Poučna priča: Razgovor sa mudracem

Usnio sam san, da razgovaram s mudracem. “Dakle, ti bi zelio razgovarati sa mnom?” rece mudrac. “Ako imaš vremena” rekoh. Mudrac se nasmiješi. “Moje vrijeme baš u to najradije koristim”.
Šta si me kanio pitati?”
“Šta te najviše iznenađuje kod ljudi?”

Mudrac odgovori:
“Što im je djetinjstvo dosadno. Žure da odrastu, a potom bi željeli ponovo biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, pa potom troše novac da bi vratili zdravlje.” Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.”
Mudrac me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini.

Tada upitah:
“Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”
Osmjehujući se, mudrac odgovori:

“Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije najvrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu.
Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima…Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izlijeci.
Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći niti pokazati.
Da nauče da se novcem može kupiti sve, osim sreće i zadovoljstva. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjet je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima…, a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste, moraju i sami sebi opraštati.”

Ljudi će zaboraviti šta si rekao.

Ljudi će zaboraviti šta si učinio.

Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio!

Na pitanje ”ŠTA RADIŠ? ” odgovaram sa ”ŽIVIM”.

Što je to živjeti? Tumarati zemljom kroz nekoliko godina sa suputnicima koji su se slučajno našli na istom brodu vremena i prostora.

ŽIVJETI-znači rasti iznutra, rasti iz sebe. Rasti čitav, u razumjevanju, u osjecanju, u stvaralaštvu…

čovjek raste izgrdađujući sebe. Život je stalno izgrađivanje. Postoje razni životi, ubitačni i dosadni, poletni i snažni. Život koji se odrekao rasta nije život. To je tobožnji život, paraživot ili životarenje.

Tko je postavio granice svom duševnom rastu i neće ici dalje od njih, reskira da životari. Tko misli da je dosta narastao da se više ne treba razvijati taj se udaljuje od života. Tako i onaj koji napušta kreativnost i ograničava se na reproduktivnost ide u smjeru protivnom od života. Tko raste ne zna za dosadu i tko izgrađuje ne pozna monotoniju. Dok je u tjelesnom smislu rast zaključen s dobi, duhovni rast nije njome omeđen…

Čovjek može rasti dok živi i obrnuto: neživi dok raste, stvaralački rast! Neživot je postavljati na život takve zahtjeve da smo uvijek nezadovoljni životom. Neživot je kada nećemo sadašnju dionicu života primiti kao život, kad ne ubrajamo svoje dane, tjeskobu i radosti u životni staž, već se stalno spremamo za život; kad smo stalno pripravnici za život.

Neživot je ako ne umijemo voljeti sebe i druge…Uživati život znači koristiti se životom, upotrebljavajući život, uživati u sebi (ne uživati zatvoren u sebe), radovati se svojem i tuđem životu. 

Ljubav je davanje života, sebi i drugima. Davati svoj život tako da se time promiče rast i život drugoga to znači davati život iz dana u dan. Kao što se i živi iz dana u dan.

Stoga, umrijeti sutra, isto je tako dobro kao i umrijeti bilo kojeg drugog dana. Svaki je dan bio za život, ili za napuštanje svijeta.

“Budite radosni kad god vam se za to pruža mogucnost, i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenutci ciste radosti vrijede više nego čitavi mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih ili krupnih strasti i prohtjeva. (Njihova propinjanja su ćudljiva i nezdrava, njihova nezadovoljenja nesigurna i kratkotrajna, sam sebi cilj i svrha!)

A minut čiste radosti ostaje u nama zauvjek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.

Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreca.” Ovoga dana, kada me je moj Gospodar, Allah, vidio, a uvijek me vidi i čuje, zamislio sam da me pita:

“Moj slabašni robe, koja je tvoja današnja najveća želja? “

Odgovorio sam:

“Moj Allahu, čuvaj osobu koja ovo čita i onoga koji ovo sluša, i njegovu porodicu i njegove prijatelje. Oni to zaslužuju i ja ih jako volim”.

Božja ljubav je kao okean, vidiš joj početak, ali ne i kraj. Meleki postoje, ali ponekad ih, ne vidimo, pošto svi nemaju krila, a zovemo ih PRIJATELJI.

Raduj se svakom svojem danu, živi kreativan život u njemu i dijeli rado svoje dnevne radosti sa prijateljima, oni to zaslužuju.

kb-berlin.de