Arapofobija – sjeme nove vrste antisemitizma u BiH?
Već neko vrijeme u bh. društvu prisutna je, uglavnom, tendenciozna i, na momente, ostrašćena rasprava, prvo o „navali“ arapskih turista, a potom i o njihovoj kupovni zemljišta oko Sarajeva. Piše: dr. Ekrem Tucaković
Za razliku od evropskih turista, naše podneblje ranije nije imalo značajnije iskustvo s arapskim turistima, pa bi, možda, to moglo dijelom biti neko objašnjenje za pojedine začuđujuće reakcije na ovu pojavu. Doduše, intenzivnijem dolasku Arapa i njihovih potencijalnih investitora prethodile su višegodišnje javne žalopojke kako BiH ne uspijeva privući arapski kapital za razliku od susjednih država. Još 2013. godine tadašnji potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić isticao je svoje lično prijateljstvo sa „bogatim šeikom Muhamedom, suverenom Ujedinjenih Arapskih Emirata“, te na konstataciju novinara jednog sarajevskog medija kako se doima neobično iz sarajevskog ugla „da jedna muslimanska zemlja toliko ulaže u Srbiju, a istovremeno zaobilazi BiH“, Vučić je odgovorio „nimalo mi neće teško pasti da preporučim Bosnu i Hercegovinu mom prijatelju“.
Pitanje dolaska arapskih turista i investitora, kao i s tim u vezi utemeljene i dobronamjerne polemičke rasprave, trebalo bi da ostane u okvirima uobičajenog tretiranja aktuelnih društvenih tokova, u najmanju ruku kao što se tretiraju posjete Međugorju na stotine hiljada kršćana iz cijeloga svijeta. Bile bi poželjne profesionalne analize turističkih i ekonomskih institucija o efektima ovih pojava za lokalnu zajednicu i infrastrukturu, te ekonomski razvoj zemlje.
Bošnjaci trebaju imati sveobuhvatnu i razumnu kritičku distancu prema svakome ko dolazi u njihovu domovinu, uključujući i Arape. Svako treba položiti ispit dobronamjernosti. Takav pristup je sukladan poimanju islama, čak kur’anski tekst poučava da se neće ući u Džennet dok se ne bude testirano i provjeravano različitim ispitima (Bakare, 214). Međutim, Bošnjaci ne smiju pasti u zamku da ih se huška na druge ljude, da im neki, za račun svojih interesa, potpiruju vatru sukoba i neprijateljstva prema bilo kome.
Nažalost to nije tako, a posljednjih sedmica ovo pitanje postaje predmet političke (zlo)upotrebe u kontekstu lokalnih izbora i upravo zbog toga dobija zabrinjavajuće i nerazumne dimenzije sa mogućim dalekosežnim posljedicama. Kao što radikalna evropska desnica i političke grupacije, koje koketiraju sa fašističkim naslijeđem i idejama, zasnivaju svoj politički program i dobijanje glasova na širenju mržnje i straha od migranata, antimuslimanskom sentimentu i islamofobiji – primjera radi holandski radikal Gert Vilders, a nije sam, propagira da Kur’an treba zabraniti – neki naši politički populisti svoju kampanju na lokalnim izborima baziraju na sijanju straha od Arapa. Početkom ovog mjeseca to je učinio aktuelni gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović tvrdeći da je Sarajevo zavijeno u crno (aludirajući na nošnju arapskih žena), a da taj scenarij, koji je već pripremljen, Tuzla neće dozvoliti.
Neposredno nakon Imamovićevog istupa šira javnost je imala priliku saznati da je pokrenuta Facebook stranica „Za Bosnu bez hidžaba“. Na stranici se postavljaju fotografije koje najgrublje vrijeđaju i ponižavaju pokrivene žene i konstatira se da „nema mjesta bulama u Bosni i Hercegovini“. Uz duboku zabrinutost i najoštriju osudu ovih tendencija, treba se zapitati koji je slijedeći korak?
Sve ovo je popraćeno zastrašivanjem Bošnjaka, čak i pozivom na demonstracije, zbog dolaska arapskih turista, argumentirajući to pretpostavkom da će Beograd, Zagreb i Evropa imati negativnu percepciju Bosne, štaviše da time Bošnjaci daju povod za secesiju, jer sa njima neće htjeti živjeti Srbi i Hrvati ako budu ovdje masovnije dolazili i boravili Arapi. Nude se i mnogi drugi iritantni i smiješni „dokazi“ arabizacije poput povećanog prisutstva arapskog jezika i arapskih natpisa u pojedinim dijelovima Sarajeva.
U svemu je veoma malo čvrstih i utemeljenih argumenata. Činjenica je da našim susjedima do sada nisu trebali povodi za genocid i sistematska ubistva Bošnjaka, kao projekta koji traje u veoma dugom vremenskom razdoblju. Nije im trebalo prisutstvo Arapa kao izgovor, jer tada ovdje nije bilo ni Arapa ni Turaka.
Ilustracije radi, ograničavam se na masovna ubistva i ogromno reduciranje bošnjačkog životnog prostora samo u XX stoljeću, dakle nije bilo Arapa kada je crnogorska vojska 1913. godine na području Plava i Gusinja nasilno pokrstila oko 12.500 Bošnjaka i Albanaca, a ubijeno ih je više od 1.800, spaljene su kuće, skrnavljene džamije, pljačkana imovina. Ono što je prethodilo formiranju Jugoslavije, s pozicije bošnjačkog stradanja, oslikao je 1919. godine za francuske novine Le Temps reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević, rekavši: „Hiljade ubijenih ljudi, 76 sprženih žena, 270 razorenih i opljačkanih sela: to je bilanca koju mi, muslimani, imamo zapisati na blagdan porađanja nove Jugoslavije…“ Crnogorci su u mirnodopskim uslovima 1924. godine izvršili masakr Bošnjaka u Šahovićima, preko 500 ljudi je ubijeno (po nekim podacima broj je mnogostruko veći). Bošnjaci koji su preživjeli ovaj zločin nikada se u Šahoviće nisu vratili. Tokom II svjetskog rata, uglavnom usljed četničkih zločina, bošnjačko je stanovništvo umanjeno za preko 8% ukupne populacije, što je, gledajući procentulno, najveći gubitak koji je jedan narod pretrpio u tom ratu, izuzimajući Jevreje. Nije bilo potrebno prisutstvo arapskih turista da se „isprovocira“ genocid u Srebrenici i etničko čišćenje u posljednjoj agresiji na našu domovinu.
Dakako, Bošnjaci trebaju imati sveobuhvatnu i razumnu kritičku distancu prema svakome ko dolazi u njihovu domovinu, uključujući i Arape. Svako treba položiti ispit dobronamjernosti. Takav pristup je sukladan poimanju islama, čak kur’anski tekst poučava da se neće ući u Džennet dok se ne bude testirano i provjeravano različitim ispitima (Bakare, 214). Međutim, Bošnjaci ne smiju pasti u zamku da ih se huška na druge ljude, da im neki, za račun svojih interesa, potpiruju vatru sukoba i neprijateljstva prema bilo kome. Ta kritička distanca i propitivanje svačijih namjera treba biti u službi očuvanja vlastitog identiteta, kulture, ekonomske sposobnosti, suvereniteta i slobode naše države. Kritička distanca će pomoći da ne budemo ničiji podanici i slijepi poslušnici. Isto tako, bilo bi nerazumno i ponižavajuće pristajati da neko drugi Bošnjacima određuje obim saradnje s drugim narodima, čiji će im turisti dolaziti i ko će im biti prijatelji. Ulazne i izlazne vize se samo u Sarajevu moraju izdavati.
Prema tome, nijedan političar, intelektualac ili medij nema mandat da među Bošnjacima kreira atmosferu linča i širenja predrasuda prema bilo kome. Bošnjaci nisu narod koji mrzi, a ovo što se dešava posljednjih sedmica predstavlja trasiranje puta za mržnju i sijanje u bh. društvu sjemena predrasuda prema ljudima iz arapskog svijeta. Ako prihvatimo Ajnštajnovu tvrdnju da je lakše razbiti atom nego predrasude, može se pretpostaviti kakva se šteta čini. Također, iz današnjeg sjemena predrasuda do sutrašnjeg izrastanja ploda zločina nije dug proces. Uostalom, ko će preuzeti odgovornost kada sutra neko iz predrasuda uzme pravdu u svoje ruke i posegne za zločinom, pravdajući to umišljajem da mu neko ugrožava životni prostor i sl.?
U ovom kontekstu korisno se prisjetiti, kao opomene, slučaja iz naše bliske prošlosti. Naime, u sudnici u Drezdenu je 1. jula 2009. godine ubodima noža ubijena trudna Egipćanka Marva al-Šerbini. On je tužila napadača, Aleksandra Viensa, njemačkog useljenika iz Rusije, za uvredu na dječijem igralištu kada ga je zamolila da oslobodi na ljuljaški mjesto za njeno dijete. Obzirom da je bila pokrivena, on ju je nazvao teroristkinjom i drugim uvredljivim riječima. Ubica je osuđen na novčanu kaznu. Tokom žalbenog postupka došlo je do napada u kojem je Egipćanka od uboda noža iskrvarila u sudnici naočigled svog muža i trogodišnjeg sina. I njen suprug je tom prilikom zboden nekoliko puta dok je pokušavao da odbrani suprugu. Dvojica policajaca, koji su uletjeli u sudnicu, prvo su pucali u već ranjenog Šerbinija, misleći da je on napadač, najvjerovatnije zbog njegove tamnije puti.
U internet izdanju Hrvatske enciklopedije pod odrednicom „antisemitizam“, nakon kratke povijesti razvoja ovog termina, zaključuje se: „Novi se antisemitizam ponajprije očituje u negiranju nacističkoga zločina za II. svjetskog rata i u propagandi protiv stranaca te »stranih« (odn. nenacionalnih) financijskih interesa.“
Ne priprema li se u Bosni i Hercegovini teren za razvoj jedne nove vrste antisemitizma, mržnje i fobije od Arapa i svega što oni u etničkom i kulturološkom smislu simboliziraju? Ko učestvuje u tome i u čijem je to interesu? Siguran sam da nije i ne može biti u interesu Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine!
P. S. Izlaskom ovog broja Preporod je napunio 46 godina neprekidnog izlaženja. Ta činjenica Preporod čini liderom islamskog i muslimanskog novinarstva u Evropi. U nadi da će Preporod i u narednom periodu pronaći puteve da liderski služi potrebama i zahtjevima muslimanskog čitaoca, iskazujem istinsku zahvalnost svima koji su doprinijeli pokretanju i trajanju ove novine, posebno našim vjernim čitaocima.
preporod.com
