Almasa
Evo nekoliko stoljeća kako te pogledam isto. Živim sa istim strahom da ćeš iščeznuti iz mojih očiju. Baš kao i one večeri kada sam u sjeni čekao da se pojaviš, a ti zaspala iza hladnih demira da sam mogao čuti kako dišeš. Samo da te vidim! Čudiš se da sam još živ. Ja Leptir, siroti hamal kojeg su lomili tovari sarajevskih trgovaca i nagrizale zime u trošnoj sobi gdje hladan vjetar nađe šipilu da se zavuče u moje kosti. Ne dolazim ti više pod pendžere. Znam, odavno ti je otac na ljepšem svijetu. Ali isto znam da ti ni sada ne bi bilo svejedno da ga povrijediš. Jer pazio te i čuvao k’o malo vode na dlanu. I tad je bilo očiju što bacaju krvave poglede, a danas pogotovo. Nije više sramota šeherom hodati neodjeven. Nije! Još razviti i bajrak kao da se u boj ide. Predviđali su vakat u kojem će se obraz pod cipelom nositi. Vidiš, u našem šeheru zadesi se svako, ne pazeći gdje izmet ostavi. Od kada je vijeka pohode ga ljudi i neljudi. Jednom sam prisluškivao starije dok su sjedili na ćepeneku a ja čekao tovar ispred magaze, kako vele, još je beg Ishaković ostavio u amanet da u šeheru za svakog ima konaka. Jah! Neka, zato je šeher. I moja je nana bila Isakuša! Jest! Ali nije bila begovica.
Svaki vakat mutne vode pronosi i neljude s njom. Bistrina se valja sačekati da se žeđ ugasi. Tako su pričali a ja bih poslije tovara odlazio na livade iznad šehera. Legao u travu okrenut nebu i gledao tebe. Znao sam ti zapjevati gore iznad Alifakovca. I na Trebeviću, ihhh! Više ne pjevam. Ni tamo gdje je nekad sevdah odzvanjao među starim zidovima, nema više pjesme. Zvijer tamo zavija! Sevdah išće dušu a zvjerinje ima samo nagon i krvave oči. Zato se radije zavlačim u svoju poderanu haljinku. Sam! Znam ja bona da i ti ne bi tamo otišla ni kada bi ti neko poklonio cijelu magazu dukata od onog titiza dede mula Hasana. Čuvao ih do smrti. Nikada tebi nije značilo blago među prstima, već ono u duši. Ta me riznica i osvojila. Još kada bi iz tvojih prsa poletio uzdah, pa koja riječ onako šapatom, činilo mi se da se demiri tope gore na tvom pendžeru. Nisam se usudio gledati. K’o velim, ne plaši bolan tu malu pticu ako si joj se glasa zaželio čuti. Nego se utišam i dah zaustavim, pa se otimam, koprcam da ću dušu ispustiti, a opet mi lijepo k’o da sam zakoracio na dženetska vrata. Ehh!
Nije to bilo puno noći, tek nekoliko. Obećali te mladom efendiji. A ja siromah, sem užeta na ramenu koje mi sudbina odredi da mi se vratu primakne, ostadoh da me vjera čuva kako ne bih na sebe ruku podigao. Nisam imao ništa drugo. Pocijepana košulja kroz koju izbiju bijeli tragovi znoja, a ne mogu je oprati već samo onaj dan kada me niko ne zove za nosača. Jah! Tada perem košulju, zonim u pepelu, na potoku isperem, pa okačim na vjetar. Onda se pružim na svoju postelju. Ogrnem se snovima u koje dolaziš svih ovih godina. Isto lijepa! Slagat ću! Vala sve ljepša. Bog me ne ubio ako se ne umivaš na svakom koraku u mojim očima pa ti lice sija k’o mjesečina u pustoj noći. Prepoznam te na nebu zvijezdo odabrana. Čista i mirisna kako se samo na san dolazi. Nekoliko puta mi se učinilo da te vidim kako šeherom sama šetaš. Eno i onda kada su pucali iz snajpera a lijepa žena korakom prkosila. Ti si ljepša! Gledam te evo i sad. Propupala, nabrekla k’o ruža majska, još neotvorena. Sjajna poput sunca na nebu koje samo na tebe podsjeća. Vidim te jasnije od one tvoje sjenke na pendžeru kada sam se krio iza ograde. Samo se mirisi otimaju da mi nosnice škakiljaju i derte uznemire. Da ne zaspim a da te još sanjam! Koračaš avlijom a tvoja prsa podrhtavaju. Zamiriše i zvekir na vratima a prsa ti hoće gore nebesima, onako s dušom. Nije to bona za mnom? Ma jok! Ali hoću da vjerujem da jest’, jer bi ja drugačije davno uvehnuo. Bona Almasa! Tolike godine a ne umijem srcu reći da tvoje davanje nije i moje uzimanje. Već te baš takvu lijepu i neprežaljenu prigrlim snovima, da me drži. Ni umrijeti ne znam k’o drugi. Možda sam ja i umro još one noći kada te otac obećao drugom, samo ne znam.
Možda je ovo ostala moja duša da igra iznad šehera baš k’o leptir. Još pronađe cvijet proljetni pa se ohrabri kada mirisa osjeti da te svojom zove i ničijom drugo. Kao i ove noći dok dolje utihnuo šeher tone u san a ja budan gledam kroz pendžer. Iza leđa jad i sirotinja a ispred mene ti. Moja želja! Velika kakva još samo u dječijim očima zna biti. Zajedno gledamo nebo iako je sve ono što imamo samo daljina. Ipak ti mi dođeš. Onom istom Leptiru što te sanjao stotinama godina po Alifakovcu i milovao očima po Trebeviću. Na svaku travku poljubac za tebe ostavljao. I sad me ljubiš isto. Duša krene za uzdahom gore u grlo, pa svaki put pomislim, evo ga, umirem. I jesam, umirem ja Almasa za tobom samo nećeš saznati nikad. Evo mi usne bride k’o da su nezrelu voćku kušale. Leptiru moj, dozivaš me, pa udahneš duboko da me uvjeriš da su i tvoja prsa samo za mene. Umiješ i ti ruke spustiti na ova moja. Tamo gdje su tovari padali i ostavljali bol koju nisam smio pokazati jer ne bih dobio posao nosača. Svilu nisam nikad dotakao ali mi se čini da tvoje jagodice ljepše dodiruju. Uzdahnem, kao da ću zapjevati a bol zajeca kao posljednja žica na violini. Lijepo mi i kada me sve boli. Jest’ da je lakše nositi sarajevske tovare nego ovu bol, ali meni lijepo. Jer zbog tebe je to Almasa! I nije mi teško. Samo eto priželjkujem, ako još nisam umro sasvim da počeka, neka me bol za tobom izmori. Ne bi li se izmjerila sa ljepotom koju imaš, a znam da neće, koliko god da boljelo. Kada nije znalo sunce što me pod teretom pržilo, a sušilo mi grlo i uzimalo snagu u danu ljetnom, još postio. Ni tada nisam žedan bio koliko sam tebe poželio. Ti si bona šeher kojem se vraćam, i uvijek ljepša. Ihh, kada bi samo još jednom uzdahnula na moje oči da ti se prsa pomjere gore prema vratu, a ja pomislim, eno je, zbog mene uzdiše. Ma znam da nije, ali eto. Znam da si pristala da se zoveš čuvenog imena. Šta će ti hamal, što evo stoljećima nosi samo bol. Za tobom! Jest, ali i tvoja duša negdje u kraju još mene ćuti. Kada moja duša krene nebu ostat će sve, i magaze i dukati, i šeher ovaj što sevdaha ne čuje. Ode samo duša! Znam! Pa nešto mislim, i na nebu gdje duša odleti, isto će boljeti. Isto će tebe voljeti, bona Almasa!
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
Akos.ba
