Biseri mudrosti

Čovjek svojim djelima sebi na vrat natovari nevolje

Ima nešto iskonsko u naslađivanju tuđoj nevolji. Ishodište određenih vrsta smijeha, trača, oholosti nalazi se u korjenu ovakvog odnosa. Kada se lik u komediji oklizne na koru od banana i padne, smijemo mu se. Primjetit ćete da kada se nekome dogodi tragedija ljudi nekako više plaču radi sebe, nego zbog tog nesretnika. Zatim, kada se smire mnogi s olakšanjem shvate da mu se to dogodilo jer je zaslužio. “I neka mu baš!” – pomisle. U pozadini ovakvog razmišljanja je osjećanje da su oni ispravni, pa im se to nije dogodilo, niti će im se dogoditi.

Činjenica je da čovjek uglavnom sam sebi na vrat natovari nevolje. Ružnim govorom, postupcima, on nesvjesno usmjeri sopstveni put u pravcu u kom ne želi. Ima i drugih razloga za nesreće. ali šta god oni bili, mi koji posmatramo tuđe nevolje, nismo tu da sudimo o razlozima, već da čovjeku u nevolji budemo na pomoći i tu uz njega ili u najmanju ruku da mu činimo dovu. Ono što nikako ne bismo trebali je da se naslađujemo kako bismo potvrdili sopstvenu ispravnost.

Još jedna tipična reakcija na ljudsku patnju i stradanje je uklanjanje. Ljudi od nevoljnika okreću glavu onda kada su mu najpotrebniji, a to rade iz osjećanja da je nesreća prelazna. U udobnosti svoje sobe plaču i sažaljevaju ga, ali nemaju snage da mu se nađu pri ruci. Najbolji dokaz za to su ljudi u kolicima ili djeca s posebnim potrebama. Od takve djece i njihovih roditelja okrećemo glave, a onom u kolicima spuštamo marku u krilo i ne pogledavši ga. Jer da smo ga pogledali, vidjeli bi da je čovjek tu jer nekog čeka, a ne da prosi.  Izbjegličko siromaštvo, na primjer, je kao uniforma koja ljude poravnava u očima drugih. Takvi ljudi raznih profila, obrazovanja, imovinskog stanja odjednom postanu “oni”. Njihova posebnost i različitost se gubi u blatu ispred ograda na granicama i u šatorskim naseljima. Oni postaju dobri za zaobići ili briga za koju Boga molimo da pređe na drugoga.

Šutnja pred nepravdom nanesenom drugom se može lako pretvoriti u šutnju drugih pred nepravdom nanesenom nama. Kao što je divno jednom pastor Niemoller na osnovu sopstvenog iskustva napisao: “Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer samo bio komunist. Kada su zatvorili socijaldemokrate, ja sam šutio; jer nisam bio socijaldemokrata. Kada su došli po sindikaliste, ja se nisam pobunio; jer nisam bio sindikalista. Kada su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni.”

Za Akos.ba Fahrudin Vojić

Povezani članci