DijasporaU Fokusu

Kako žive penzionisani imami u dijaspori: Ishak Alešević

Nastavak teksta: Kako žive penzionisani imami u dijaspori: Husein ef. Granov

Ishak ef. Alešević, penzionisani imam u Njemačkoj, potiče iz ulemanske i imamske loze s obje strane. Djed po majci, Mehmed ef. Šabić mu bijaše direktor Medrese u Čajniču, a majkin brat Ševket ef. profesor u Behram-begovoj medresi u Tuzli, a njegovi roditelji, Šemsudin ef. i Hafiza gazinovci. Tako je i Ishak ef. po višegeneracijskoj tradiciji porodica opredjeljen za imamski poziv, te je Gazi Husrev- begovu medresu u Sarajevu završio maja 1970. godine.

U porodici sam, još od ranog djetinjstva, odgajan da se prema istinama vjere moram sa punim poštovanjem odnositi, svoju vjeru držati s ponosom i propisano izvršavati, te moralnih načela islama striktno pridržavati. O pozivu imama naučio sam da je najuzvišeniji i istovremeno najodgovorniji poziv i pred čovjekom i pred Bogom. Svjesno kažem poziv jer ga doživljavam kao unutrašnji odgovor osobe na datu mu zadaću kojom je osoba počašćena, a nikako služba, zanimanje, što asocira na profitabilan, a ne odricateljski rad kakav je rad u pozivu.“

Već maja 1970. godine, efendija Ishak je počeo raditi u pozivu, u Gornjoj Misoči kod Ilijaša.

„Vjersko-prosvjetni referent Starješinstva Islamske zajednice h. Alija Kusturica, u ulozi personalnog šefa Starješinstva, pozvao me je u svoju kancelariju i predočio mi je podugačak spisak od preko dvjestopedeset džamija koje su bez imama i gotovo pred zatvaranjem su. Tužan me je pogledao i upitao: „Zar i ti odlaziš?“ Toga dana trebalo je da preuzmem avionsku kartu i rješenje o stipendiji za studij vani. Odlučio sam odmah: „Ostajem i radit ću!, a studirat ću vanredno uz rad!“ Radio sam u pozivu, bez prekida, od maja 1970. do februara 2018. godine. Jedini prekid bilo je petnaest mjeseci služenja vojnog roka. U ono vrijeme, u većini slučajeva, vrijednovalo se iskustvo u radu, i obično su početne godine u pozivu bile u manjim džematima, pa sam prvih šest i pol godina sticao iskustvo u džematima na području Ilijaša, Visokog, Trnova i Kaknja.“

Efendija kaže kako je nastojao biti bliže Sarajevu kako bi se uspio upisati na fakultet, kako bi bio u kontaktu sa knjigama i časopisima, usavršavao se u stranim jezicima. Prilike tada su bile protiv vjerskih službenika, ali je snaga pojedinaca nadjačavala.

Svi oni, koji su u to vrijeme pohađali vjerske škole otsajali su automatski bez zdravstvene zaštite i dječijeg dodatka, bez privilegije da se smjeste u đački dom, ili da dobiju uobičajeni đački popust za mjesečnu kartu u gradskom ili međugradskom prijevozu, niti pravo da odgode služenje vojnog roka, kao niti pravo na upis na fakultete univerziteta u Jugoslaviji. Sve me ovo pratilo, ali unatoč svemu, bio sam uporan i nisam posuustajao. Ono malo vremena, u slobodna dva dana sedmično, koristio sam za kontakte i učenja. Bio sam upisao i gimnaziju kako bi mi se omogućio upis na fakultet. Upisao sam 1974. godine studij sociologije koji sam 1978. okončao diplomiranjem, i uporedo, solidno sam vladao arapskim, engleskim i ruskim jezikom. Većina diplomiranih studenata, pa i mojih gazinovaca, zaposlila se u srednjim školama ili u privredi. Ja sam i dalje radio kao imam, hatib i muallim.“

Imami – nosioci vrijednosti

Početkom sedamdesetih godina mnogo toga od ranije stege režima je popustilo, što je bilo posebno osjetno u republikama izvan Bosne i Hercegovie, gdje je efendija Ishak bio upućivan na kratke periode rada.

 „Nakon prvih rezultata u radu, postao sam u krugovima mojih predpostavljenih u Starješinstvu, „čovjek za dijasporu“. Potom su uslijedila postavljenja za rad u Rijeci, kratko u Sidneju, Sisku, Zagrebu, imam za Sloveniju sa sjedištem u Ljubljani, i od početka 1990. godine do 1. februara 2018. godine imam sam u SR Njemačkoj. U periodu moga rada i boravka u Hrvatskoj bio sam student postdiplomskih studija iz Sociologije religije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.“                                                                     

Na osnovu rada i rezultata u radu, kao i izraženim aktivitetom i angažovanjem, dodijeljeno mu je u široj Islamskoj zajednici dijaspore više značajnih funkcija, koje efendija nije želio spominjati, nego ističe da osamnaest godina u svojstvu Glavnog imama posebno izdvaja i drži ovo naročito važnim i časnim jer je, osim sa vjernicima u džematu, svo ovo vrijeme bio u neprestanom i prisnom kontaktu, i na raspolaganju kolegama imamima čiju je i privatnost bio dokučio.

„Dozvolite mi da budem malo i pristran, i da kažem da veoma i volim i cijenim imame, o kojima javnost posve malo toga zna, posebno o tome koje sve izazove sa sobom nosi ovaj poseban, izdvojen, težak i častan poziv, naročito kada se čestito obavlja.“

Na pitanje o penzijo i kvaliteti života koji obezbjeđuju, Ishak ef. nam je ponudio odgovor koji jasno odslikava dato.

Sjećam se jednog od posljednjih mojih susreta sa prof. dr Nerkezom Smailagićem. Bili smo uz nezaobilazni kapućino u Esplanadi, u Zagrebu, i on vidno iznerviran tek što je sjeo za stol kaže „Sramota od profesora Univerziteta da se par sati spore oko bodova za plaću. Ja nisam izdržao, prekinuo sam, i evo me!“ Ovaj, nadasve čovjek, pa potom vrhunski intelektualac, postupio je valjano profesorski. Vrlo je i neugodno odgovarati na pitanja o penzijama imama, pa i onda kada je to i potrebno i opravdano, i sa najboljim namjerama, kao što je u ovom slučaju AKOS-ovo pitanje koje bi moglo da odgovorne kada pročitaju odgovor, barem malo da podstakne na razmišljanje. Međutim, ima i onih koji se usuđuju postaviti mi i pitanje ovakvog tipa: „Sada, nakon svega, osjećaš li se prevareno i izigrano?“ Na ovakva pitanja odgovaram posve spremno: „Veoma sam zadovoljan i ponosan na ovih u časnom pozivu imama provedenih četrdesetšest godina!“ Ili, moglo mi se desiti da mi se postavi i jedno drugačije pitanje koje bi moglo glasiti: „Zašto si se uopće opredjelio za poziv imama?“, i odgovorio bih i tada da sam se posve slobodno, svjestan, i opredjeljen za žrtvu i odricanje prihvatio ovog poziva!“ 

Efendija nastavlja ispirativno kazivanje, navodeći da razumije današnjeg prosječnog čovjeka, običan svijet koji i čovjeka i svrhu života, uglavnom i jedino, vidi sa tačke gledišta individuuma koji je materijalnim opkoljen, zarobljen, prožet i nemoćan da se tome odhrve.

 „Tragično je da su u ovaj glib pomahnitalog materijalizma utonuli humanisti i intelektualci, pristavši da u svojim rukama pogase baklje koje su im date i koje su trebale da osvijetle put narodu, masi, a evo, to je na djelu! Neki meni, u vremenu kada svodim račune, i kada sam i sretan i ponosan u osvrtanju unatrag, a treba se stalno osvrtati idući naprijed, svojim bizarnim pitanjima hoće da mi iskvare sreću, ne, to ne dozvoljavam!                                                                                                               

Istina, nakon odlaska u penziju, koja je značajno ispod zagarantovanog životnog minimuma, čovjek je u nekim područjima uskraćen u odnosu na svoj aktivni radni period. Prije svega, rekao bih bole rezovi redukcije, tu mislim na neka mala lična zadovoljstva koja ispunjavaju čovjekovu dušu, a na koja smo supruga i ja bili navikli kroz dugi period godina, kao što su uobičajene novčane podrške potrebnim osobama, pokloni posebno oni djeci, češća putovanja i posjete. Sada je to sve u značajnoj mjeri reducirano, ali, živi se na neki nov, novom stanju prilagođen način života. I dalje živim, družim se, imam prijatelje, slobodno posjećujem razna mjesta a posebno džamije, imam hobije, sada čitam knjige željene a ne pročitane, šetam, vozim bicikl.“  

Efendija Ishak smatra da je o pitanju nagrade za imamov rad krajnje vrijeme da se i u Domovini, i izvan nje, u skladu sa njegovim radom, rezultatima rada, i doprinosom, kao i sa stečenom naobrazbom, imamu dodijeli pristojan lični dohodak i prekine manipulacija u smislu uplata po najnižim skalama osiguranja prikrivanjem punih iznosa ličnih dohodaka, i povede ozbiljna briga o imamima, a od strane džematskih odbora.

„Oni su prvi odgovorni po pitanju ličnog dohodka, punog osiguranja imama, i urednog, posve poštenog, uplaćivanja doprinosa. Kada se ispravno postave stvari u početku, i to potraje kroz cijeli radni vijek, na kraju i penzija i dani u mirovini su ugoda i radost, a ne teret i briga imamu.”

Također, kaže kako je druga stvar koja više opterećuje imama u penziji to da se za mnogi duhovni, humani i intelektualni potencijal drže da je istrošen, i da čovjek u penziji, čovjek treće životne dobi, nije od koristi ni po Zajednicu, niti po društvo, a zapravo nije to tako „Rad u pozivu imama nije manuelni, fizički opterećujući rad, i prema tome, čovjek ga može još dugo obavljati u nekom vidu skraćenog angažovanja, osim onih koji usljed bolesti i onemoćalosti nisu u stanju davati doprinosa, njih bi trebalo iz kase lokalne zajednice – džemata nekom vrstom novčane pomoći podržati.  Treća se stvar nadovezuje na drugu, a to bi mogli nazvati dostojanstvena starost imama, što bi podrazumijevalo ozbiljnu brigu viših organa Islamske zajednice oko angažmana penzionisanih imama kroz projekte, i planove Islamske zajednice, uneseno u godišnje planove i budžete.“

Ishak Alešević je sa punih četrdeset godina rada izvan Domovine, a svojim bogatim iskustvom savjetuje mlade imame u dijaspori podsjećajući da je ključna osoba za uspješan džemat imam, i gotovo da se može staviti znak jednakosti i reći: uspješan imam jednako je uspješan džemat.

Da bi se ostvarilo da džemat bude uspješan, a uspješan je onda kada se u džematskoj zajednici vjernici i vjernice, dječaci i djevojčice, mladići i djevojke, starci i starice, svi oni osjećaju dobrodošli, slobodni, sretni, zadovoljni, vedri i nasmijani, i željni da se ponovno nađu zajedno. Zadaća imama jeste izgraditi unutar zajednice taj jako potrebni osjećaj pripadanja grupi, pripadanja svojima. Nešto poput osjećaja pripadanja vlastioj porodici. Drugo, što bih savjetovao jeste ponuda različitih sadržaja unutar jednog džamijskog kompleksa, a to je džamija sa mnogo kutaka u kojima je svako pronašao ponešto za sebe u društvu sa osobama istih sklonosti kao recimo čitaonica, dječija igraonica, prostor za rekreaciju i društvene igre, kafe-čajdžinica, ženski klub i drugo. Svo ovo društvo, potom, kada ezan zauči, izlazi iz svojih kutaka, i svi su ponovno na okupu, obraćajući se Allahu, jedni su uz druge, rame uz rame, predvođeni imamom koji, nakon namaza, posve kratko i u malim dozama, rekao bih na kašičicu, daje pouku i savjet, znajući mjeru, iznoseći bisere na površinu iz neizmjerno velike dubine naše vjere.“

Efendija također ističe kako se poučavanje za djecu i omladinu ne smije shvatiti hladno i jednolinijski.

„Rad sa djecom i mladima prvenstveno je ljubav i povjerenje. Imam je dužan upoznati svakog svog polaznika vjeronauke i primjeniti za svako dijete drugačiji pristup ‘otvarajući’ prema sebi dijete, mladića, djevojku poklanjajući im i svoju ljubav i svoje povjerenje; i tek potom, pristup razrednoj zajednici kao cjelini, jednom mješovitom kolektivu, u kojem svaka pojedinačna osoba ima vlastitu svoju sudbinu ali i kojeg povezuje i prožima ono zajedničko u njima svima, a to je vjera islam.“                                                                                                        

Dakako, jedan od ključeva koji otvara vrata uspješnosti jeste i neprekidno i paralelno raditi za sebe na oba polja.

„Najprije, svoja stečena znanja dopunjavati i proširivati, to jeste permanentno učiti, i jednako tako, on mora vjeru u sebi stalno jačati i produbljivati, kako bi neprekidno svojom osobom potvrđivao intelektualnog, duhovnog i moralnog predvodnika Zajednice. Tako, on ovo čini koliko sebe radi, toliko i  vjernika radi, kao i radi društvene sredine u kojoj djeluje i koja ga neprekidno posmatra i procjenjuje. Na kraju, imam se ne smije uplašiti, niti klonuti u susretu sa izazovima i kušnjama koje su veoma česte, nepredvidive, i različite, naprotiv, on njima hrabro ide u susret i s njima se nosi.“

S obzirom da je Ishak efendija proteklih četrdeset godina rada izvan Domovine bio aktivni saučesnik u rađanju mnogih džemata, ali i izgradnje krovnih zajednica, tako i one u SR Njemačkoj, pitali smo ga o izazovima koji stoje pred džematima u Njemačkoj „Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj sada proslavlja svoja dva značajna jubileja: Četdeset godina od osnivanja prvog džemata (1978.) i Dvadesetpet godina Krovne organizacije Islamske zajednice Bošnjaka (1994.) sa Glavnim imamom / Muftijom – Predsjednikom, Mešihatom i Saborom IZBNJ. U ovih proteklih četvrt stoljeća na normativno-pravnom ustroju i usaglašavanju gdje se morala uzeti u obzir neprekidna povezanost sa maticom – Rijaset Islamske zajednice u BiH, Ustav SR Njemačke i Zakon o udruženjima, učinjen je ogroman napor i doprinos Zajednici. Naša IZBNJ sa 80 džemata, kvalitetnim i mladim imamskim kadrom, vakufskim dobrima, i rezultatima u radu, ubrzo je postala najbolje organizovana, i najuspješnija IZ u dijaspori i uz to veoma dobro integrisana u društvo. Ovoga je osim Matice u BiH svjesna i Njemačka i Evropska unija koji pokazuju volju i spremnost da naš bosanski model postane prihvatljivim modelom za savremenu Evropu gdje bi mi bili u ulozi uzora za neke vrste poželjne, sutra tipične i prepoznatljive Zajednicu muslimana na Zapadu. Međutim, ovdje se mora biti krajnje mudro i oprezno jer ovo nosi i ogroman teret za našu ne tako brojnu i ne toliko snažnu IZBNJ, i na drugoj strani to je izazov koji stoji pred nama u odnosu na Islamsku zajednicu Turaka mnogo brojniju od nas koja u njemačkom prostoru broji blizu četiri miliona pripadnika i koja je prema tome i najpozvanija.“

Efendija Alešević dalje navodi kako se cjelokupan uspjeh IZ u najvećem dijelu duguje istaknutim pojedincima i džematima, jer džematske lokalne zajednice su mjesta žarišta naše vjere.

Želimo li postići i bolje i više, moramo održati u islamu budnima, zdravim i čistim: naš brak, našu porodicu i naš džemat. Međutim, život ovdje na Zapadu, a jednako tako danas i u Bosni i Hercegovini, pun je izazova koje nosi post-moderna, društvo sekularno pretočeno u sekularističko, religijski indiferentno opredjeljeno, u kojem se slavi i veliča trenutak, ovdje i sada, i koje je protu i anti-religijsko, dok se o religijskom i dalje šuti, i gotovo posve stidno izgovara i svjedoči, kako u školi i na univerzitetu, tako i u mass-medijima koji su sve uticajniji. Ogroman zadatak koji stoji pred svakim pojedincem, porodicom i džematom jeste oduprijeti se današnjem sekularizmu koji nije ništa drugo do prikriveni agresivni oblik ateizma i budno bdjeti nad svakim pojedincem, brakom, porodicom i džematom.“

Efendija Alešević kazuje da je jedan od izazova pred džematom opterećenost džemata koja ih troši i crpi im snagu onim aktivnostima koje su sporedne, a opterećenost proističe iz toga što su udruženja poput klubova Bošnjaka, humanitarnih organizacija, sportskih društava, udruženja studenata i akademskih građana, folklornih društava i drugih, u posljednje dvije decenije, svoje članstvo i aktivnosti najvećim dijelom ugasili pa su se potom preselili pod krov Islamske zajednice tražeći od nje da daje dodatne napore i na polju kulture, nacije, sporta, zabave i rekreacije čime se u bitnome smanjuje njen učinak na vjerskom, edukativnom i moralnom planu.

 „Dešava nam se da džemati nerijetko budu nosioci organiziranja muzičko-zabavnih skupova, sportskih takmičenja, populističke proslave bajrama i državnih praznika, i dr. gdje bi u pravilu trebalo da džemati budu tek prisutni, i ne više od ovoga.  Još jedno, što već sada opterećuje naše džemate jeste pojava Imama radnika u kojem slučaju džemat imamu ponudi simboličnu nagradu za skraćeni angažman vikendom dok ostalih pet radnih dana imam je uposlen izvan džemata u privredi. U ovakvim slučajevima veći zamah u radu već je unaprijed onemogućen jer je limitiran, sveden na dva dana u vikendu. U nekim slučajevima razlozi su opravdani jer je jedna četvrtina bošnjačkih džemata na samoj ivici egzistencijalnog opstoja“  – zaključuje ef. Alešević.

Imami su dali nemjerljiv doprinos u razvoju džemata i njihovih institucija, radili su na očuvanju i zajedništvu bošnjačkog stanovništva u dijaspori, stoga je nužno iskazati im poštovanje i zahvalnost za dugogodišnji i bezuslovni rad i trud. Efenedije su tokom ovog razgovora napravili presjek rada od dolaska do sada, pokušali su rezimirati sve domene svoga djelovanja, pozvati na jedinstvo i držanje uz Islamsku zajednicu. Njihov radni imamski vijek je obilježen borbom za istinske vrijednosti na koje smo ponosni, stoga, ostaje da u njihovim riječima i u njihovom životnom djelu pronađemo poruke i pouke za sebe.

Za Akos.ba piše: Rabija Arifović

Povezani članci