Kur’an: Motivacija, inspiracija, želja, potreba, neophodna dušina hrana, životno putovanje
Razgovaram s prijateljem o tome kako se čovjek navikne na neke izraze i pojmove ljepote kada sluša o njima od malih nogu, upotrebljava ih i ponavlja. Pojmove tipa: Allahov govor, Kur’an, melek Džibril, Objava,… i sl.
Međutim, istina je da su to pojmovi jakog i važnog značenja, čak i kad naše srce ne reaguje, jer se uho naviklo. Zato, uključimo sva svoja čula kada slušamo i gledamo, pa ćemo uvijek nanovo imati spoznaje, u skladu sa prisutnošću i budnošću.
Zamolimo Allaha da nam ovi pojmovi nikada ne budu obični, nikada ne budu navika i govor bez prisutnosti s razmišljanjem o značenjima njihovim!
Zamislimo sada Poslanika, s.a.v.s., kojem dolazi Objava, ajeti od Allaha, Gospodara svih svjetova, Savršene riječi, potpune sadržine, koje su vodstvo svakom onome ko želi ispravno postupati i uspješno kroz ovaj život hoditi. Zamislimo sebe da smo ispred njega i da slušamo te Nove Riječi, tek objavljene! Govori ih nama, jer su za nas poslane! Zamislimo se da ih pokušavamo ponoviti, kako bismo ih dobro upamtili i nikada zaboraviili, jer u njima je sve što nam sada treba!
I pogledajmo se (u toj vizualizaciji) u tom trenutku dobro! Da li s lahkoćom uvijamo jezike izgovarajući taj veličanstveni govor… ili ipak osjećamo tremu, strahopoštovanje, tako veliku ljubav pred kojom zamuckujemo, ne osjećajući se dostojnim toga???
Ako ti već nisu krenule suze – sad ih pusti – ili zamisli ovo navedeno ponovo i ponovo… jer suze su abdest duše.
Zamislimo sada Džibrila, a.s., koji ima 6 000 krila. Ogromnog meleka. Koji kada se spušta ka zemlji prekrije sav horizont svojom veličinom. Zamisli da ga vidiš kako nam se ka zemlji približava samo iz jednog razloga – da nam dostavi Radosnu vijest. Još jedan ajet. Još jedan savršeni savjet. Još jedan lijek za svaku bolest. Još jednu veliku da uzrokuje radost. Zamisli to! Vidiš ga. Dolazi da nam kaže šta nam Allah poručuje. I ti znaš da baš taj ajet koji dolazi baš sada tvojoj duši treba. I tvome srcu. I tvome tijelu.
Vidiš Džibrila, osjećaš uzbuđenje, radost, nadu, ljubav, čežnju za Novom riječju od Voljenog, sva se naprežeš da se koncentrišeš kako bi je zapamtila čim je čuješ, pa da je ponavljaš sve dok ti se ne usadi u cijelo tvoje biće, ali … zar da smo mi toga dostojni?! Zar ćemo mi to dobiti? Zar ćemo mi te riječi izgovoriti i upamtiti???
Zamislimo sada da smo pred Allahom, Gospodarom svih svjetova. Tvorcem našim. Zbriniteljem našim. Zamislimo da smo pred Njim koncentrisani svim svojim čulima da čujemo jednu riječ od Njega. Da nam se On obrati. On, Gospodar, a mi robovi, stvorenja Njegova. Zamisli sada sebe samu pred Njim. On hoće nešto da ti kaže. A duša je vecž sretna, srce izgubljeno zbog blizine. Ne znaš više ni da li čuješ zato što imaš uši i da li vidiš zato što imaš oči… ili da li uopšte ti postojiš. A osjećaš se počašćeno. Itekako! Želiš da zapamtiš taj trenutak. Želiš od Njega čuti nešto posebno za tebe.
Ustvari, želiš čuti sve što On ima da ti kaže i želiš baš svaku riječ urezati u srce, u biće, u memoriju – želiš biti hafiza 😉 al’ znaš da ne možeš. Bez Njega ne možeš Mu ni riječ čuti, ni upamtiti, niti je u srcu nositi i živjeti. Šta radiš tada? Da li odustaješ od prilike da Ga čuješ, poruku Njegovu upamtiš…?
Ili Ga ‘pak usrdno i ponizno moliš da te poduči. Da te počasti. Da ti Svoju riječ dostupnom za izgovaranje, pamćenje i življenje učini? Moliš Ga,ustrajavaš, jer ti sada osjećaš veličinu tog dara. Ali istovremeno ne osjećaš se dostojnom, u nevjerici da ćeš to moći podnijeti i ponijeti…Međutim, ne želiš čuti taj glas što ti kaže da nećeš dobiti, jer znaš ti si pred Najmilostivijim i Najdarežljivijim Gospodarom.
Zamisli se u tom stanju. Oživi u sebi sve te osjećaje. Veliku nadu, iščekivanje.
…
I gle, odjednom, On ti kaže: sve ću ti učiniti dostupnim. Sve što imam da ti kažem. I daću ti da imaš to stalno sa sobom. Ma gdje da ideš, ma s kim da budeš, moju Riječ moći ćeš da čuješ. I biće ti dovoljno društvo i dovoljan podsjetnik na Mene. Po njoj ćeš se poznati među drugima,a po njoj ćeš poznati i druge za Mene vezane. Družit ćete se ti i Moja riječ i drugi Njome počašćeni, u osjećaju bliskosti sa Mnom, jer Ja i hoću biti uvijek u društvu vašem. Duše će me vidjeti i kad te oči ne budu. Riječju ćeš živjeti, druge na život podsjećati, u drugima život buditi sve dok se ne sretnemo, pa ću ti je Ja učiti, a ti samo zaljubljeno slušati. Učit ću ti sure Ta-ha i Al-Rahman, pa zato, kad god ti bude izgledalo da smo daleko ti počni sa učenjem i slušanjem tih sura, kako bi se sjetila da ću ti ih jednog dana Ja učiti.
Zamisli sebe u toj situaciji. Zamisli i shvati, sestro moja po duši, da si već počašćena. Da ti je Riječ već dostupna. Da već imaš priliku za stalnu vezu! Možeš uzeti i biti sa Riječju stalno, u svakom trenutku, na svakom mjestu. Neovisna o ljudima, stvarima, knjigama, listovima. Možeš Riječ u biću svome nositi. Možeš biti hafiza!
Za Akos.ba piše: Hidajeta Mahalbašić
