AVI SHLAIM: “Zapadne sile bit će saučesnici u izraelskom napadu na Gazu”

Snaga riječi Avija Shlaima (Bagdad, 77 godina), historičara dvojnog državljanstva, izraelskog i britanskog, nije u jačini glasa ili brzini govora. Govori polako i tihim tonom; suzdržan i razborit u frazama koje bira, oslonjen na velike, dobro održavane ruke kojima mirno kreće. Ali sadržaj njegovih izjava pada u vodu u jednom od najnasilnijih trenutaka u novijoj historiji zemlje u kojoj je odrastao.

Shlaim je rođen u glavnom gradu Iraka u bogatoj jevrejskoj porodici. Zato se osjeća kao arapski Jevrej. Početkom 1950-ih, Shlaim je emigrirao u Izrael. Kao tinejdžer, mladi Avi otišao je studirati u Ujedinjeno Kraljevstvo; morao se vratiti u Izrael radi služenja vojnog roka. Profesor na Oxfordu, gdje trenutno živi, do prije samo dvije godine, Shlaim u svojoj bibliografiji ima neka od najboljih djela za razumijevanje Bliskog istoka.

Shlaim je neskriveni kritičar izraelskih vlada. “Moja majka je govorila o divnim prijateljima muslimanima koje smo imali u Bagdadu i jednog dana sam je pitao imamo li prijatelje cioniste. A ona je rekla: ‘Ne, cionizam je stvar za Aškenaze, za evropske Jevreje“, kazap je na početku razgovora

EL PAIS: Odrasli ste i živjeli u Izraelu i imate izraelsko državljanstvo. Kako pratite ovu eskalaciju nasilja?

SHLAIM: Ovo su vrlo mračna vremena. A sedmog oktobra Hamas je krenuo u napad na Izrael. I to je bila prekretnica jer je to bio prvi put da je Hamas upao na izraelsku teritoriju i napao Izrael unutar samog Izraela. Ali sukob nije počeo sedmog oktobra. Sukob je počeo prije jednog stoljeća. Godine 2005. Izrael se povukao iz Gaze. Ali to je bilo jednostrano povlačenje. To nije bio dio sporazuma s palestinskim vlastima. I to nije bio korak prema sveobuhvatnom rješenju izraelsko-palestinskog sukoba. Izraelci tvrde da su Palestincima dali priliku da Gazu pretvore u Singapur Bliskog istoka. Ali nisu učinili ništa slično. Pretvorili su Gazu u zatvor na otvorenom.

Medijska pažnja bila je usmjerena na napad Hamasa, a manje na odgovor Izraela, koji je neproporcionalan. Osuđujem oboje. Osuđujem napad Hamasa jer je bio protiv civila. A ubijanje civila je pogrešno i tačka. Ali izraelski odgovor bio je brutalan, divljački i neproporcionalan. A osveta nije politika. A ono što Izrael radi je terorizam kojeg sponzorira država. Ili državni terorizam. Mnogo je ozbiljnijih razmjera od napada na Izrael.

Želim naglasiti da sukob nije počeo sedmog oktobra. Ljudi ne pitaju zašto je Hamas pokrenuo ovaj napad. A odgovor se nalazi u kontekstu. A kontekst je izraelska okupacija palestinskih teritorija od 1967. godine.

EL PAIS: Zašto je sada tako teško govoriti o kontekstu izraelske okupacije?

SHLAIM:  Izraelci ne gledaju u prošlost. Gledaju samo što im se dogodilo. Bila je to prava trauma: crna subota bila je najgori dan u historiji Izraela. Oni su traumatizirani. Dok je prije napada postojao vrlo ozbiljan protestni pokret protiv Benjamina Netanyahua i njegovog plana reforme pravosuđa, sada su svi u Izraelu ujedinjeni iza ovog rata protiv Hamasa. Ali kada neprijateljstva prestanu, bijes će se okrenuti protiv Netanyahua. Mislim da politički neće moći preživjeti.

Tu je i odgovor Zapada na ovu krizu. Njena su obilježja licemjerje i dvostruki standardi. A primjer zapadnog licemjerja bio je kada je Hamas pobijedio na slobodnim i poštenim izborima u januaru 2006. Izrael je odbio priznati Hamasovu vladu. Ebvropska unija i Sjedinjene Države podržale su ekonomski rat kako bi potkopali Hamas i prisilili ga da nasilno preuzme vlast u Gazi. A nakon što se to dogodilo 2007. godine, Izrael je uveo blokadu. To je nezakonito, nelegitimno, jer je oblik kolektivnog kažnjavanja civila. Sada Izrael ide jedan korak dalje od blokade. Riječ je o svojevrsnoj srednjovjekovnoj opsadi kojom sprječavaju da voda, hrana, lijekovi i gorivo dopru do 2,3 miliona stanovnika Gaze.

Zapadne sile osudile su Hamas i njegovo barbarstvo i nazvale ga terorističkom organizacijom. Ali oni ne gledaju na izraelski odgovor i ne kritiziraju Izrael. Tako da će biti saučesnici u izraelskom napadu na Gazu i napadu na civile. Uglavnom, daju Izraelu odriješene ruke da učini prvo svoje umjesto poziva na prekid vatre.

EL PAIS: Vi ste historičar, koji će dio historije zauzeti sadašnji sukob između Hamasa i Izraela?

SHLAIM: Korijeni sukoba sežu barem do 1948. godine, u Nakbi [koja se smatra “katastrofom” za Palestince nakon proglašenja Države Izrael i protjerivanja iz njihovih zemalja]. Nakba nije izolirani događaj koji se dogodio 1948. godine, kada je tri četvrtine miliona Palestinaca protjerano, a ime Palestine izbrisano s karte. To je kontinuirani proces, a ne jednokratni proces. Od 1967. Izrael gradi i širi naselja; anektirao je istočni Jerusalem i tamo proveo etničko čišćenje. Danas bismo mogli biti na rubu druge Nakbe, druge velike katastrofe s masovnim protjerivanjem Palestinaca.

Izrael se povukao iz Gaze 2005. Izraelski generali imaju frazu: kosi travu, što znači da nemaju rješenja, samo grubu vojnu silu. Svakih nekoliko godina dolaze s teškim oružjem i visokom tehnologijom. Ubijaju hiljade ljudi, uništavaju desetine hiljada kuća, infrastrukture. Degradiraju Hamasove vojne sposobnosti i onda se povlače. Ovo nije rješenje. Po mom računu, ovo je šesti veliki izraelski napad na stanovnike Gaze. Dosad najozbiljnija situacija i s najdalekosežnijim posljedicama. Najrazorniji je jer Izrael napada ambulantna vozila, bolnice, džamije, škole, skladišta… popraćen izraelskom naredbom za 1,1 milion stanovnika Pojasa da se presele sa sjevera na jug. Riječ je o masovnom i prisilnom premještanju civila.

EL PAIS: Opisujete sebe kao Arapa i Jevreja. Kakav bi ste odgovor dobili da danas otputujete u regiju i branite taj identitet?

SHLAIM: Živio sam u Bagdadu do svoje pete godine. Ja sam arapski Jevrej jer sam živio u arapskoj zemlji. I ne postoji bolji način da opišem svoj prvi identitet kao identitet arapskog Jevreja. I to je iskustvo moje porodice, moje i jevrejske zajednice u Iraku. Mi smo manjina među mnogima. Nismo mi bili oni drugi, kao u Evropi. Irak nije imao jevrejski problem. Taj je identitet postojao u prošlosti, a ja sam danas živi primjer arapskog Jevreja. I ponosan sam na oba dijela svog identiteta. Ponosan sam na arapsko naslijeđe i ponosan sam na jevrejsko nasljeđe. Stoga se ne ispričavam zbog toga.

Je li koncept arapskog Jevreja i danas aktuelan? Odgovor je ne, zapravo nije, jer 1950. godine, kada smo napustili Irak, tamo je bilo 135.000 Jevreja. Danas su u Iraku ostala tri Jevreja. Ali je relevantan jer za mene jevrejsko-muslimanski suživot nije apstraktan koncept. To nije ideal, to je bila svakodnevna realnost. Proživjeli smo to, doživjeli smo, dotakli smo se i stoga mi sjećanje na iskustvo jevrejske zajednice u Iraku i moje porodice omogućuje razmišljanje o boljoj budućnosti za našu regiju. Da se suprotstavi cionističkoj tvrdnji da je muslimansko, jevrejsko, arapsko-izraelsko neprijateljstvo unaprijed određeno i da su dvije strane osuđene na život u neprestanom sukobu.

Koncept arapskog Jevreja omogućuje mi razmišljanje o tome kakav bih želio rezultat, a to je demokratska država od rijeke Jordana do Sredozemnog mora s jednakim pravima za sve njezine građane, bez obzira na njihovu vjeru i etničku pripadnost.

EL PAIS:  Suživot Arapa i Izraelaca na Bliskom istoku tada je bio stvaran. Šta se sve promijenilo?

SHLAIM: Element koji je promijenio njihov suživot je nacionalizam. Nacionalizam je korijen problema. Harvardski profesor Samuel Huntington je nakon završetka Hladnog rata iznio tezu o sukobu civilizacija. Rekao je da međunarodni sukob više nije između država, već između civilizacija. Judeo-kršćanska civilizacija s jedne i muslimanska civilizacija s druge strane. I da islam potpuno odbacuje Jevreje i Zapad. Mislim da je to vrlo glupa i površna ideja. Ovaj sukob je oko stvarnih stvari. Radi se o dvoje ljudi u jednoj zemlji. A pokretačka snaga ovog sukoba je nacionalizam.

Tu je i Arap, koji se okrenuo protiv Jevreja, ne samo u Iraku, nego na cijelom Bliskom istoku. Govorili su da mi tamo ne pripadamo, da smo braća cionista koji su raselili Palestince. Dakle, arapski nacionalizam je bio faktor, ali glavni, najvažniji, bio je cionizam, jevrejska država u Palestini koja je provela Nakbu 1948. i potom nastavila pokušavati dovesti Jevreje sa sve četiri strane svijeta, uključujući arapski svijet, sve do Izraela. Sistematski se pokušavalo izbrisati arapski identitet, kulturu, folklor i jezik. To sam doživio u Izraelu.

EL PAIS: I 80 godina nakon te Nakbe izgleda da se ništa nije promijenilo.

SHLAIM: Jevrejski antagonizam prema Arapima znatno je porastao u posljednjih 20 godine, otkako je Izrael skrenuo udesno. Trenutna vlada, koja ima jevrejsku moć i vjerski cionizam u svom srcu, je najdesnija, najšovinističkija i najotvorenije rasistička u historiji Izraela. Kao rezultat trenutnog rata u Gazi, izraelsko javno mnijenje pomaknut će se još više udesno i postati antagonističnije prema Palestincima.

EL PAIS: Ovo ponekad dovodi do pojednostavljenja usporedbe jevrejskog identiteta s radikalizmom izraelskih vlada.

SHLAIM: To me jako brine jer ja vrlo jasno razlikujem državu Izrael od Jevreja. Izrael je suverena država i članica je Ujedinjenih naroda. Jevreji su zajednica i nalaze se po cijelom svijetu i govore različitim jezicima. A Izrael se predstavlja kao država Jevreja. Netanyahu tvrdi da govori u ime svjetskih Jevreja, ali na to nema pravo. Svjedoci smo rastućeg otuđenja između liberalnih Jevreja diljem svijeta i Države Izrael.

Jevrejski, izraelski lobi, AIPAC [Odbor za javne poslove Sjedinjenih Država i Izraela, u akronimu na engleskom], i dalje je najmoćniji vanjskopolitički lobi u Sjedinjenim Državama. Ali sve je više američkih Jevreja kritičnih prema Izraelu i imaju svoju organizaciju, J Street, koju čine liberali koji podržavaju jednaka prava, koji podržavaju ljudska prava. I vrlo su kritični prema izraelskoj okupaciji i kažu ‘ne u moje ime’. Nisam religiozni Jevrej, ali znam da su tri stuba judaizma istina, pravda i mir. Gledam Izrael danas i ne vidim niti jednu od tih vrijednosti u Vladi. Netanyahu je veliki lažov, okorjeli lažov; nema pravde za Palestince i nema interesa za mir, samo za tlačenje i represiju nad Palestincima.

Izrael i njegovi prijatelji namjerno miješaju antisemitizam s anticionizmom. Antisemitizam definiram kao mržnju prema Jevrejima zato što su Jevreji. Ovo nema nikakve veze s Izraelom. Anticionizam je nešto sasvim drugo, to je kritika ili prigovor na ideologiju cionizma, službenu ideologiju Države Izrael, posebno politiku prema Palestincima, okupaciju, aparthejd i brutalnu upotrebu sile kakvoj svjedočimo danas u Gazi.

EL PAIS: Možda je to u ovom trenutku pomalo naivno pitanje, ali postoji li nenasilno rješenje za ovaj sukob?

SHLAIM: Postoji rješenje za ovaj sukob. To je sažeto u Arapskoj mirovnoj inicijativi iz 2002. U Bejrutu je održan sastanak na vrhu Arapske lige. Sastoji se od ponude mira Izraelu i normalizacije s 22 članice Arapske lige u zamjenu za prestanak okupacije i nezavisnu palestinsku državu u Gazi i na Zapadnoj obali s glavnim gradom u istočnom Jerusalemu. To je mirno rješenje sukoba.

Arapski svijet bio je ujedinjen u tom planu, ali Izrael ga je ignorirao jer ga više zanima zemlja nego mir, hegemonija više nego suživot između jednakih. Rekao bih da je od 1967. Izrael osujetio i uništio sve međunarodne mirovne planove; potkopao je sporazum iz Osla 1993. i prekršio ga izgradnjom novih naselja. Blokirao je sve miroljubive puteve za rješenje sukoba. Rezultat je ono čemu danas svjedočimo u Gazi: gruba sila velikih razmjera, bez političkog horizonta i svjetla na kraju tunela.(stav.ba)

akos.ba