Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Auschwitz ili Srebrenica

Auschwitz ili Srebrenica

Sličnost je u tome što su to oba toponima, dva bivša grada, bivša naselja, oba simboli ili zastave smrti, imaju pečat genocidnog, dakle u ljudskoj povijesti najstrašnijeg zločinstva, zločinjenja zlikovštva nad čovjekom, žrtvom, žrtvama, ubilačkog orgijanja dželata nad nevinima. I Auschwitz i Srebrenica su dva simbola zločinjenja bijelog, komšijskog evropskog čovjeka u XX. vijeku, kao vijeku takozvane tehničke i ine superiornosti, nad također bijelim evropskim čovjekom – prvi put nad bijelim jevrejem, drugi put nad bijelim muslimanom.

Dvjema manjinskim, drugim i drukčijim skupinama spram većinske kršćanske zajednice ili zajednica. U oba grada za golgote, bezgranična bestijalna usmrćenja, upotrijebljen je termin genocid, priznat je i sudski ozvaničen. I za Auschwitz i za Srebrenicu, njihove bestijalne golgote i stradanja ozvaničene su u Nürnbergu i Haagu sudsko-pravnim putem, proceduralno-legislativno kao čin isplaniranog – osmišljenog – pripremljenog – dogovorenog – preciziranog – timskog –institucionalnog zločina. I Auschwitz i Srebrenica zaslužuju svjetsku mainstream i rubnu pažnju zauvijek i za svakoga.

A sad o razlikama.
Auschwitz više nema za svoje stanovnike, za svoje građane bivše žrtve, tj. preživjele žrtve. Nema jevreja u svom populacionom ambijentu i nije trebalo smišljati sistem ili način kako bi oni mogli nastaviti živjeti tamo gdje su ubijani. Svi preživjeli, makar koliko ih bio mali broj, nestali su s lica događaja, pobjegli, raselili se, od jednog do drugog okeana – put Amerike ili put Izraela. Srebrenica je stradalnički, genocidirani toponim koji je najsvježiji na Planeti. Dogodio se gotovo jučer. Od raspamećene populacije preživjelih žena i djece traži se, nudi im se, predlaže im se da se vrate u svoj tužni dom i tužni zavičaj te tamo nastave živjeti i raditi, rađati se i umirati kao da se ništa nije dogodilo, osim ružnoga sna. Razlika je i u tome što je Auschwitz zapretena prošlost, bez šanse da se ikad više ponovi na sličan način, dok je Srebrenica još krvava rana bez kraste kojom zarasta i koja ima velike šanse da se ponovi…

Ovdje zastajem.

Jer, evo me, napisah najstrašniju od svih rečenica, najgoru od svih konstruktivnih misli i spoznaja. Ali, na početku rekoh da ovaj tekst pišem bez ijedne apriorne stege, oslobođena svih zemnih strahova i teorija zavjere, jer ih ni ne poznajem i ne pridajem im značaja, oslanjam se samo na čistu slobodu, ovdašnje ikustvo, iskrenu vjeru i na prirodnu intuiciju koja je svakom ljudskom biću imanentna, kako bih s Božjom pomoći barem nešto domislila, a izrecivo je racionalnim vokabularom koji se od nas, od mene zahtijeva. Ali, ja ću kazati i ona intuitivna i futurološka, iracionalna stajališta koja posjeduje svaka jedinka koja je iskreno zagledana u zvjezdano nebo nad nama i uronjena u moralni zakon u nama. Tako mi se čini da ću prvim dijelom ponuditi neke teze za tzv. Memorijalni i Komercijalni dio ciklusa Potočari, a drugim dijelom da ću ponuditi neke teze za tzv. Sakralni dio ciklusa Potočari. U protivnome, u stegama neslobode, interesa, strahova, zgužvanih ideja, moje misleće nastojanje neće vrijediti ništa.

Dakle, Auschwitz se ne može ponoviti, Srebrenica može. U Auschwitz se žrtve ne vraćaju, u Srebrenici preživjele žrtve žive, žive sa svojim bivšim dželatima, ili njihovim direktnim ili indirektnim sudionicima, simpatizerima ili komšijama prema genocidu indolentnima. Auschwitz je memorijalno i spomenički zaokružen, Srebrenica nije i tek treba načiniti taj korak. Stoga nastaje ovaj tekst i stoga slijede prijedlozi koji bi mogli pripomoći u ovom zbilja teškom poduhvatu i nastojanju. Mišljenja sam da Srebrenica treba učiti od Auschwitz. I to do jedne granice. Do granice sličnosti, a onda nastaviti sama, nakon praga na kojemu nastaju bitne različitosti među ovim genocidiranim toponimima. Treba prepisati najbolje stranice iz lekcije Auschwitz, treba načiniti koliko Memorijal Auschwitz i koraknuti korak više od toga. Jer, u Srebrenici, za razliku od Auschwitza, kako već napisah, nastavljaju živjeti preživjele žrtve genocida, žene genocida, majke genocida, sestre Srebrenice, djeca Srebrenice, unučad Srebrenice, pastorčad Srebrenice, daidžinice i amidžinice Srebrenice, zaove i jetrve Srebrenice, ljubavi i snovi, vjere i nevjere Srebenice. Upravo stoga je teže memorijalizirati današnju srebreničku golgotu, jer u Srebrenici nije učinjen genocid nad cijelim stanovništvom kao u Auschwitzu.

Ostale su žene i poneka djeca, čija situacija čini na duže staze – depopulacionaliziranu populaciju žena hudovica, sirotica, još ranjivijom, upravo po scenariju patoloških «tawistoc» psihoprojekata razvlačenja pameti. Ovo je trenutno i jedno od najtežih dženderskih pitanja na Planeti, pa ipak ne stičem dojam da se njime značajnije bave brojne feminološke udruge, asocijacije ili pojedinci. Stoga je i pitanje teže: Kako zaštiti one po prirodi slabije i nježnije, kako zaštiti tolike žene i djecu koja preživješe genocid, u zoni genocida?

 (Odlomak)

Biografiju autorice možete pročitati ovdje.

Izvor: islamskazajednica.ba (novi muallim br. 30, 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007)

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top