Andrić – pro et contra

Piše: Hairs Imamović

Niije otkriće ustvrditi da Andrić, nakon tamnice i konfinacije, više nije bio hrabar čovjek. Oni koji su pisali o njegovom životu imaju više ili manje razumijevanja prema njegovom skoro pa neprekidnom strahu za vlastitu slobodu i egzistenciju, ali skoro niko od njih ga neće poricati. Štaviše, sam pisac će tu strepnju konceptualizirati kroz čuvenu devizu velikog vezira u Mostu na Žepi, po kojoj je sigurnost u ćutanju.

Sve svoje političke članke iz 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, između ostalih i one u kojima iskazuje naklonost prema nacističkoj Njemačkoj (1939.), ovaj bivši politički zatočenik će objaviti pod pseudonimima. Nakon dolaska komunista na vlast, ispostavit će se da je to bio mudar izbor.

Jedan od najsugestivnijih opisa Andrićevog straha od vlasti dao je Radovan Zogović. U Bilješkama o Andriću, koje su napisane 1963. a objavljene tek 1990. godine, Zogović govori o nekoliko znakovitih susreta s Andrićem, prije i poslije oslobođenja Beograda.

Kada je, veli Zogović, 1937. godine jedno antifašističko udruženje pozvalo Isidoru Sekulić da održi predavanje o Cervantesu, ona je odbila poziv, pojasnivši da joj je Andrić, koji je „u tim stvarima bolje izverziran“,  skrenuo pažnju da ne bi bilo mudro svrstati se na stranu Republike.

Andrić će, istina, na samom početku rata odbiti da potpiše i proglas protiv partizana, ali razlog tome nije bila naklonost prema partizanima, već opet – strah od svrstavanja u nestabilnim vremenima. Naime, saznavši da poslužitelji iz Nedićeve vlade prikupljaju potpise, Andrić se najprije bio sklonio u neko šumadijsko selo dok se sve to ne svrši, a kada su ga, po povratku, ipak zatekli u njegovom stanu, on je kazao da „gospodin Andrić nije kod kuće“.  S obzirom da je poslužitelj bio uporan, te mu kazao da ga prepoznaje, da ga je viđao u ministarstvu – Andrić je morao zaključiti raspravu sljedećim riječima: „Onda kažite gospodinu ministru da je gospodin Andrić kazao da nije kod kuće.“

Iako je Andrić bio u dobrim odnosima sa ministrom Veliborom Jonićem, njegovo odbijanje da potpiše proglas iziskivalo je izvjesnu hrabrost. Andrić je tim činom preuzeo određen rizik, ali taj je rizik nesumnjivo smatrao manjim od rizika koji bi preuzeo potpisivanjem proglasa u tim nestabilnim vremenima. Razvoj događaja će pokazati da je dobro procijenio.

Početkom 1945. godine, kada je postalo jasno ko će pobijediti u ratu, Andrić je, svjestan znakovitosti svoje diplomatske uloge u bivšoj Kraljevini, na zakazani sastanak sa predstavnicima nove vlasti, Đilasom i Zogovićem, došao sa primjercima njihovih soc-realističkih knjiga, zamolivši ih čak za autorske potpise. „I na te uboge knjižice“, piše Zogović, „trebalo je da se mi potpišemo Ivu Andriću! Mene je već obuzimao stid – stid za sebe i za Andrića: šta će to njemu, je li moguće da je te knjižice donio sa sobom i to radi ovoga?“

U prvim godinama izgradnje i obnove, Andrić će nastaviti biti izrazito lojalan i marljiv službenik novih vlasti. Odnosi između njega i kulturnog komesara Zogovića bit će obilježeni međusobnim uvažavanjem i prisnošću sve do 1948. godine, kada će Zogović, kao uvjereni staljinista, pasti u nemilost.

Andrić će tog svog književno-političkog prijatelja odjednom početi izbjegavati, u čemu se, kako i sam Zogović naglašava, nije previše razlikovao od mnogih drugih. Dok su mu neki poput Milana Bogdanovića ili Veljka Petrovića bahato davali do znanja da ne može računati više na njihovo prijateljstvo, Andrić bi Zogovića obično zaobilazio na ulici, obarajući pogled.

Iako se to ne bi dalo zaključiti na osnovu tona u kojem su napisane Bilješke, moguće je ipak da je Zogović iz osvetoljubivosti karikirao Andrićev strah od vlasti, prikazujući ga kao samu autoritofobiju. Međutim, čak i da jeste tako, navedeni portret svejedno ne odstupa mnogo od onoga što znamo o Andriću iz drugih biografskih izvora (Karaulac, Kalezić, Martens). Veliki pisac, bivši politički zatočenik i diplomata, prosto nije pokazivao spremnost da se na bilo koji način zamjera vlastima.

Kako naša namjera nije da sudimo, već da razumijemo, kazat ćemo da je to jednostavno bio njegov ljudski izbor, sa svime dobrim i lošim što mu je donio u očima savremenika i kasnijih generacija. Važno je, međutim, ovu Andrićevu osobinu imati na umu kada pokušavamo razumjeti i njegovu književnost, naročito kada joj je tema vlast. Kako je o vlasti mogao govoriti čovjek koji se toliko plašio vlasti? Vratimo se onom trenutku od kojeg smo krenuli.

Više na sic.ba