“Balada” ima mnogo referenci, muzičkih, književnih, teatarskih, filmskih, ali nije ni važno da ih ljudi pročitaju, važno je da do njih dopre emocija, utisak, da dožive umjetničko iskustvo gledajući film – kazala je za Preporod.info Aida Begić, bosanskohercegovačka rediteljica, čiji film “Balada” je na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu (SFF) imao svjetsku premijeru.
“Balada” je četvrto dugometražno igrano ostvarenje Aide Begić, a za razliku od njenih ranijih filmova “Balada” ne govori o ratu i posljedicama rata. Kako je kazala, ovaj film je za nju važan iskorak i jedna vrsta oslobađanja.
“Balada”, u kojoj je glavna junakinja Meri, mlada žena i majka djevojčice Mile, je priča o ljubavi, slobodi i umjetnosti.
– Svoj film namjerno počinjem tako što kasting direktorica pita glavnu junakinju šta je za nju sloboda. Ako izuzmemo ono što je pitanje ljudskih prava i sloboda, što je formalna sloboda koju svako treba da ima, ipak čovjek istinski prostor slobode pronalazi unutra, u unutrašnjem životu i svijetu.
Nekad je pitanje slobode povezano i s pitanjem ostvarenja snova.
Moja glavna junakinja nije slobodna, jer je pod pritiskom okoline, nikada sebi nije dala prostor da sanja i sebe pita šta želi. Često se nađemo u stihijskom toku okolnosti i relacija, te sebi i ne postavimo pitanje šta želimo. Glavna junakinja Meri zapravo kroz film traga za odgovorom ko je ona, šta želi – ispričala je Begić.
Film je zasnovan na motivima “Hasanaginice”, ali je smješten u savremeni kontekst i koristi samo neke motive te usmene balade.
– Puno sam putovala po Bosni i Hercegovini za potrebe ovog projekta, i vidjela sam da se kreirao ideal kroz lik Hasanaginice, ali ne kroz samu baladu, nego kroz njene dramatizacije. To su prilično crno-bijeli prikazi likova, i pogrešno su usmjerili žene da je najbolje da šute, budu što dostojanstvenije i na kraju da im srce pukne. Na terenu, nisam sretala takve Hasanaginice.
Naše žene nisu takve, bore se, puno toga su prenijele preko leđa, one ne šute i trpe, nego su nerijetko motori.
Ali, kao da svaka od tih žena ima problem sama sa sobom jer nije Hasanaginica. Tu je sada jedan čudan kulturološki sklop, zamršena situacija, gdje žene nisu slobodne, imaju osjećaj krivice i osjećaj da sve ono što čine nije ispravno – naglasila je ona.
Kako je kazala, kroz portrete junakinja je pokušala da prikaže ono što je viđala na terenu.
– Pokušala sam da se igram, da autoironiziram, da probam da otkrijem stvarne replike i situacije s kojima se suočavamo i kao majke, kćerke, supruge, sestre, poduzetnice, ali i da prikažem da žena ne mora uvijek biti heroina, da može biti i zbunjena – istaknula je Begić.
U razgovoru smo se osvrnuli i na pitanje da li neke finese o ženi može uočiti i pokazati samo žena umjetnik u filmu, kao i u drugim umjetnostima, te smo sagovornicu pitali da li je njena ženska vizura presudno odredila neke momente u filmu.
– Važno je da su se pojavile žene koje kreiraju filmove, jer dugo su u balkanskoj kinematografiji dominirale muške priče i vizure. A s pojavom žena koje rade na filmu, pokazuju se i ženski likovi, te se priče pričaju iz vizure žene. Neke suptilnosti i razumijevanje ženske prirode može doći dublje i specifičnije kada o tome govori žena – kazala je ona.
Šira regija je odlično prihvatila film, posebno u Bosni i Hercegovini, a kako je naglasila Begić, to znači da u filmu postoji istina koja je vezana za ove prostore, te da je ljudi prepoznaju.
– Previše se bavimo ružnim stvarima i tako sebi i kreiramo ružan ambijent. Sve ono što vidimo izvan sebe je ono što imamo u sebi, i to bismo sebi češće trebali reći. Odgovorni smo za kreiranje šireg ambijenta. Trudim se da vidim ljepotu oko sebe. Naš svijet i naše prilike će ostati izvorom i okvirom moje inspiracije – poručila je Begić.
akos.ba
