Reklame imaju veći uticaj na nasilje mladih nego nasilne slike
Kako bi slična prekomjerna izloženost slikama novca i sretne potrošnje mogla da ne izazove povećanje nelagodnosti među isključenima, da ne razdraži želje i frustracije mladih sa najvećim nedostatkom novca?
Podsredstvom “sretne”, podsticajne reklame, televizija ima najveći uticaj na nasilje mladih a ne, kako se to ponekad tvrdi, preko medijske inflacije krvavih prizora. Podsjetimo da američka dijeca vide u prosjeku 40.000 spotova godišnje. U satima velike gledanosti američki televizijski kanali emituju preko petnaest minuta reklama na sat. Svuda igre za novac podstiču maštanja o imućnom životu, svuda filmovi i serije prikazuju načine života srednjih klasa. Kako bi slična prekomjerna izloženost slikama novca i sretne potrošnje mogla da ne izazove povećanje nelagodnosti među isključenima, da ne razdraži želje i frustracije mladih sa najvećim nedostatkom novca? Na stvarno nasilje manje podstiče preobilje nasilnih slika nego raskorak između stvarnosti i onog to je spektakularizovano kao idealni obrazac, jaz između bodrenja na potrošnju i njenih realnih zastoja.
Daleko od toga da nova nesigurnost i zaoštravanje društvenih nejednakosti objašnjavaju sve. Poznato je da su, u osnovi, za razvoj savremenog nasilja zaslužni maloljetnici i mladi u ranim godinama zrelosti koji potiču iz siromašnih sredina: od kraja 1970-ih godina, broj maloljetnika protiv kojih je povedena parnica radi nasilničkog ponašanja povećan je četiri puta. Teško je ne dovesti ovu činjenicu u direktnu vezu sa raspadom porodica, gubitkom roditeljskog autoriteta, propustima u vaspitanju, iz čega proizilaze potkopavanje osjećaja za granice, pravila i zabrane, i omladina sve više prepuštena sama sebi koja, lišena orjentira, pokazuje malu sposobnost da izdrži frustracije i stege. Podudarnost fenomena je zapanjujuća: uporedo sa razgradnjom kolektivnih okvira i deinstitucionalizacijom porodice, prisustvujemo deregulaciji ponašanja maloletnika. Spirala mladalačkog nasilja pokazuje pucanje porodične kontrole i propisa zajednice kao i novu psihičku ekonomiju koju karakteriše nedostatak simboličkih granica, ukidaje inhibicija, obaranje praga tolerancije na frustraciju: toliko poremećaja u funkcionisanju koji su blisko povezani sa liberalnim društvom hiperpotrošnje. Slabljenje društvenih i porodičnih pravila i individualizacija mladih vode tako u ovu situaciju: mlađi i nasilniji delikventni maloljetnici u društvu obilježenom osjećanjem nesigurnosti i zahtjevima za strožim kažnjavanjem.
Nasilje koje se širi nije samo mehanička posljedica liberalne razgradnje struktura, ono je takođe jedan od načina koji mladi iz odbačenih četvrti upotrebljavaju da bi se afirmisali, nametnuli drugima, kompenzovali svoj neuspjeh u školi, prevazišli svoju socijalnu inferiornost. U mjeri u kojoj se porodična pravila i pravila zajednice rastaču, pojedinci treba da se samodefinišu, da izgrade svoj identitet birajući referencijalni obrazac u času kad im ekonomski poredak nameće nezaposenost i ekonomsku nesigurnost. Kod nekih, individualizam se ostvaruje u samoispitivanju, u traženju prava na vlastiti identitet i subjektivnom ponovnom prisvajanju tradicije. Kod drugih, on je oličen u nasilju kao načinu za osvajanjem statusa, da se “postane neko”, postoji po svaku cijenu u tuđim i svojim očima. U hiper potrošačkom društvu, nasilje se ne gradi više po tradicionalnom postupku: ono funkcioniše čas kao instrumentalna strategija prisvajanja tržišnih dobara, čas kao vektor lične singularizacije koja okreće neuspjeh u vrijednovanje sebe. Kada su zatvorene perspektive za budućnost, kada nedostaje učešće u vladajućem načinu života i kad padne nivo tolerancije na frustracije, nasilje omogućava da se “očajanje” preobrazi u subjektivnu afirmaciju, u “ličnu kartu” koja je izvor uvažavanja i nagrade u određenim sredinama.
Odlomak iz knjige “Paradoksalna sreća: Ogled o hiperpotrošačkom društvu” Žila Lipoveckog (Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića)
Foto: Pixabay
Detinjarije.com
