Kako su Bošnjaci Kulen Vakufa više puta ubijani od svojih komšija
Kulen Vakuf i njegova okolina (Klisa, Ostrovica, Demirovića Brdo, Orašac, Ćukovi), i u ovom ratu doživjeli su ponovljenu sudbinu iz prošlih ratova.
Čak bi se uslovno moglo reći da su ‘prošli’ bolje nego ranije. Pred sam uzvišeni muslimanski blagdan Kurban-bajram srbo-četničke spodobe naoružane, obučene i dugo pripremane od Jugoslavenske ‘narodne’ armije izvršile su agresiju na ovaj kraj. Bošnjački narod naivno je vjerovao da je nemoguće da im bilo šta učine, ono što je već viđeno širom Bosne i Hercegovine, baš njihove komšije. Iako je bilo nagovještaja realizacije srbo-četničkog scenarija (četničke provokacije, postavljanje noćnih straža, balvan barikade) da bi najzad došlo do potpunog blokiranja ovog kraja.
Dabi se razriješila nastala napetost i sve veći strah, posebno kod domaćeg stanovništva, činjeni su pregovori koji su se pozivali na dobre i ničim poremećene komšijske odnose. Sa srpske strane u pregovorima učestvovao je penzionirani oficir Nikola Ugarković sin Jeke (Vilene) što je na vakufskim barama ubijala trudne Bošnjakinje. Kada ga je pregovaračka ekipa upozorila i upitala šta je ovo, šta se radi, on je lakonski odgovorio: Ja sam svoj zadatak izvršio. Naravno, zna se kakav je njegov zadatak bio; zavarati pregovarače i dobiti što više potrebnih podataka. Četnici su preko ranije zarobljenog Muhameda Hodžića Zoginog dali ultimatum da se preda oružje do 20 sati te izrazi lojalnost srpskoj vlasti. Ponovo se pokušavalo ‘dobiti na vremenu’ i šalje se nova delegacija koju na Miletini (mjesto klanja u Drugom svjetskom ratu) dočekuje bradata bratilja na čelu sa podpukovnikom Đurom Karajlićem. Svi su bili obučeni u uniforme Vojne policije tzv. Srpske republike. To je bila jedinica koja je izvršila monstruozne zločine genocida u Sanskom Mostu i Ključu i koja je krenula na Posavski koridor.
Pregovarači su osjećali da neće biti ništa od pregovora i učinjene su potrebne radnje za prebacivanje naroda u Orašac – luku spasa. Organizirana je ‘riječna flota’ od desetak čamaca koja je iz Klise prevozila usplahireni narod preko Une i da ih iz Orašca sa grupom naoružanih ljudi prati do Ripča i da tamo predaju oružje. Pošto srbo-četnički ‘pregovarači’ nisu htjeli ni da čuju za to, ponovljen je ultimatum za obrazloženjem da je to srpska zemlja, da neće da imaju nikoga iza leđa, da odbrana nema nikakve šanse i da oni znaju za 70% brojeva pušaka i kuća iz kojih ispalili i jedan metak, lete u vazduh. Dana 11. 6. 1992.godine izvršen je napad svim neprijateljskim raspoloživim sredstvima i skršen otpor branilaca. U ovom napadu koji je išao iz pravca Kulen-Vakuf-Orašac i Doljani-Orašac uz artiljerijsku podršku iz tzv. SAO Krajine, neprijatelj pali i ubija sve što mu je na putu. Ubijanje civila i nedužnih građana nastavilo se i u 1992. i 1993. godini.
Tako su kao žrtve zločina genocida ubijeni: Crnčević Šaban, Vojić Fate žena Alagina, Vojić Senka žena Muhamedova i maloljetna njena kćerka, Vojić Vahida žena Selimova, Šehić Safija žena Smajina, Vojić Bego sin Mašin, Vojić Hamza sin Hasanov, (teški invalid od mladosti), Kolaković Ibro i žena mu Sabira. Za zločine nad ovim civilima opravdano se sumnja da su isti počinioci koji su napravili masakr u septembru 1992.godine. Na samom početku rata poslije razdvajanja na MOSTU RASTANKA 10. 6. 1992.godine. tražeći spas Ramula Hase pokušao se sakriti kod ‘prijatelja’ sa kojim je radio desetak godina u Z.Z. Ostrovica Kulen-Vakuf, Pilipović Milana ‘Žutog’. Međutim, isti ga je streljao ispred prodavnice na Kestenovcu. Stradanja Bošnjaka ovog kraja bila su motiv i inspiracija kako vojnog tako i sveukupnog angažiranja i stavljanja u funkciju konačnog oslobođenja. Legendarni bataljon ‘Ljutoč’ kao i učešće ovih ljudi u drugim jedinicama Armije Bosne i Hercegovine garancija su da se ovom kraju nikada ne ponove zločini. Više od dvadeset nosilaca najvišeg ratnog priznanja ‘Zlatni ljiljan’ i drugih priznanja su garant tome.
Preuzeto iz knjige „Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici“ autora dr. Muje Demirovića, akademika.
Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić
