Armenija u 2021: Zaglavljena između rata i mira

Piše: Ogul Tuna

(Autor radi doktorat na Odsjeku za historiju na Univerzitetu Kalifornije, Irvine (UCI) i direktor je Centra za globalnu politiku u Ankari)

  Prošla 2021. bila je godina u kojoj se promijenio status quo na Južnom Kavkazu. Međutim, otpor novonastaloj situaciji se nastavio.

Kako je Azerbejdžan, pobjednik u 44-dnevnom Drugom karabaškom ratu 2020., bio zauzet projektima obnove razorenog regiona nakon 30 godina okupacije, Armenija se suočila s unutrašnjim previranjima.

Armenski premijer Nikol Pashinyan ušao je u istoriju kao lider koji nije izgubio moć uprkos teškom porazu. Međutim, suočio se s jednogodišnjim vojnim memorandumom i kasnije protestima, pokušajima atentata, prijevremenim izborima, opozicijom koja je objavila nacionalni otpor izbornim rezultatima, kršenjem primirja, normalizacijom s Turkiye i mirovnim pregovorima s Azerbejdžanom.

Iako je 2021. godina završena diplomatskim razgovorima između Ankare, Bakua i Jerevana, volja armenskog naroda pokazaće da li će 2022. godine zavladati mir u regionu.

– Unutrašnji zastoji –

Pashinyan, koji je došao na vlast nakon Baršunaste revolucije pune nade 2018., brzo se okrenuo nacionalističkom populizmu kako bi osigurao svoj legitimitet jer je njegov dolazak na vlast označio pad 20-godišnjeg klana Karabaha – vladavine karabaških Armenaca Roberta Kocharyana i Serja Sarkisyana od 1998. do 2018.

Pashinyan je ubrzo odustao od svojih obećanja o borbi protiv korupcije i mirovnim pregovorima te se okrenuo politici koja je bila dovoljno oštra da koristi slogan “ujedinjavanja” s režimom Nagorno-Karabaha.

Kao rezultat toga, 9. i 10. novembra 2020., došlo je do sporazuma o prekidu vatre koji je doveo do radikalne promjene u regionu i potvrdio pobjedu Azerbejdžana.

Prošla, 2021. godina počela je pod sjenom ruskih mirovnih snaga stacioniranih u Nagorno-Karabahu.

Protesti i retorika protiv Pashinyana nakon sporazuma o prekidu vatre doveli su 25. februara do jedne od najvećih depresija u istoriji zemlje.

Pashinyan se suočio licem u lice s načelnikom Generalštaba Tiranom Khachatryanom.

Nakon Kachatryanove smjene, 40 visokih oficira izdalo je memorandum protiv Pashinyana.

Opozicija, koju predvode Kocharyan i Sarkisyan, izvela je hiljade disidenata na ulice Jerevana.

Pashinyan je odgovorio kontramitinzima koji su povećali političke tenzije u zemlji.

Kasnije, 28. marta donesena je odluka o prijevremenim izborima.

Pashinyan je pobijedio na izborima, čime je postao rijedak primjer u istoriji.

U ekonomiji pogoršanoj ratom, Armenci su bili suočeni s pandemijom.

Pashinyan je vraćen na vlast s 54 posto osvojenih glasova. Izlaznost birača iznosila je 49,4 posto, ali je činjenica da je Pashinyan izabran ne zbog velike podrške, već zbog odluke građana da glasaju protiv “Saveza Armenije”, koji nije nudio ništa drugo osim ratničke i revanšističke politike.

– Front protiv mira u Armeniji

Kocharyan, lider “Saveza Armenije” i bivši predsjednik morao je priznati rezultate izbora. Ali je izjavio da će se boriti protiv Pashinyanove vlade na ulicama, kao i protiv parlamenta u drugoj polovini godine.

Klan Karabaha i druge ekstremno desničarske i rasističke grupe proglasili su Pashinyana turskim agentom i izdajnikom.

Ove tvrdnje, koje su promovisali Kocharyan i Sarkisyan putem medija, društvenih mreža i političkih kanala, bile su privlačne nacionalističkim glasačima.

Armenska revolucionarna federacija je najbliži saveznik klana Karabaha, koji je u posljednjih 20 godina uspostavio oligarhijske mafijaške mreže u Armeniji i ušao u vojsku.

Bivši predsjednik Levon Ter-Petrosyan, koji zvanično nije dio ovog bloka i koji je 90-ih imao umjeren stav prema Turkiye i Azerbejdžanu, također je optužio Pashinyana za izdaju.

Uprkos snažnim kritikama, Pashinyanova popularnost i kredibilitet u očima javnosti veći su od ostalih političkih ličnosti.

– Obnovljeni odnosi s Turkiye i Azerbejdžanom

Nakon sporazuma o prekidu vatre, lideri Azerbejdžana i Armenije sastali su se prvi put u Moskvi 11. januara.

Lideri su pročitali zajedničko saopštenje s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i najavili odluku o izgradnji infrastrukture, transporta i trgovinskih mreža koje će se protezati od Irana do Rusije na liniji sjever-jug i od Azerbejdžana do Turkiye na liniji istok-zapad.

U ovom trenutku, koridor Zangezur – koji povezuje Nakhchivan, Azerbejdžan, Turkiye i Centralnu Aziju – je od primarne važnosti.

Još jedan poziv na mir sa Armenijom došao je s Deklaracijom iz Šuše koju su 15. juna objavili turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev.

Pashinyan je pozitivno odgovorio na poruke Alijeva s ciljem otvaranja zemlje prema svijetu i sloma moći tutorskih grupa poput klana Karabaha.

Postizanje ovog cilja je teško, ali ne i nemoguće, s obzirom na vojnu i političku zavisnost Armenije od Rusije. EU, SAD i Gruzija su u različitim prilikama posredovale u pregovorima između Bakua i Jerevana.

– Ekonomska i socijalna depresija –

Armenija ima najveću stopu nezaposlenosti i najniži nacionalni dohodak na Južnom Kavkazu. Ekonomija, koja je posebno u padu tokom perioda pandemije, počela je da pokazuje znake oporavka u drugoj polovini 2021. Iako se navodi da je u trećem kvartalu stopa nezaposlenosti smanjena na 15,3 posto, problemi mlađe populacije se nastavljaju.

Zemlja je izgubila više od 4.000 vojnika u Drugom karabaškom ratu. Međutim, tutorske grupe koje ne odustaju od svoje ratoborne i revanšističke retorike nastavljaju da postavljaju politike koje ometaju prosperitet i stabilnost Armenije. U ovom trenutku potrebno je skrenuti pažnju na režim u Nagorno-Karabahu. Rukovodstvo Nagorno-Karabaha kritikuje Pashinyanove izjave o normalizaciji i unapređenju odnosa sa Turkiye i Azerbejdžanom i izjavljuje da neće prihvatiti ovu izdaju.

* Mišljenja iznesena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).