Čedomir Domuz heroj s Igmana: Volio je, živio i poginuo za Bosnu i Hercegovinu

Zajedno su se borili za odbranu Bosne i Hercegovine. Zajedno su i ukopani jedan pored drugog na Brezovači, na Igmanu. Komandir Čedomir Domuz – Bato, vuk s Igmana, nosilac najvećeg ratnog priznanja “Zlatnog ljiljana”, “Policijske medalje za hrabrost” i “Ordena zlatnog grba s mačevima” i šehid Adnan Došlić – Blondika, njegov saborac.

“Čedomir Domuz meni kao djetetu je bio uvijek u dobrom sjećanju. Istinski borac, patriota, dobar otac, jednom rječju idol. Volio je Bosnu i Hercegovinu, živio za Bosnu i Hercegovinu i poginuo za Bosnu i Hercegovinu”, s ponosom ističe Teo Domuz, s kojim smo o njegovom ocu, razgovarali na Brezovači, na Igmanu, gdje je Čedo i ukopan.

Teo kaže kako je Čedo na samom početku ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini kao policajac tadašnje države, nekako vidio šta se dešava, šta se radi i priprema.

“Sa svojih nekih 30-tak prijatelja, kolega, poznanika, preduhitrio je situaciju i izašao na Igman, na Brezovaču. Njegove ostale kolege su išle na Mrazište. I bukvalno od agresorske strane preuzele Igman. Igman inače, kao planina i u Drugom svjetskom ratu, a i u našem ratu je strateško mjesto za Sarajevu, a samim tim i za Bosnu i Hercegovinu. Nekako su na vrijeme reagovali i na vrijeme uzeli planinu Igman, zauzeli je, da bi se kasnije ispostavilo da je to bio jedan jedini put otvoren ka Hrasnici i aerodoromu i poslije tunelu i ulazu u Sarajevo”, navodi Teo.

Iako tada mali dječak, Teo kaže da je Čedo sa saborcima izašao upravo na Brezovaču. Sjeća se Teo i da se sve što je Čedo rekao, nekako i ostvarilo.

“Znao je jednostavno da neće dočekati karaj rata. I stalno je govorio: kada poginem sahranite me na Igmanu, ako ipak preživim, neću silaziti s Igmana. Tako je i bilo. Ostao je na Igmanu”, navodi Teo.

Čedomir Domuz poginuo 30. jula 1992. godine. Iako su prve linije bile na maloj udaljenosti, saborci su Čedu ukopali, prema njegovoj želji, na Brezovači, na Igmanu.

– Bosna u malom

“Tu stotinjak metara ispod lokacije gdje je ukopan, na Brezovači, bile su i agresorske snage, odnosno njihovi rovovi. Komemoracija i sve ostalo je sprovedeno na Igmanu, a onda je najuži dio njegovih saboraca sišlo i ukopalo ga ovdje. Odmah nakon toga vratili su se nazad”, prisjeća se Teo.

Zlikovci su pokušali i mrtvog da ga ne ostave na miru. Iščupali su drvenu oznaku na kojem je stajalo Čedino ime i odnijeli je u Hadžiće. Porodica ju je našla po reintegraciji Hadžića. Na njoj je bilo ispisano “Alijin bojovnik”. Pokušali, ali hrabrost i sjećanje na Čedu nisu mogli uništiti.

A, mnogo fascinantnih stvari vezano je za Čedu, vuka sa Igmana, kako kaže i vokalna interpretatorka Ljubica Berak, kako ga se zapravo sjeća.

Interesantno za njega i njegovu jedinicu, kaže Teo, jeste to što je u njoj bila jedna mala Bosna, odnosno sastavljena od pravoslavaca, katolika, Roma, svih nacija.

“Oni su jednostavno bili ljudi koji su voljeli svoju čaršiju, svoj grad, svoju državu. Nisu pitali ko se kako zove, ko u kog Boga vjeruje. Samo im je bio cilj da oslobode Bosnu i Hercegovinu i da svi skupa živimo u njoj”, navodi Teo.

Sa ekipom Anadolu Agency na Brezovači, na Igmanu, bila je i Čedina supruga Vesna. Pustila je da o Čedi govore djeca, Teo i Sanja.

Ali, u razgovoru se prisjetila samo nekih stvari o Čedi. Jedna od njih je da je pred rat u BiH imao tešku operaciju i da mu je trebala krv. Brojni stanovnici Hadžića su pritekli i dali krv. Kada je Čedo tražio i vidio listu darovalaca: na njoj je bilo sedam imena muslimana. Rekao je, sjeća se njegova porodica: muslimani su moja braća i ne mogu mi biti neprijatelji. Tako je i bilo.

Čedo je nosio obilježja svih religija, tespihe, brojanice, krunice, krstove i Kur’ane, beretke, fesove, ljiljane, petokrake, sve ono što su mu borci, koji su na Igman dolazili iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine i svijeta poklanjali, ali i one sitne hamajlije, končiće, musafe, koje su mu poklanjale nane u selima kroz koje je prolazio, da ga čuvaju od zle kobi i nesreće. Sve je to bilo dio njega, dio njegove velike ličnosti, njegove ljudskosti i čovječnosti.

Sjetili su se Teo, Sanja i Vesna i jedne zanimljivosti s Igmana. Žena, izbjeglica iz Foče, koja je s dvoje djece nakon dvadeset dana pješačenja i golgote stigla na Igman, ugledavši vojnike Armije RBiH, znala je da je spašena. Ali, kada je Čedo rekao, saborcu Milanu, da ih prebaci do Vesne da ih nahrani i smjesti, kaže, pomislila je: “nije valjda da sam nakon sve golgote pala srpskoj strani u ruke”. Mislila je da Srba nije bilo u Armiji RBiH, ali onda je upoznala Čedu i njegove. I shvatila da Bosne ima.

– Poruka je glasila: Ukopajte me pored Čede 

Kolika je Čedo bio veličina svjedoči i jedan neobičan događaj. U džepu njegovog saborca Adnana Došlića – Blondike, kada je poginuo nađena je oporuka “Ukopajte me kod Čede”. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon Čedine smrti, 4. decembra 1992. godine.

“Pored moga oca je Adnan Došlić, šehid. Od prvog dana bio je tu s njim, na Brezovači. Bio je malo šutljiv, umjetnička duša, nije puno pričao, volio je pisati. Kada je 4. decembra 1992. godine, poginuo trebao je biti ukopan u Pazariću, u Šehidskom mezarju. Dok su mu saborci uzimali te njegove lične stvari našli su jedan bločić u kojem je pisalo: ‘Kada poginem, sahranite me kraj komandira Čede’, što su i uradili. Donijeli su ga na Brezovaču i sahranili tu. Njih dvojica su tu nekako simbol BiH. Oni su tu pored 98 partizana koji su u Drugom svjetskom ratu oslobađajući Igman, Sarajevo i BiH, dali svoje živote na ovoj plemenitoj planini”, kaže Teo Domuz.

Sanja Sadiković, kćerka Čedomira Domuza imala je samo šest godina kada je njen otac poginuo.

“Sjećanja se vežu više za ono što sam čula od brata i mame, njegovih prijatelja, saboraca, komšija. Blijeda su sjećanja. Ja sam bila vrlo mala kada je on poginuo. Ali, zahvaljujući materijalima, slikama, video snimcima postoji taj neki trag, da tako kažem, u meni koji se čuva”, navodi Sanja, dok stoji pored Čedinog groba na Brezovači, na Igmanu.

Malo je reći, kaže, da su i brat i ona ponosni na ono što su – dio takvog čovjeka.

“Čast nam je što svoje ime možemo vezati uz njegovo. Naravno, kroz cijeli naš život to je bio svojevrstan i teret nama. Jer, on je zaista jedan veliki čovjek, prvenstveno sa svim ljudskim osobinama. I nama je bilo vrlo važno kroz odrastanje, kroz školovanja, kroz našu profesije, da dostojanstveno sve to i živimo i zovemo se njegovom djecom. Vrlo je bilo teško svoje ime i ličnost izgraditi pored jednog takvog imena. Hvala Bogu, uz majčinu pomoć uspjeli smo i brat i ja. Na svakom smo se životnom aspektu ostvarili. I, naravno, jako smo ponosni na činjenicu što smo djeca takvog jednog čovjeka”, poručila je Sanja.

– Desa, Teo i ljiljani

Priča o Čedomiru Domuzu, njegovim hrabrim djelima možda ne bi bila potpuna bez spominjanja njegove majke Desanke. Nakon Čedine pogibije, umjesto sebe hrabrila je druge i uvijek poručivala: “Ne smijemo odustati od borbe za Bosnu i Hercegovinu!”

“Baba Desanka – Desa je na samom početku rata ostala u svojoj kući. Nije htjela da izađe, ostala je sa svojim komšijama u naselju pored Hadžića, Binježevu. Nisu jednostavno vjerovali da će se njima to desiti, da će prvi komšija doći, da će joj brat doći da joj zapali kuću. Njoj je rođeni brat zapalio kuću zbog Čedinog učešća u Armiji RBiH. Proganjali su je, hapsili je, tukli je, zatvarali je, da bi na kraju razmjenom izašla na Igman. Ocu je sve ispričala, sve rekla. Zaklela ga da se mora boriti. Nakon njegove pogibije, bila je ponosna. Znala je reći bolje da mi je herojski poginuo, nego da je kukavički živio. I tako ga je odgajala. On je jednostavno sve to dobio od nje i od svog oca. Ona je voljela sve ljude u Bosni i Hercegovini, kao što je i on i ja. Dijelili smo ljude, i ja to sada isto radim, samo na dobre i loše. I nikakve druge podjele. Ona je bila posebna u cijelom njegovom životu”, navodi Teo.

Kada mu je otac poginuo, Teo je cijeli rat, iako je bio jako mali, provodio s njegovim vojnicima, tadašnjom policijom.

“Nekako sam učio. Kao dijete sam stalno želio da budem ili policajac ili vojnik. On je znao reći: ‘Možeš samo preko mene mrtvog!’ Nije nikada to dozvoljavao. Po završetku rata završio sam osnovnu školu, a 1998. otišao u Tursku, preko Ministarstva odbrane BiH. Tamo sam završio Vojnu gimnaziju i Vojnu akademiju (među najboljim diplomcima iz inostranstva). Vratio sam se u svoju domovinu. Služim u Oružanim snagama BiH i, naravno, slijedim njegove ideje, čuvam cjelovitu BiH”, kaže Teo, inače poručnik Oružanih snaga BiH.

Teo je i kao mali uvijek nosio zastavu Armije RBiH i dizao je na jarbolima, na oslobođenim teritorijama.

“Ljiljani su uvijek bili meni u rukama, a u srcu su i dandanas. Tako, da, to je naša zastava i kao dijete sam je preuzeo i nosio i nosit ću je dok sam živ”, navodi Teo.

– Stanje u BiH nije ono za šta su se borci borili 

Nije zadovoljan onime što sada imamo kao rezultat, nakon rata u Bosni i Hercegovini.

“Poznavajući svoga oca, njegove saborce i većinu te populacije, mislim da upravo ono što su oni tada zamišljali i ono za šta su se oni tada borili nažalost mi sada nemamo. Evo vidimo svakodnevno šta se dešava borcima. Na ulicama su, nemaju zaposlenja, njihova djeca nemaju zaposljenje, teško im je. Mislim da ni oni sami nisu očekivali ovakvu situaciju. Naravno, na to ne utiču samo oni. Tu ima nekih većih faktora. Ali, trebamo biti vrijedni, trebamo raditi za bolje sutra. Ne smijemo odustajati, trebamo raditi i boriti se za što bolje, da nam svima u BiH bude što bolje”, poruka je Tea.

Kao porodica, došli su do zaključka da moraju, kaže Teo, preuzeti stvar u svoje ruke jer su vidjeli da se sve više i više Čedo i imena poput njega, heroji poput njega politizuju.

“Tu se dolazi, drže se neki politički govori. Mislim da tome nije mjesto ovdje. Za predizborne kampanje i to. Mi smo kao porodica, ustvari, odlučili da zaštitimo lik i djelo Čedomira Domuza i osnovali smo Udruženje ‘Grom u njedrima Igmana’ koje je dobilo ime po knjizi koju je napisao Idriz Hodžić, inače čovjek koji je dobro upoznat sa životom i djelom Čede. Nama je cilj da afirmišemo što više mladih ljudi. Prvo da njih naučimo, da im pokažemo, da oni znaju ko su bili ovi ljudi koji su se borili za našu državu BiH. Ustvari, ovi ljudi koji su nama dali da mi danas živimo slobodno”, navodi Teo.

Udruženje, ističe, broji dosta članova, odziv je bio jako dobar i zadovoljni su. I sada, kaže, ljudi im se javljaju, učlanjuju.

“Mislim da ćemo u budućnosti napraviti dobar posao. Imamo dosta projekata sa udruženjima u susjednim i općini Hadžići. Planiramo knjigu ‘Grom u njedrima Igmana’ prevesti na turski jezik”, ističe Teo.

Često je, kaže, na tim manifestacijama i april, maj, juni mjesec su vrijeme kada se godišnjice obilježavaju.

“Sve manje i manje je tu mladih ljudi. Ja sam često u tim krugovima boraca i njima kažem: ‘Morate vi nas mlađe natjerati, morate reći dođi tu, dovedi tog, budite tu sa svojom djecom!’ Ja sam ovdje, maltene, svaki vikend. Izvodim svoju djecu, dolazim sa svojim prijateljima, pričamo im. Škole, edukacija, mislim da je to način da se mladima skrene pažnja na ta dešavanja od 1992. do 1995. godine. Naravno, ne da oni nekoga mrze, ne da se oni svete, da stvaraju neka neprijateljstva. Nego, čisto da znaju šta nam se desilo i da nam se više nikada ne ponovi. Jer, kada se zaboravi, opet se ponovo vrati i desi nam se ponovo isto”, cijeni Teo.

– Izbor je postojao

Predsjednica Udruženja “Grom u njedrima Igmana” je Čedina kćerka Sanja Sadiković. Kaže kako se udruženje bavi, odnosno baštini prvenstveno ime i djelo Čedomira Domuza.

“Naravno, kroz rad i djelovanje našeg udruženja mi se trudimo da njegujemo sve tekovine odbrambeno-oslobodilačkog rata. Ono što je nama bio prvenstveni cilj jeste da izađemo na društvene mreže, da izađemo na internet. Napravili smo web stranicu koja se bavi tim, konkretno njegovim životom, uz multimedijalne sadržaje koji se objavljuju na YouTube kanalu, Facebook stranici. Koristimo sve te neke alate da priđemo omladini, da priđemo mladim ljudima koji su uvijek tu, na internetu. To je najbolji način da im se približimo. Nama je za cilj da se zaista stvari postave na svoje mjesto u smislu da se pamti, da se zna ko je bio heroj, ko je bio zločinac. Ali, kao što često kaže i moj brat, nije nam zaista cilj širenje ni mržnje, nije nam cilj nikakvo učenje i huškanje i neka pogrešna propagiranja”, kaže Sanja.

Navodi da im je zaista cilj da mladim ljudima, svim, bez obzira na nacionalnost, pokažu istinu.

“A, često danas čujemo izgovore od pripadnika tzv. Vojske RS-a, kao ja sam morao. A, onda tu dođu imena poput Čedomira Domuza, koji kažu, pa nisi baš morao. Imao si izbora. Teški su to izbori. Ti ljudi koji su te izbore napravili, to je bilo teško”, kaže Sanja.

Teško, navodi, s aspekta toga da ste se odrekli kompletne svoje porodice, da ste svjesni da će vam svi okrenuti leđa, da ste svjesni da ste dobili etiketu izdajnika s neke strane, ali su to učinili za istinu i pravdu. Zaista, učinili su to da im pokažu da ne moraju biti agresori.

“Evo, niste morali biti agresori. Mogli ste i drugačije. Nama je cilj i da dođemo do njihove djece i da kažemo da je vrijeme da se zakopaju ratne sjekire i da moramo razmišljati na način da BiH zaista može funkcionisati kao multietnička, multireligijska i multinacionalna država kava je ona i bila oduvijek otkad postoji”, poručila je Sanja.

Akos.ba