Aida Tule: Šta jedno društvo čini slabim?

Koliko god nam se činilo da je dosada stanje kad nam je „sve ravno do mora“, varamo se, jer stvarna slika dosade je da nas čini uznemirenim zbog prirodne težnje čovjeka da se kreće, razmišlja, bude aktivan, te upravo zbog toga teško podnosi to beskrajno ništa i traži izlaz u štetnim, pogrešnim ili u najmanju ruku nekvalitetnim aktivnostima.

Kada govorimo o opasnostima u koje mladi današnjice tako lahko zalutaju, kao što su recimo, ovisnost o drogama, alkoholu, cigaretama, raznim oblicima nasilja, lošem društvu, bježanju iz škole ili iz roditeljske kuće, onda pretežno pomišljamo na neke teške traume ili poremećaje u odgoju tog djeteta kao glavne krivce njegove/njene stranputice. Rijetko ćemo potražiti uzročnika u nečemu naizgled tako bezazlenom kao što je dosada uprkos (pre)čestim izjavama mladih osoba da im je dosadno i da ne znaju šta bi sa sobom i sa svojim životom.

Mišljenja sam da se danas takve izjave i stanje dosade podcjenjuju i da se pripisuju dosadnoj i monotonoj okolini, što je daleko od istine, jer osoba koja je iznutra ispunjena može satima da gleda jedan najobičniji cvijet i da joj ne bude dosadno. Za dosadu se tvrdi da je „psihološki karcinom koji izjeda samu bit postojanja“. Nikada više u ljudskoj historiji nije bilo ovoliko vanjskih stimulatora u vidu medijskih platformi, koji nas povezuju sa svim dijelovima planete i nude nam beskrajno mnogo moždanog inputa, a nikada više praznine u čovjeku i pritužbi da im se ništa posebno u životu ne dešava. Koliko često se susretnemo s odgovorom „nema ništa“ na pitanje „šta ima kod tebe“!?

Svake sekunde se nešto dešava kako u nama tako i oko nas, reći da nema ništa znači da ne zapažamo dovoljno i da smo prenatrpani bespotrebnim stvarima ili možda više ne primjećujemo sitne stvari koje život čine, kao što je čudesni svijet ćelije, jer postali smo imuni čak i na krupna dešavanja kao što su gubitak ljudskih života.

Kako sebi objasniti pojavu da mlada osoba, naizgled puna energije i životnih prilika koje je okružuju, kaže da joj je dosadno?

U odsustvu unutrašnjih vještina zapažanja i razmišljanja, vanjski svijet će uvijek pasti na ispitu da nam pruži dovoljno uzbuđenja i novine. Zanimljivo je kako neko zna da uživa u apsolutnoj tišini, dok je neko drugi nezadovoljan čak i kada je izložen najljepšim riječima i zvukovima. Ne dešava se monotonija svijeta oko nas, nego monotonija bezbojnosti našeg uma. U odsustvu životnih ciljeva, kvalitetnih misli i ideja kontrolu preuzima misaona zbrka, nezadovoljstvo i traganje za ekstra senzacijama kao što su pušenje, kockanje, vandalizam i droga.

Novija istraživanja su pokazala da je dosada u ranoj i kasnoj adolescenciji uvrštena među najčešće uzročnike ovisnosti, kako o psihoaktivnim supstancama tako i o svim drugim obrascima ponašanja gdje se gubi mjera i okvir  korištenja kao što je npr. prisustvo na društvenim  mrežama i interesovanje za tuđe živote umjesto za svoj vlastiti kojim, istini za volju, jedino možemo upravljati.

Ovakvi pokušaji bježanja iz zatvora dosade, gdje se traži određena doza dopamina ili adrenalina, nije ništa više do bazična potreba uma da bude nečim uposlen, to jeste, da koristi svoj potencijal za obradu iskustava i informacija. Vrlo česta pojava cigareta među prstima mladih ljudi kao neki vid uposlenosti, u smislu nešto im se dešava, je zapravo više moment  koji otkriva nesposobnost mirovanja  i usmjeravanja pažnje na konkretne aktivnosti. Mnoge slične studije pokazuju da je čak i kockanje vid reakcije uma da bude nečim ispunjen i okupiran. Česta pojava na radnim mjestima je slaganje karata na kompjuteru kao vid slaganja misli u glavi i izbjegavanja osjećaja unutrašnje praznine. Zapravo, slaganje karata kao i slaganje bilo čega drugog u isto vrijeme je upošljavanje i smirivanje organizma. Tijelo i um se smiruju jer dobivaju poruku da rade nešto smisleno u kontinuitetu.

Inače, fenomen repetitivnih i ritmičnih pokreta izaziva reakciju tijela u vidu relaksacije, što poboljšava zdravlje i smanjuje rizik od depresije i anksioznosti, nešto što su i naše nene shvatile kroz heklanje i pletenje. S tim da je vidna razlika između proizvoda koje smo dobivali njihovim ručnim radovima i današnjim online igricama.

Reakciju relaksacije možemo dobiti bilo kojim vidom repeticije, bez obzira da li ponavljali riječi, molitvu, određene pokrete ili aktivnosti. Još jedan vid repeticije i upošljavanja uma je šaranje po papiru dok obavljamo „dosadan“ telefonski razgovor ili dok slušamo profesora koji nas “davi” suhoparnim teorijama i pravimo beznačajne linije i krugove olovkom misleći kako bi se na osnovu tog švrljanja mogla uraditi instant psihoanaliza profila ličnosti. To švrljanje ne znači ništa posebno do da se mozak bori protiv dosade.

Koliko god nam se činilo da je dosada stanje kad nam je „sve ravno do mora“, varamo se, jer stvarna slika dosade je da nas čini uznemirenim zbog prirodne težnje čovjeka da se kreće, razmišlja, bude aktivan, te upravo zbog toga teško podnosi to beskrajno ništa i traži izlaz u štetnim, pogrešnim ili u najmanju ruku nekvalitetnim aktivnostima.

Koliko često vidimo mlade ljude kako satima sjede u kafićima s cigarom i kafom ili lutaju besciljno po gradu žaleći se da im je sve bezveze i da se u njihovom životu ništa posebno ne dešava? A toliko je prilika koje ne mogu zapaziti, jer nisu naučeni da zapažaju i kreiraju, oni su naučeni da konzumiraju ponuđeno.

Statistika pokazuje da se svake godine u svijetu proda skoro jedan bilion pakovanja cigareta maloljetnoj djeci (CDC, 1998.). Zadatak društva u kojem živimo nije da pruži što više zabave mladim ljudima, tj. da im zabavlja um, nego da im pruži zdrave smjernice kreiranja uzbudljivog i kvalitetno ispunjenog unutrašnjeg svijeta. Dosada mentalno osiromašuje do ništice i mozak se nastoji popuniti drugim sadržajima. U prazan mozak češće ulaze doživljaji koji izazivaju strah, gađenje, agresiju i slično, jer nas, nažalost, vodi princip „bolje išta nego ništa“.

Polazište najneugodnijih planova i njihovih ostvarenja je um u stanju dosade. Reći da nam je dosadno bez prijateljice/prijatelja, bez određene TV serije u slučaju nestanka struje, te kada vrijeme provodimo u kući (to jeste, kada kažu da su zatvoreni među četiri zida), kada nema izlazaka s društvom, pokazatelj je do koje mjere naše unutrašnje zadovoljstvo ovisi o drugima. Posjeta prijateljici i izlazak s društvom bi trebao imati zajednički i plemenit cilj, a ne samo zadovoljenje sebične potrebe da “ubijemo vrijeme”.

Zašto da nešto tako vrijedno, kao što je nivo zadovoljstva sa sobom, prepuštamo slučajnosti ili nečemu nad čim nemamo utjecaja? Dosada nije samo protraćeno vrijeme i energija, nego proces ubijanja zdravog duha, što se dovodi u vezu s depresijom i ovisnim ponašanjem kao ozbiljnim problemom savremenog društva i mladih ljudi koji se traže u tom društvu.

Depresija je, bilo da je prikrivena ili očita, ozbiljan problem srednjoškolaca i studenata. Prvi njeni oblici najčešće počinju u periodu adolescencije u vidu čestog stanja neopravdane tuge, društvenog povlačenja, slabih rezultata u školi, te osjećaja bespomoćnosti. Roditelji u tom periodu prolaze kroz ogromno psihičko opterećenje, pitajući se gdje su pogriješili u odgoju ili vodeći dijete raznim izlječiteljima, a zaboravljaju da njihovo dijete samo ne zna kako i čime da ispuni svoj život…

Također zaboravljamo da ćemo Uzvišenom Stvoritelju, između ostalog, odgovarati i za svaki trenutak provedenog vremena. Sama osnova vjerovanja u Boga je u duhovnoj i tjelesnoj aktivnosti, iz prostog razloga jer se zdravlje ljudskog bića zasniva na  pokretu, pokretu uma, duše i tijela. Naučna istraživanja su pokazala da bavljenje sportom, ili bilo kojim drugim vidom tjelovježbe, povećava kvalitetu mentalnog zdravlja i psihičke stabilnosti kod adolescenata (Biddle, 1995; Morgan, 1994). Tinejdžeri koji imaju radne obaveze ili redovnu tjelovježbu manje su izloženi riziku zapadanja u depresiju ili anksioznost. Učestvovanje u sportu, ne s ciljem da se dokazuje ko je bolji nego s ciljem stjecanja mentalnih i tjelesnih vještina, jedan je od najzdravijih načina da mlad čovjek  izgradi zdravu sliku o sebi, da nauči planirati i da upozna svoju slabu i jaku stranu.

Jedan nezaboravan i vrlo potkrjepljujući primjer ispravnog odnosa prema sebi u kretanju kroz vrijeme i prostor, nosim u sjećanju na profesora iz srednje škole koji nam je predavao tri predmeta (njemački, muzičko te anatomiju i fiziologiju).  Fascinantno nam je bilo slušati kako objašnjava njegovu strategiju uspjeha da stigne nama predavati, završavati ispite iz svog postdiplomskog studija i biti podrška oko kućnih poslova supruzi koja se tek porodila. Njegova tajna se sastojala u razumijevanju umjetnosti čekanja. Shvatio je da ljudi  jako puno vremena u prosječnom danu provedu u nekoj vrsti čekanja, a na kraju i u jednom prosječnom životu. U periodima čekanja rijetko šta radimo, to je vrijeme koje tek onako propadne zato ga je on zvao “vremenskim otpacima”, a koje je on odlučio koristiti za učenje, jer drugog slobodnog vremena nije imao. Uvijek je sa sobom nosio knjigu ili džepne kartice na kojima su bile ispisane definicije i pojmovi koje je pripremao za ispite. Tako, kaže, završio je tri fakulteta, koristeći  čekanja na autobuse, tramvaje, redove u pošti, na ljude i na rokove, a da nije svoju porodicu uskratio za zajedničko provedeno vrijeme.

On nije imao vremena da mu bude dosadno jer je imao cilj, te umjesto prigovaranja i prebacivanja krivnje na druge, sa zahvalnošću je maksimalno koristio ono što mu život pruža i od toga napravio predivnu inspiraciju za generacije koje dolaze.