Alija Nametak se nikada nije vraćao vjeri, jer nije je nikad ni napuštao
Portal Akos.ba pokrenuo je novi projekat u Književnom kutku. Od marta svaki mjesec se družimo sa djelima određenog bošnjačkog književnika. Upoznajemo se sa crticama iz biografije te o važnosti njihovog rada i djelovanja. Za mjesec mart smo odabrali mostarskog velikana Aliju Nametka.
Štaviše, vjera je bila temeljna odrednica njegovog identiteta.
Rođen je i odrastao u porodici u kojoj se intezivno živjela i svjedočila vjera. Njegov otac Hasan-efendija između ostalog bio je i imam Jahja-esfel džamije u Mostaru i u velikoj mjeri utjecao na Nametkov odgoj i odnos prema vjeri.
Nametak je pisao:
”Ja sam bio tako malen da nisam mogao brati grožđe. Bio sam u vinogradu tek da bude ocu običnije, da progovori sa mnom koju riječ, jer bismo se mi razgovarali kao vršnjaci. Pokazao mi je u jednom trsu gniezdo neke ptičice, vješto opleteno od tankih slamčica, iznutra upravo kao podstavljeno nekim finim dlačicama, a na dnu stisnuta četiri prgava jaja. Htio sam svakako imati ta jaja, ali mi otac ne dade, jer da je to grehota. Neka stoje, pa će se izleći poslije ptići, koji će pjevati. Rekao mi je da samo gledam kakva će ptica dolietati i sjedati u gnijezdo…” (Nametak, 1943a.)
” Bilo ljeto bila zima, on (otac) je dolazio barem pola sata prije zalaza sunca, provrtio se malo po dvorištu i po bašči, uviek raspoložen i razgovarao s nama, djecom, kao sa odraslima, a onda bi pošao u džamiju na akšam, večernju molitvu, i ja za njim, sam od sebe, bez ikakva nagonjenja, jer mi je nešto iz dna duše govorilo, da mora dobro biti ono, što radi moj babo. (Nametak, 1943a:50)
Opisujući svoje studenske dane provedene zajedno sa Ljudevitom Jonkeom Lujom u Đačkom domu u Zagrebu, Nametak ističe:
”Kako sam po prirodi i očevu odgoju uvijek bio religiozan, uzeo bih često Kur’an i za sebe čitao poneku stranicu. Lujo je to sa divljenjem gledao i morao sam mu nekada recitirati arapski tekst. Bio je zadivljen izgovorom arapskih riječi i pitao me kako se to može naučiti. Gotovo da nije vjerovao da sam ja u šestoj godini života znao čitati kur’ansko pismo s blizu tisuću tiskarskih znakova, a 28 glasova. Isto tako obavljao sam ritualne molitve (namaz) na posebnoj serdžadi, što je on ozbiljno pratio, a da se nije nikada smijao ili omaložavao. (Čl. 2008:25)
Da je Nametak i kasnije, do kraja života, istinski živio vjeru, na poseban način svjedoči njegova biografija zabilježena u Sarajevskom nekrologiju.
Vjera, u najvećoj mjeri, bila je kohezivna sila koja je u jedno povezivala osnovne determinante Nametkova identiteta: pripadnost Bosni, pripadnost muslimanskom kulturnom krugu i pripadnost islamu – tj. njegovog istinskog indentiteta, koji usljed društveno-političkog konteksta nije bilo moguće obuhvatiti bošnjačkim nacionalnim imenom; identiteta kojeg je Nametak bio duboko svjestan, i koji je kod njega povremeno bio ogrnut onim površnim, sa nacionalnim hrvatskim imenom; identiteta koji osim imena i nije imao ništa hrvatsko.
Iz doktorske disertacije prof.dr. Amine Pehlić
Za Akos.ba priredila: Elma Fetić-Čehajić
