Bošnjačka književnost: Džemila-Hanumica Zekić – Bajram
Džemila Hanumica Zekić rođena je 1920. godine, potomak je Ahmed Vehbi Zekića iz Stoca, pjesnika hronograma na turskom jeziku s kraja 18. i početka 19. stoljeća. Ahmed Vehbi Zekić umro je 1801. godine u Travniku kao kadija. Napisao je tarih o smrti Mehmeda Mejlije Guranije.
Svoj rad počela je u književnom životu Bosne i Hercegovine između dva svjetska rata, okušavajući se u svim onovremenim književnim modama. U njenom opusu možemo prepoznati tri tipa poezije: vjersku, intimnu i socijalnu, a u prozi dva narativna obrasca: prvi je preuzet iz tradicije, odnosno usmene književnosti (balada i sevdalinka), dok je drugi nastao kao reakcija na stvarnost, te ga stoga možemo označiti kao moralno-didaktički. Uz književne tekstove, pisala je i tekstove koji su kritizirali neka ondašnja društvena pitanja. (Vidi: http://preporod.ba/wp-content/uploads/godisnjak-2014.pdf, Nehrudin Rebihić, str. 343-350)
Bajram
Zora rujna kao lice
Zdravog čeda, brda ljubi…
A posljednji veo mraka
Lagano se diže… gubi.
Srebrenasta rijeka teče…
I udara o obale.
U njezinu gustom grmlju,
Slatko poje ptice male.
Šarno cvijeće u poljima
Bjele grudi naglo širi…
A mekani povjetarac
S juga toplo piri… piri…
Sve je mirno, al’ najednom
Sa munare vitke, bijele,
Razasu se glas tanani
Vasione putem cijele…
Bog je velik! Bog je velik!
Glas odzvanja na sve strane
I iz blagog sanka budi
Sve pobožne muslimane.
Sunce žarko prosulo je
Po zemljici zlatne zrake
Mnogi idu iz džamije
Da obiđu drage rake.
Nekom majka mrtva leži,
Nekom otac, bratac, seka
Mnogi s bolom, jadom, tugom,
Taj svečani dan dočeka.
Novi behar, Sarajevo, 9 (1935-1936), br. 17
Izvor: D. Tomašević, Bajram ide…, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2014.
Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza
