Avdija Sarić – Ratnik i pjesnik koji je izgubio tri sina u jednom danu

UVOD

Ratnik iz Gacka o kojem su s divljenjem pričali i njegovi neprijatelji. Izuzetna priča o ocu porodice koja seli prvo u Mostar, pa u Sarajevo. A potom – život pod ustaškom čizmom i kobni dan u kome su obješena njegova trojica sinova. Priča o Avdiji Sariću – heroju bez kakvih je Bosnu teško zamisliti.

Gacko je mali grad na jugoistoku Hercegovine, smješten na raskršću svjetova, u neposrednoj blizini granice sa Crnom Gorom. U srednjem vijeku bio je važan centar na dubrovačkom trgovačkom putu koji je vodio do Foče. Bio je omiljeno mjesto boravka bosanskih kraljeva, porodice Kosača i plemića stare Dubrovačke republike. Historiju ovog gradića dodatno obogaćuje repertoar životnih priča izuzetnih pojedinaca. Jedan od njih je i Avdija Sarić. Knjigu o ovom čovjeku bogatog i ispunjenog života napisala je Amina Isović Bukvić, davši joj naslov Avdija Sarić – ratnik i pjesnik. Možemo reći da jedna od rijetkih knjiga koja donosi život Bošnjaka u turbulentnom vremenu, jer su mnogo priče o znamenitim Bošnjacima utihnule onog trenutka kada su ti ljudi ukopani u zemlju, a o malom broju njih ostao je poneki pisani trag. Knjiga je štampana u izdanju Dobre knjige, kao dio biblioteke Dobri Bošnjani.

Avdija Sarić rođen je u Osmanskom Carstvu. Tek za četvrt stoljeća, nakon njegova rođenja, Austro-Ugarska carevina poklopit će bosanski prostor. Za borbu protiv graničnih hajduka, razbojnika, pljačkaša i uskoka, dobio je najviše austrougarsko odlikovanje za hrabrost. Avdija Sarić je tokom života izgubio šestoro djece. U jednom danu obješena su tri Avdijina sina. Čovjek je to čija slika se nalazi na kapitalnoj knjizi Vladimira Dedijera, Genocid nad muslimanima.

Međutim, prije nego donesemo priču o Avdijinom životu, da se vratimo na početak, na jugoistok Bosne, u mali grad Gacko i na jednu ljubavnu priču između Turčina Sari Omera i Sare Avdalović. Stolac kod Gacka bio je mjesto gdje su sagradili svoj prvi dom, mjesto za koje se vezuje porijeklo Sarića iz Gacka. U Gackom je rođen i Avdija 1874. godine, od oca Redže i majke za koju se zna da vodi porijeklo iz porodice Kosovac, ili Kosović. Imao je braću Nuhana, Nuku i Musu, i sestru koja se udala u Albaniju i sa kojom je izgubljen kontakt. Dobio je ime po svom dedi Avdiji, Redžinom ocu, za kojeg kruže “porodične besjede” da je bio veliki junak što je nekad, još u vrijeme Osmanskog carstva, bio izazvan na dvoboj u kojem je ubio brata crnogorskog vladike Njegoša.

Avdija Sarić se ženio dva puta. Iz prvog braka imao je jednog sina, a nakon tragičnog gubitka prve supruge, Avdija se oženio Melkom Šehović, koja mu je rodila šest sinova i dvije kćerke. Zanimljivo je to da se otac, Avdija, rodio u osmanskom carstvu, a da su djeca rođena u vrijeme austougarske uprave nad Bosnom i Hercegovinom. Onda su došli Balkanski pa Prvi svjetski rat, i nijedan nije zaobišao kuću Sarića. Avdija je, kao i mnogi sunarodnjaci, regrutovan u austrougarsku vojsku.

A kakav vam je taj Avdija?

Avdiji Sariću u Prvom svjetskom ratu četnici iz Crne Gore ubili su najstarijeg sina Rušida na planini Lovćen, a mlađeg Ragiba zarobili i odveli na Cetinje, prijestolnicu vladara Crne Gore. Hrabro srce junaka nije se dvoumilo da po cijenu vlastitog života spasi svoje dijete. Avdija se jedne noći ušunjao u redove neprijatelja da bi oslobodio sina. Noćima je sjedio sa Crnogorcima pored vatre i razgovarao o sebi lično, “čuvenom Avdiji Sariću”, muslimanskom junaku kojeg su planirali da ubiju. Bili su spremni nagraditi svakoga ko im o njemu pruži bilo kakvu informaciju.

“Najslađe janje ćemo dati onome ko nam samo pokaže put do Avdije,” govorili su skupljajući se oko rasplamsane vatre na mrakom prekrivenom Lovćenu.

“A kako izgleda taj junak?”, pitao bi Avdija, zabavljajući se pričama o svom junaštvu iz usta neprijatelja. Kako god su ga opisali, očito nisu imali pravo. “Kada je oslobodio sina, priča se da je u povratku zarobio i razoružao dvojicu neprijateljskih vojnika i rekao im da odu do ostalih u logoru i poruče im da su sjedili sa Avdijom i da je on lično oslobodio svog sina.”

Nakon bitke kod Cetinja, te gubitka jednog i spašavanja drugog sina, Avdija i njegova supruga Malka Sarić napustili su Gacko i krenuli prema Mostaru. Prije selidbe, u svojoj kući je napisao pjesmu Zauzeće Lovćena, koju je 1916. godine štampala naklada “Biser” u Mostaru.

Dok su živjeli u Mostaru, često bi Avdija svoj pogled zaustavljao na visokim vrhovima planine Velež, posmatrajući svaki njen rub s pažnjomi sjetom pjesnika, koji je u jednoj ruci držao olovku, a u drugoj pušku. Oružjem je branio ognjište i svoju djecu, a perom – svoja sjećanja.

U Sarajevo, a tamo ustaše

Nedugo potom, Avdija sa porodicom seli u Sarajevo, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nove države sa novim zakonima. Mnogi Bošnjaci iselili su u Tursku. Sarići su dom našli u Sarajevu, gdje su se skrasili u kući u blizini šehidskog mezarja na Kovačima. Sinovi su se ženili, unuci su počeli da pristižu i činilo se da će, nakon burnog života, Avdija doživjeti mirnu starost u okruženju i ljubavi svoje djece. A onda je pjesma utihnula, lagodnost se povukla, a u domove ponovo uselio strah. Sarajevo se našlo pod okupacijom Nezavisne Države Hrvatske.

Avdija je živio sa najstarijim sinom Ragibom i njegovom porodicom. Stanovali su u kući na Bjelavama, u zgradi policijske stanice. Ljudi su živjeli u strahu od ustaške vlasti koja je okupirala grad. Izbjeglice su svakodnevno pristizale vozom u Sarajevo, povlačeći se prema unutrašnjosti zemlje, ostavljajući svoje kuće, zemlju, mezare pradjedova. Hrane je bilo sve manje. Iako su sve godine rata izuzetno teške, onaj period od četrdeset i osam dana koje je Maks Luburuć proveo u gradu, ubijeno je na stotine nedužnih ljudi, a još više poslano u logore. Avdijini sinovi su djelovali u ilegali, u sarajevskom pokretu otpora. Baš tih dana, tuga se uselila u dom Sarića. Tragedija ove porodice otpočela je sa najmlađim djetetom, Šefikom. Jednog dana, bez najave, ustaše su je odveli sa njenog radnog mjesta pravo u zloglasni logor Jasenovac, iz kojeg se nikad nije vratila.

Otac Avdija teško je podnio gubitak najmlađeg djeteta, ali možete zamisliti kako mu je bilo kada je saznao da je u Aleji kestenova, na Marijin Dvoru, obješeno 55 ljudi, i da su među njima njegova trojica sinova – Ragib, Edhem i Kasim. Tri brata Sarića i 52 njihova sunarodnjaka različite vjerske i nacionalne pripadnosti.

Stajali su u smrti jedan uz drugog, nekoliko koraka od sijedog oca i brata Fehima odjevenog u zar. Fehim je nosio žensku muslimansku odjeću, kako bi se sakrio od ustaške policije. Iza Ragiba je ostalo četvero siročadi, iza Edhema dvoje, a Kasimova supruga je bila trudna kada je ostala udovica.

Poslije sedam dana, 55 ubijenih Sarajlija ustaše su skinuli sa vješala i bacili u jamu na Darivi. Avdija je sam sišao u jamu i među razbacanim tijelima našao svoja tri sina. Jedino su ih po odjeći mogli prepoznati, jer su lica bila izobličena od mučenja i neprepoznatljiva čak i njihovim najmilijim. U trenutku kada ih je Avdija na rukama iznosio iz jame u koju su bili bačeni, jedini put u životu njihova majka Malka u javnosti je podigla zar sa svoga lica.

Starom Avdiji Sariću i njegovoj ženi Malki od osmero djece ostalo je živo dvoje. Jedan sin i jedna kćerka. Nakon što je rat okončan, Avdija prelazi kod sina Fehima u staru kuću na Vratniku, a majka je živjela sa kćerkom Rušidom.

Avdija Sarić, junak hrabrog srca, bio je starac karakernih crta lica, baš kao da se u svakoj bori koju je nosio urezala borba i tuga što ga je cijeli život pratila. Tako je Avdiju neki novinar “Oslobođenja”, baš zbog zanimljivog lica koje odaje karakter, molio da ga fotografiše. Avdija je pristao pod uslovom da na slici bude i unuk Ragib. Kasnije je fotograf sa slike izrezao malog Ragiba, a fotografija starog Avdije dugo vremena je ukrašavala unutrašnjost hotela Evrope, ali i ulaz u JAT-ovu zgradu, a mnogi su je vidjeli i u lobijima hotela u Americi. Bila je to čehra na kojoj se mogao odmoriti pogled.

Avdija Sarić preselio je 1953. godine, u svojoj osamdesetoj godini. Kažu oni koji se sjećaju da je ukućanima najavio svoju i ženinu smrt.

“Dva mjeseca iza mene pridružit će mi se i Malka u Vječnosti. “Kako je rekao, tako je i bilo.”

Akos.ba