Austro-Ugarsko zauzimanje BiH: Najduži otpor okupaciji pružala je Krajina
Godina 1878. bila je izuzetno značajna u historiji naroda Bosne i Hercegovine. Naime, zbog nemogućnosti turske vlasti da održi red i mir te vjersku toleranciju u Osmanskoj državi, posebno se to odnosilo na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su u razdoblju od 1875. do 1878. godine buktali ustanci, na Berlinskom kongresu donesene su odluke koje su označile novi balkanski poredak.
Tako su se prijašnje pretenzije Austrije za širenjem na Balkan, konačno i ostvarile na Berlinskom kongresu gdje je 13. jula 1878. prema članu XXV. Berlinskog ugovora određeno da Austro-Ugarska može slobodno zaposjesti područje Bosne i Hercegovine. Od proljeća 1878. godine u Bosnu su stizali glasovi o mogućnosti da Porta preda pokrajine Austro-Ugarskoj. Vijest o okupaciji je stigla prije završetka Berlinskog kongresa izazivajući prve velike nemire u Sarajevu i drugim gradovima Bosanskog vilajeta. Narodi Bosne i Hercegovine su se odlučili na dizanje ustanka, kojim bi i konačno svrgnuli osmansku vlast i pripremili zemlju za otpor austrougarskoj okupaciji. Dolazi do konkretnog djelovnja, te stanovništvo upućuje zahtjev Porti da se domaći ljudi uključe u upravu. Kako od Porte nije stigao odgovor, već 5. juna 1878. godine u Sarajevu je osnovan Narodni odbor. Članovi odbora su bili viši svećenici, funkcioneri, trgovci i činovnici. Odbor je 7. jula iznudio ostavku vojnog komandanta Bosne Veli-paše, stavljajući do znanja da će se, uprkos neslaganju Porte, organizovati otpor austrougarskim trupama. Kao nacionalno mješovito tijelo Odbor je imenovao
Narodnu skupštinu sastavljenu od 32. U organizovanju naroda posebno su se isticali Muhamed Hadžijamaković, šejh i muderis Gazi Husrev-begovog hanikaha, Abdullah ef. Kaukčija. U noći 4. jula je održan sastanak u Begovoj džamiji, gdje istupa Salih Vilajetović (poznat kao Hadži Lojo), te poziva narod na pobunu i protjerivanje austrougarskog konzula Miloša Vasića. Jedne prilike Hadži Lojo je krenuo u napad na trgovinu sa još 300 ljudi, ne bi li došao do oružja, ali im straža zapriječi put. Narednih dana u Sarajevu traju nemiri, a sarajevski događaji su se prenijeli i na ostale gradove.
Nakon što je Narodni odbor 27. jula protjerao valiju i preostale organe osmanske uprave, formirana je Narodna vlada koja je preuzela organizovanje otpora okupaciji. Šemsekadić je preuzeo vodeću ulogu u Odboru. Odbor je prisilio Osmanlije, otomanske činovnike i razne bjegunce da se spreme za rat. Kada je Porta počela savjetovati da se ona prihvati bez otpora, Narodna vlada joj je osporila da bez učešća naroda donosi odluku o sudbini Bosne. Narodni odbor formira dva odsjeka sa sjedištem u Morića hanu, koji su imali za zadatak brigu o prikupljanju sredstava i ljudstva. Svi sposobni muslimani od 17 do 70 godina morali su stupiti u vojsku, a upućen je apel kršćanskom stanovništvu da i oni uzmu učešće u otporu okupaciji. Raspisana je kontribucija u novcu i rekvizicija drugih potreba za vojsku. Za glavnog komandanta imenovan je Smail-beg Selam Taslidžak.
Nije postojao organizovani plan odbrane i Vlada je samo pozvala dobrovoljce da se upute prema neprijatelju. Srbi i Hrvati su davali moralnu, političku i materijalnu podršku otporu, a Jevreji su dali značajnu pomoć u novcu. Krajem jula 1878. godine ministar vanjskih poslova Monarhije, grof Gyula Andrássy se odlučio za ulazak trupa u Bosnu u Hercegovinu. Nastojao je izbjeći otpor okupaciji, obećavajući ustupke sultanu, jednom dijelu gornjeg sloja i šireći propagandu među narodom. Ne očekujući jači otpor, smatrao je da će okupacija biti „paradni marš, za koji će biti dovoljne dvije čete i orkestar“. Za komandanta korpusa je postavljen iskusni vojni strateg Josip Filipović. On izdaje proglas narodu u kojem ističe da vojska dolazi u saglasnosti sa evropskim državama i samim sultanom koji je odlučio da stanovnike Bosne „povjeri zaštiti moćnog prijatelja, cara i kralja.“ Obećava se zaštita života, vjere i imovine, ravnopravnost stanovnika, sloboda vjeroispovijesti i upotrebe jezika. Proglas je podijeljen stanovništvu, štampan na turskom i bosanskom jeziku, ćirilicom i latinicom. Austro–Ugarska je naišla na žilav otpor u govotvo svim krajevima Bosne. Centralno mjesto otpora bio je glavni grad Sarajevo. Nadmoćne okupacione snage naišle su na snažan optor branilaca Sarajeva. Teške borbe su vođene oko Ali-pašine džamije, Magribije, na Koševu i Bjelavama. Borbe su vođene 19. avgusta od 9 do 14 sati. Tada je otpor branilaca slomljen. Padom Sarajeva nije bio slomljen oružani otpor muslimana, niti je Bosna bila okupirana kao što se Filipović nadao. Njegovim zauzećem obilježena je nova faza pasivnog otpora u kojoj su se počele uočavati i poteškoće koje očekuju novu vlast. Najduži otpor okupaciji pružala je Bosanska krajina, a potpuna okupacija je uspostavljena ulaskom u Kladušu.
Austro-Ugarska se neposredno uključila u historiju Bosne i dala joj pečat za narednih 40 godina. Bitno je istaći da je do tada zemlja sa najpismenijim stanovništvom, preko noći postala zemlja nepismenog stanovništva. Arapski, perzijski i turski više nisu bili službeni jezici. Dolazak Austro-Ugarske u BiH bio je veliki historijski zaokret i neizvjesni izazov za stanovništvo – prelazak iz jednog civilizacijskog kruga u drugi, u sasvim različitu kulturu i način života, koji su izazivali dramatične i sudbonosne posljedice u životu ljudi.
Za Akos.ba piše: Rabija Arifović
