne finansira, a koje broji više od hiljadu simpatizera i postoji 35 godina poprilično je zatvoreno, a čine ga ljudi različitih interesovanja. Upravo zbog toga, što nemaju sredstava, nemaju ni mogućnosti za organiziranje izleta za one koji su izrazili želju za putovanja, pa su samim tim i sponzori neophodni.

“To je udruženje koje je po ugledu na National Geographic, u Americi, kao Geografsko društvo u Engleskoj. Malo je neobično da takvo društvo postoji na području Balkana, ali ono je jedino”, pojasnio je Bosnić, koji je novinar duže od 55 godina i koji ističe da su na početku njegove karijere putovanja bila najtiražnije teme, što je jedan od razloga zašto se odlučio putovati.

Dodao je kako se u posljednje vrijeme javljaju i zainteresirane žene pa će u nekom trenutku vjerovatno razmišljati o pokretanju sekcije za žene koje su spremne na svojevrsnu žrtvu.

Ekspedicije mogu biti izrazito rizične, zahtijevaju značajna finansijska sredstva, ali i ispunjavaju dušu istraživača, učeći ih tajnama života.

Članovi su s ruksacima na leđima i minimalnom količinom opreme obišli gotovo cijeli svijet, od Anda u Americi, preko jezera Titikaka, do Uskršnjih otoka, Tibeta, Nepala, Indije, Tajlanda, Indonezije, Balija, Papua Nove Gvineje…

“Jednom smo u Amazoniji noću stražarili po šest sati svako pojedinačno, da bismo se zaštitili od eventualnog napada prašumskih zvijeri. Poslije smo spavali, a da niko nije dežurao. To su, zbilja, specifična putovanja”, kazao je Ahmed Bosnić, koji je podsjetio kako članovi istražuju arheološke lokalitete, jezike i običaje plemenskih zajednica, usmenu ostavštinu pojedinih naroda, prirodne odlike određenih krajolika.

Podsjetio je kako su on i profesor Enver Imamović jedno vrijeme, prije polaska ekspedicije u opasna područja naše planete, kao što je Papua Nova Gvineja ili Amazonija, sastavljali testamente jer nisu znali da li će se živi vratiti kući.

Također, sponzori nikada ne pokrivaju u potpunosti troškove putovanja, nego samo djelomično, sve ostale troškove, a oni su znatni, snose sami.

– Najriskantnije putovanje u višedecenijskom iskustvu bh. istraživača

Vođeni mišlju istražiti neistraženo, vidjeti neviđeno, ovaj tim se prije dva mjeseca uputio u Mikroneziju. Tačnije, na otok do kojeg se putuje skoro tri dana i o kome svijet gotovo ništa ne zna. Riječ je o otoku Pohnpei, kojeg poprilično teško pronaći i na geografskoj karti.

Upravo ovo putovanje, Bosnić smatra možda i najriskantnijim, najneobičnijim i najteže ga je bilo ostvariti.

Kada su saznali za tajne Pohnpei, najneistraženijeg otoka Federalnih Država Mikoronezije, bh. avanturisti su znali da se moraju uputiti baš tamo.

Otoci Federalnih Država Mikronezije podijeljeni su u četiri državne strukture čija su sjedišta na otocima Ponhpei, Yap, Chuuk i Kosrae. Riječ je o prostoru površine od skoro milion kvadratnih metara smještenom u pacifičkom “vatrenom obruču”, izloženom čestim zemljotresim i erupcijama vulkana.

Misteriozni grad Nan Madol na lokalnom jeziku znači “nešto između”, a nasljednik kraljevske loze Masao Silbanuza, koji je razgovarao s članovima ekspedicije uvjeren da je grad nastao radom demona.

Bosnić je podsjetio kako je njemački istraživač Herbert Rittlinge u 20. stoljeću naveo da su u vodama između kamenih blokova otkriveni sarkofazi s posmrtnim ostacima gospodara ovog grada, a japanski istraživači potvrđuju priču da su stanovnici Nan Madola, čije temelje čine balzatne stijene, uistinu bili gorostasi.

– Unutrašnjost otoka Ponhpei neistražena

Ipak, unutrašnjost Ponhpeija skoro da je neistražena.

“To je otok koji je bukvalno prekrila džungla. Nije velik, ali neobičan je i po tome što godišnje ima najviše kiša, padavina. Čak 33 metra vode padne na njega tokom godine”, dodao je Bosnić koji tvrdi da je grad kojeg su istraživali možda najneistraženiji arheološki lokalitet na našoj planeti.

Grad Nan Mandol se prostire na 18.000 kvadratnih metara, podignut na 92 vještačka otoka i star najmanje 2.000 godina. Njegovi zidovi su podignuti od bazaltnih blokova nerjetko težih od 25 tona, a postoji i nekoliko megalita težih i od 50 tona. Blokovi su doneseni s kamenoloma udaljenog najmanje deset kilometara. Niko danas ne zna objasniti kako i na koji način.

“Ko je u tim davnim vremenima mogao graditi vještačke otoke i manipulira sa tako teškim kamenim blokovima. Gradili su vjerovatno ljudi koji su znali neke graditeljske vještine, koje mi danas ne znamo”, pojasnio je.

Danas je na otoku posebno vidljiv američki uticaj i dolar je platežno sredstvo, ističu sagovornici Anadolu Agency (AA) Bosnić i Krdžalić, podsjećajući na španski uticaj prije pet stoljeća, odnosno njemački od 1920. godine.

Sagovornik Bosnić, koji je proputovao 150 država, kaže kako Pohnpei na lokalnom jeziku znači “na oltaru”, riječi koje asociraju na sveto mjesto što je otok možda i predstavljao u davnoj prošlosti.

Bosnić i Krdžalić su govorili o Nan Madolu, kompleksu davno napuštenih gradskih ruševina, o kojima se danas ne zna ništa.

Uzimajući sve navedeno u obzir, postavlja se niz pitanja koja će se prije i tokom ekspedicije vrzmati glavama bh. avanturista. Za 25-dnevnu ekspediciju pripremali su se dvije godine i opet je bilo mnogo toga što je iznenadilo istraživače i ostalo misterija.

Bosnić je izjavio kako su za izgradnju zidina, utvrđenja, grobnica, kanala, ulica i objekata nepoznate namjene korištene hiljade teških vulkanskih blokova, a umjesto ulica prokopani su morski kanali zbog čega ga mnogi opravdano nazivaju Venecijom Mikronezije i Pacifika. Ipak, sam dolazak do Nan Madola nije lagan. Sagovornici su, ističu, bili podvrgnuti višesatnim ispitivanjima u Guamu kako bi se utvrdio razlog odlaska u Nan Madol.

Kada se dođe na otok, sasvim je jasno da Nan Madol krije mnoge tajne.

“U okviru grada su utvrđenja, grobnice, odaje za koje ne znamo čemu su služile, labirinti u vodi, u moru, koje nikada niko nije potpuno istražio”, dodao je Bosnić koji je istakao kako su vršili istraživanja s kopna i iz mora.

Među brojnim opasnostima na kopnu i u moru jesu i morski psi, morske zmije, otrovnije od bilo koje zmije na svijetu, raže, esturarski krokodili…

Jedna od nekoliko stvari koje su primijetili tokom boravka na Pohnpeiju jeste tropska klima i vlaga koja boravak čini otežanim, a koja je i uslovila odvijanje života značajno sporije.

– Nan Madol, spoj misterije i apsurda

Sagovornici su ukazali na nedostatak prednosti tehnologije, a i najbliža bolnica je na dalekim Filipinima. Štaviše, priznaje Bosnić, otočani ne izgledaju zainteresirano ni za novac, što je i razumljivo s obzirom da imaju sve na dohvat ruke. Dodao je kako otočani vjeruju da su se kameni blokovi za izgradnju Nan Madol prenosili telekinezom, odnosno putem misli.

Bosnić je dodao kako je u Nan Madolu mnogo enigmi koje nauka i arheologija još uvijek nisu odgonetnule, ali da nema sumnje da taj grad gaji tradiciju daleko dužu od 2.000 godina.

“Ta civilizacija mora da je imala svoje pismo jer pismo mi nalazimo na Uskršnjem otoku. Ono se zove rongo-rongo. Tekstovi su pisani na drvenim pločama od vrste drveta koja je najtvrđeg kvaliteta”, pojasnio je Bosnić, ističući kako je riječ o piktografskom pismu u kojem postoji oko 150 znakova staroindijskog pisma.

– Bliski susreti s otrovnim zmijama, ražama, morskim psima

Malo je ronilaca u svijetu uspjevalo da se spusti do mračnog podmorskog labirinta u Nan Madolu. Jedna se japanska ronilačka ekspedicija vratila neobavljenog posla, a sreću je iskušao i Adi Krdžalić, čija je prva ekspedicija bila na Tibet 2012. godine. On je, uprkos opasnostima, odlučio zaroniti u vode Nan Madola kako bi istražio da li u podmorju postoje zagonetni kameni labirinti koje vode u unutrašnjost drevnog grada.

Vidljivost je bila izrazito mala, kaže Krdžalić, navodeći kako su uzrok tome pritoke vode i mulje iz mangrovnih šuma, koje su gotovo neprohodne, a smatra kako se ništa ne može uporediti s Nan Madolom.

Uprkos zaronu od skoro 30 metara, avanturisti iz Bosne i Hercegovine nisu utvrdili da li na morskom dnu Nan Madola postoji mreža tunela i tajnih prostorija.

Podsjetili su da je tokom 1970-ih, profesor Stiven Atena, arheolog Instituta za pacifičke studije u Honoluluu, na Havajima, objavio rad najopsežnijih istraživanja Nan Madola. Tokom ekspedicije pronađeno je skoro 800 glinenih zdjela i druge keramike.

Upravo ta keramika, tačnije njeni ostaci, privukli su pažnju istraživača koji su ukazali kako s dugo vremena smatralo da se na otoku Ponhpei nije izrađivala keramika, a ostaci datiraju iz perioda od prije 2.000 godina, što svjedoči da je riječ o jednoj od najvećih misterija današnjice.

Bosnić je tokom razgovora podsjetio kako je poznati norveski istraživač Tor Hejerdal prilikom istraživanja na otoku Galapagos, udaljenom desetinama hiljada kilometara, sredinom 20. stoljeća otkrilo gotovo identičnu vrstu keramike, što je dodatno zbunilo arheologe svijeta.

Bosnić i Krdžalić su kazali kako je ostalo mnogo neodgovorenih pitanja, bilo da li je riječ o nastanku otoka, ili pak o samom stanovništvu. Na otoku živi oko 20.000 – 30.000 ljudi.

“I dandanas vlada urođenički način života. Lokalni čovjek, Jimmy George, koji je pristao da nas uopće vozi autom i da bude naš domaćin je jedini koji je smio da ide na Nan Madol jer su svi prethodno govorili da je to uklet grad i ‘ako odete tamo nećete se vratiti'”, izjavio je Krdžalić.

Upitan za najopasniji trenutak, Krdžalić je kazao kako je bilo njih nekoliko, ali bi izdvojio blizak susret s otrovnom koraljnom zmijom, za koju prirodnjaci tvrde da je opasnija od kraljevske kobre.

“Najopasniji trenutak, za mene lično, jeste zaron. Ronjenje na tom mjestu. Kada prilazite Nan Madolu, on je okružen mangrovnim šumama. Tamo je vidljivost nula. Kada priđete otoku vidljivost je nula, crno, ništa”, pojasnio je, ističući kako je zaronio da bi ispitali legendu da se ispod Nan Madola nalazio i stariji grad. Istakao je kako nisu pronašli ostatke grada, ali da to ne znači da nije postojao i dodao kako su istraživali na samo jednom lokalitetu okruženi morskim psima i ražama.

Bosnić je na kraju kazao kako mu putovanja nisu ništa dala s materijalne strane, s obzirom da je bilo potrebno izdvojiti značajna sredstva, ali da ga je ispunilo na način da potpuno drugačije gleda na svijet. Dodao je kako živi u BiH, ali je njegova domovina planeta Zemlja.

Krdžalić je na kraju kazao kako u kontinuitetu svake godine putuju, a biraju teme i ekspedicije koje smatraju najzanimljivijima. Prethodno su posjetili i Tursku koju smatraju jednom od najzanimljivijih zemalja, a ostali su oduševljeni i gostoprimljivošću koja ih je tamo dočekala.

Bh. tim je kazao kako namjerava sljedeću ekspediciju putovati u Tadžikistan i istraživati krajeve kroz koje je vodio drevni karavanski Put svile.

Akos.ba