Allah je Onaj koji prašta – Činimo teobu (pokajanje) što više

Griješnik nije propao, niti je u beznadežnoj situaciji. Uzvišeni Allah je prvog čovjeka Adema, a.s., kada je on učinio grijeh, podučio kajanju (teobi) – putu povratka u okrilje božije milosti.

S grijehom je teško živjeti svakom savjesnom i svjesnom čovjeku (ima moralni zakon u njemu koji ga kori zbog počinjenog grijeha). Otuda teoba predstavlja olakšanje i rasterećenje za samog čovjeka. Samim uvjerenjem da ima Neko ko prima pokajanje rasterećuje ga od briga, on dolazi do spoznaje da sve nije okončano.

Čin griješenja proizilazi iz ljudskog zaborava. Sama riječ „insan“ koja označava jednu dimenziju čovjeka, dolazi od glagola „nesije“ (zaboraviti). Otuda je insan zaboravko. Adem, a.s., je počinio grijeh kada je zaboravio na Allahove zabrane. „Adema smo Mi prije obavezali, pa on zaboravi i ne nađosmo kod njega odlučnosti!“ (Ta-Ha, 115)

Ako se ljudi odreknu nevjerstva i ako se okrenu prema Uzvišenom Allahu i zamole Ga za oprost, mogu se nadati Njegovoj milosti. Čovjek je slab i često mijenja svoje odluke, ali iskreno kajanje može uvijek da izazove Allahovu milost. Tako u Kur’anu stoji: „A Ja doista grijehe praštam onome ko se pokaje i uzvjeruje, i radi dobra djela i na pravom putu ustraje.“ (Ta-Ha, 82)

„Vjernici, pokajte se Allahu iskreno!“ (Et-Tahrim, 8). Značaj ovogo općeg poziva na pokajanje je u tome jer čovjek je stvoren slabim (En-Nisa, 28), niko nije nikada potpuno slobodan od grešaka i iskušenja. Poslanik, a.s., se kajao stotinu puta dnevno.

Griješenje je svojestveno čovjeku, jer Uzvišeni Allah je mogao stvoriti ljude koji ne bi griješili. To vidimo iz Poslanikovih, a.s., riječi: „Tako mi onoga u čijoj ruci je moja duša, kada ne biste griješili i kajali se tražeći oprost za učinjene grijehe, Allah bi vas uništio i stvorio bi drugi narod koji će činiti grijehe, zatim moliti Allaha da im oprosti i On bi im praštao.“ (Muslim)

Kolika je važnost teobe i nade u Allahovu milost najbolje pokazuje primjer onog čovjeka koji je ubio stotine ljudi, a koji se spominje u hadisu, pa zatim došao učenjaku da se posvajetuje s njim o svome stanju, ovaj mu rekao da između njega i njegove teobe i Gospodara ne može niko biti prepreka i da treba da se preseli u drugi grad gdje će sresti iskrene Allahove robove. Poslušao je i krenuo a na putu ga zadesi smrt. Meleki milosti i meleki kazne su se prepirali oko uzimanja njegove duše, te je Allah poslao meleka da presudi. Izmjerili su udaljenost između dva grada (iz kojeg je pošao i onog u koji je krenuo) i gdje bude bliže tu pripada. Čovjek je umro na sredini, samo što se prilikom pada nagnuo na stranu onog mjesta u koje je krenuo i meleki milosti su ga uzeli sebi.

Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić