Kada duša poleti ka Voljenom

Čežnja za Bogom ostvaruje se samo kod onoga ko ima živo srce. Jer srce je riznica ljubavi, i iz njegovih pupoljaka izbijaju znakovi čežnje za Allahom: bilo da su to neprestani zikrovi, dove i ponizne molitve koje razgibavaju dušu, ili rekati u dubini noći dok ljudi spavaju.

Čežnja za Allahom je uzvišen stepen, kaže imam Ibn Redžeb el‑Hanbeli, a rađa se iz snage ljubavi prema Allahu Uzvišenom. Poslanik ﷺ molio je svoga Gospodara za taj stepen riječima: “I molim Te za slast gledanja u Tvoje lice i čežnju za susretom s Tobom.” (Ahmed bilježi od Ammara ibn Jasira). Ali ovaj stepen je uslovljen spoznajom Allaha — spoznajom koja otvara srce i osvjetljava unutarnji vid. Tada čovjek vidi dar u iskušenju, i od svoga duha, imetka i prolaznih užitaka gradi most ka zadovoljstvu svoga Gospodara.

Kada je Bilala ibn Rebah, radijallahu anhu, zadesila smrt, rekao je: “Sutra ćemo sresti voljene — Muhammeda i njegovu družinu.” Njegova supruga uzviknu: “Teško nama!”, a on odgovori: “Naprotiv — radost!” To je slika čežnje u srcu vjernika: vidi smrt kao putovanje ka Voljenom, a rastanak s dunjalukom kao oslobađanje iz tamnice tijela, da bi duša poletjela u carstvo Uzvišenog.

Pokretač čežnje je ljubav, kaže Ibn Kajjim — a čežnja je jedna od njenih plodova: zahvalnost Voljenom, zadovoljstvo Njime, uživanje u spomenu i prisnost s Njim. Što je ljubav jača, čežnja je veća; i srce onoga koji čezne ne nalazi smiraj osim u Ahiretu, gdje se ostvaruje viđenje koje je Allah obećao Svojim robovima.

I Jusuf, alejhis-selam, čeznuo je za svojim Gospodarom, pa je — kako kaže Ebu Osman el‑Hiri — znak čežnje učinio želju za smrću uz spokoj i dobro stanje. Razmisli o njegovim riječima: “Gospodaru moj, dao si mi dio vlasti i naučio me tumačenju snova… Ti si moj Zaštitnik na ovom i na onom svijetu; preseli me kao muslimana i pridruži me dobrima.” (Jusuf, 101) U bunar je bačen — pa nije rekao: “Uzmi me.” U tamnicu je bačen — pa nije rekao: “Uzmi me.” Ali kada mu je blagodat upotpunjena, tada je rekao: “Uzmi me kao muslimana.”

Neki od prvih muslimana požurivali su smrt iz čežnje za susretom s Voljenim — poput Ebu Derdā’a, radijallahu anhu, koji je rekao: “Volim smrt — iz čežnje prema svome Gospodaru.” Jedan čovjek reče Ibn Mubareku: “Vidio sam u snu da ćeš umrijeti za godinu dana — pa se pripremi.” Ibn Mubarek odgovori: “Podario si nam dug rok! Ja da živim godinu dana? Dovoljna mi je bila ova riječ koju sam čuo od S̱aqafija:

O ti koji se žališ na čežnju zbog dugog rastanka, strpi se — možda ćeš već sutra sresti onoga koga voliš.”

A kada duša žudi za onim što voli, može izgubiti strpljenje, pa čežnja postane nemir i povuče čovjeka u osamu. U tom smislu prenose se brojna stanja ljudi čistih srca — onih koji ne nalaze istinsku slast osim kada se osame sa svojim Gospodarom, daleko od pogleda ljudi.

Priča se da je Ibn Tejmijje u mladosti izlazio u pustinju, bježeći od ljudi zbog snage onoga što je nalazio u svom srcu. Jednom ga je pratio rođak i čuo ga kako ponavlja stih:

Izlazim iz kuća, ne bi li u samoći srcu o Tebi progovorio.

Kada je smrt došla Muazu ibn Džebelu, radijallahu anhu, rekao je onima oko sebe: “Pogledajte — je li svanulo?” Rekoše: “Nije.” Kad su mu rekli da je svanulo, rekao je:

“Utječem se Allahu od noći čije je jutro u Vatri. Dobro došao, o smrti — dobro došao! Gospodaru, Ti znaš da sam Te se bojao — a danas se Tebi nadam. Ti znaš da nisam volio dunjaluk zbog kopanja rijeka i sadnje drveća, nego zbog žeđi u podnevnim vrućinama, bdijenja u noćnim satima i gurkanja koljenima među učenjacima u halkama zikra.”

To je stanje onoga koji čezne: onoga koji dunjaluk vidi kao jahalicu ka Ahiretu, a dane i sate kao trkalište ibadeta, zikra i spoznaje koja hrani njegovu čežnju za susretom s Gospodarom.

Ako su spoznaja Allaha i ljubav prema Njemu prve dvije stepenice na putu čežnje, onda se slast čežnje ne upotpunjuje bez uzvišenosti ambicije. Ibn Kajjim kaže: “Rob nema odmora osim pod drvetom Tūbā, niti zaljubljeni ima smiraja osim na Danu viđenja.” A ovaj smisao sadržan je u riječima Uzvišenog: “… a pripremite što i za duše svoje. I bojte se Allaha i znajte da ćete pred Njega stati. A ti obraduj prave vjernike!” (El‑Bekara, 223)

Uzvišenost ambicije zahtijeva borbu protiv duše, sputavanje njenog trčanja za strastima i grijesima, te podnošenje raznih vrsta ibadeta dok rob ne osjeti njihovu slast — pa se njegovo srce, jezik i udovi zaokupe svime što vodi ka Najuzvišenijem Voljenom. To je bio put poslanika i vjerovjesnika. Ibn Redžeb kaže u Medžmū‘u r-resā’il: “Allah je odredio da njihov udio u životu tijela bude manji, a udio u životu srca i duše veći.”

Tajna toga je da borba protiv duše stvara lakoću u duhu, koja obnavlja njegovu čežnju za svijetom višnjih sfera. Ibn Kajjim u Fevaid kaže:

“Ukratko: što je tijelo lakše, duša je nježnija, lakša i traži svoj gornji svijet. A što je tijelo teže i sklono strastima i udobnosti, duša postaje teža, spušta se i postaje prizemna. Tako vidiš čovjeka čija je duša u društvu Uzvišenih, a tijelo mu je pored tebe… i drugoga koji stoji u službi tijelom, a duša mu luta po niskim svjetovima oko prljavštine.”

Izvor: islamonline.net

Prijevod i obrada: akos.ba