Osvrt: Platonova teorija države
- aristokratija,
- timokratija,
- oligarhija,
- demokratija i
- tiranija
Zajednički život u državi bi trebao biti simbolom sreće, a život pojedinca je podvrgnut zadatku države. Zatim, još jedna od uloga države jeste međusobno pomaganje ljudi: „Svako se ne rađa sasvim jednak sa svakim, nego se razlikuje svojim prirodnim sposobnostima, jedan je stvoren za ovaj, a drugi za onaj posao.“
On državu vidi kao pojedinca ali u širem smislu. U državu dolaze ljekari, kuhari, zanatlije, berberi, tako da dolazi do oružane borobe i nastanka novog staleža. Dalje razvrstava građane u tri poredka:
- vladari,
- vojnici i
- zemljoradnici
Svako od njih bi trebao obavljati svoje zadatke. Vojnici bi trebali braniti državu, zemljoradnici proizvoditi a vladari upravljati, i u tome bi se ogledala pravednost, a po Platonu je upravu ideja države u pravednosti. Država bi trebala propagirati činjenicu da su najbolji ljudi stvoreni od zlata, drugi od srebra a treći od željeza.
Također, on smatra da postoje tri dijela duše:
- požudni (središte u donjem tijelu),
- voljni (nalazi se u grudima),
- umni (središte u mozgu, odakle izdaje naređenja).
Platon nije u svim vremenima jednako posmatrao odnose između dijelova duše. Na primjer, on u “Fedonu” za dušu kaže da na onom svijetu trpi zbog ovozemaljskih grijeha, a u “Timeju” on izričito razlikuje dijelove duše.
Idealna država je ona u kojoj preovladava i u kome vodi umni dio. Vladara odlikuje mudrost, proizvoditelje umjerenost i skromnost a vojnike hrabrost, i upravo u navedenim vrlinama leži temelj Platonove filozofije politike i etike. Srž funkcije države jeste u odgoju njenih građana, a rješenje za to jeste u odgoju, on je jamstvo za održavanje zakonitosti.
Ustav u državi je moralno-aristokratski, gdje dakle preovladavaju najbolji i nasposobniji, i Platon postavlja zahtjev za vladu filozofa, pri čemu pod pojmom filozofa podrazumijeva ljude koji su se oslobodili vlastitih apetita i strasti, te teže adekvatnom rješavanju državnih problema. Da bi država bila čvršća, ukida se trgovavina i industrija za stalež čuvara i filozofa, koji od trećeg staleža treba da dobiju platu.
Građani nisu vezani za druge organizacije i u cjelosti su podređeni državi, a država je u najvećoj mjeri država odgajanja, i upravo zbog toga država određuje broj djece i roditelje. Muškarci i žene bi u dobu svoje zrelosti (između dvadesete i pedesete godine života) trebali da se nalaze zajedno na ceremonijama druženja, a sparivanje bi bilo produkt tih susreta. Djeca će biti odgajana skromno, tek sa osnovnim potrebama za život. Prve tri godine života se tjelesno njeguju, do šeste godine im se pričaju mitovi, do desete ih podučavaju gimnastici, od desete do trinaeste čitanju i pisanju, do osamnaeste muzici i matematici, a do dvadesete se podučavaju vojničkim vještinama. Nakon toga se vrši selekcija u staleže.
Žene su ravnopravne u odnosu na muškarce. Država ne smije biti ni bogata ni siromašna, ni velika ni mala, jer sve navedeno vodi ka zlu, tako da država treba pronaći zadovoljavajuć sredinu. Ovakva je bila Platonova zamisao idelane države, a on je to kasnije i doradio u svom djelu „Zakoni“, gdje navodi da bi svi građani trebali biti slobodni, žene bi trebale biti uključene u zajedničke objede čuvara a sama vlast bi trebala biti mješavina demokratije i aristokratije. Rješenja koja je ovaj filozof ponudio su nadilazila mogućnosti tadašnjeg doba, a mnoga ni dan danas nisu ostvarena nego su još uvijek samo zamisao, zahtjev.
Za Akos.ba piše: Rabija Arifović
