Bajramska priča Tarika Đođića – Petostojka
Nekad kolač, šapa ili neki drugi suhi, ili Abdurahmanova beba, danas bi to prepoznali kao piškotu, bombona, rijetko jabuka. Najpoželjnija je bila stoja, bijela. Žute, dvobanke i petobanke, nas i nisu baš radovale, petostojku smo sanjali. Papirne kao da i nisu bile u opticaju.
Prvog bajramskog jutra okupili bismo se da dogovorimo strategiju i taktiku na nekom od naših komandnih zbornih mjesta: kod Husinog bunara, pod našim jasenom ili pred Zlatkinom kućom, na drugoj obali. Svi smo bili komandanti i svi smo bili glavni: Bajram je. I isto kao što ćemo za Uskrs svi obići kuće u kojima se tog dana farbaju jaja, tako smo svi učestvovali u dogovoru oko najboljeg rasporeda za osvajanje bajramluka.
Kad bismo dogovorili raspored, krenuli bismo na vrata kuća koje su nam rasporedom pripale. Bajrambarekula, bajrambarećula… Kako ko. U početku su se svi držali dogovorenog, ali bi ubrzo sretali druge na teritoriji koja nije bila njihova. Dogovor bi se urušio, pakt bi propao: svako bi počeo jurišati na svaku kuću u mahali, raspored je prestao važiti. I svako bi obišao svaku kuću, a bajramski plijen, koji smo poslije brojili i poredili, bio bi, otprilike, svakome isti. Malo stoja, malo žutih, kolač, od kojeg je bilo ostalo tek sjećanje, ili jabuka u njedrima. Ravnopravno.
Ipak, jednog sam Bajrama ja dosegnuo san: dobio sam petostojku. I danas mi je misterija: je li ta petostojka došla od moje nane ili od Berke Muharemove, ne znam. Možda su čak bile i dvije petostojke. Ja pamtim jednu. Odvojio sam je od dvobanki, petobanki i stoja, bila je sama u drugom džepu. Pokazat će se, bila je sama u drugom, poderanom džepu. I negdje je ispala. Tražio sam, stotinu puta prelazeći put na kojem mi je moja petostojka mogla ispasti, ali ništa. Dječijim sam prstima prebirao travu, prst po prst, na mjestu koje mi je bilo najsumnjivije. Ništa. Nikom nisam rekao da sam petostojku dobio, pa nisam ni od koga mogao tražiti ni da mi pomogne tražiti. I nisam je našao. Oka nisam sklopio, ali mi ni suza nije došla. Mislio sam: naći će neko, neko će se drugi obradovati.
Te jeseni, na mjestu po kojem su moji prsti tražili kovanu petostojku, niklo je drvo. Sitno i krhko, ali pravo i lijepo. Dogodine, znali smo da je to višnja. Druge i treće godine, djeca su sa zemlje brala višnje. U petoj se već po njoj verala. Brala i jela ukusne, kisele, a slatke, višnjine plodove.
Znam ja da iz petostojke ne niče višnja. Ali, eto tada, kao da je nikla. I danas je tamo. A sa svakim dječijim zalogajem, ja kao da vidim nanin i Berkin osmijeh, kako im je duša sita, kao da one jedu, tamo gdje su sada. I ne broje, niti im je važno, čija je petostojka stvarno bila.
Zato podajte danas djeci bajramluk, može i papirna, ne žalite. Čak i da izgube, neko će naći, a vi ćete svakako biti na dobitku. Možda se pokaže da vam je taj nepojedeni zalogaj bio i najslađi.
Bajram mubarek olsun.
