Smisao kušnje: Smrt i život postoje radi kušnje ljudima!
SMRT l ŽIVOT POSTOJE RADI KUŠNJE LJUDIMA
Uzvišeni je stvorio nebesa i Zemlju, smrt i život; Zemlju je onim što ima po njoj ukrasio radi kušnje ljudima, da bi se razjasnilo ko želi Njega i ono što Njemu pripada, a ko voli ovaj svijet i njegove ljepote.
Uzvišeni kaže: On je u šest vremenskih razdoblja nebesa i Zemlju stvorio — a Njegov prijesto je iznad vode bio — da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupiti. Hud, 7.
Uzvišeni kaže: Sve štoje na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će od njih ljepše vladati. El-Kehf, 7.
Uzvišeni kaže: Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati. Et-Mulk, 2.
Uzvišeni kaže: Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.[1]
Uzvišeni kaže: Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i vijesti o vama provjeravat ćemo.[2]
Uzvišeni kaže: Elif-lam-mim. Misle li ljudi da će biti ostavljeni namiru ako kažu: “Mi vjerujemo”, da u iskušenje neće biti dovedeni? Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Alah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.75
Kad im je upućivan poslanik, ljudi su se opredjeljivali između dvoje, da svaki pojedinac kaže: “Ja vjerujem” ili: “Ja ne vjerujem”. Pošto bi imali mogućnost da nastave’ s lošim djelima i nevjerovanjem, potrebno je bilo provjeriti ih.
Za onoga ko se izjasnio da vjeruje, neophodno je bilo da ga Gospodar- provjeri stavljajući ga na iskušenje, da bi se jasno pokazalo je li iskren u izjašnjavanju ili laže. Ukoliko laže, izmičući iskušenjima vraća se ranijim navikama misleći da će izbjeći Allahovu kaznu, a ako je iskren, potvrđuje izjašnjavanje, a iskušenje mu samo još više učvršćuje vjerovanje.
Uzvišeni kaže: A kad su vjernici saveznike ugledali, rekli su: “Ovo je ono što su nam Allah i Poslanik Njegov obećali, i Allah i Poslanik Njegov su istinu govorili!” – i to imje samo učvrstilo vjerovanje i predanost. El-Ahzab,16.
Onaj ko ne vjeruje bit će, pak, na iskušenje stavljan patnjama i kaznom na budućem svijetu, a to su najveća iskušenja, utoliko žešća št . su ga mimoišla na ovom svijetu. Tu kaznu je Alah namijenio onima koji su odbili poslušnost i koji nisu slijedili Njegove poslanike.
Iskušenja su nezaobilazna i na ovome svijetu, u kaburskom životu do -proživljenja, kao i na Sudnjem danu, svakom pojedincu, samo što su vjerniku patnje podnošljivije jer ga Alah štiti vjerovanjem, olakšava mu nevolje opskrbljujući ga strpljivošću, čvrstinom, zadovoljstvom i pružanjem onoga što mu patnje ublažava. Što se tiče nevjernika, licemjera i razvratnika, njihovo iskušenje i patnje se pojačavaju. Dok je iskušenje vjernika ublaženo, ispretadano, iskušenje nevjernika, licemjera i razvratnika je žestoko i trajno.
Neizbježno je da se patnja i iskušenje jave svakoj duši, vjerovala ona ili ne vjerovala, samo što vjernik patnju prolazi na ovome svijetu, da bi lijep svršetak imao i na ovome i na budućem svijetu, dok nevjernik, licemjer i razvratnik na početku imaju užitak i sreću, koji im se preinače u patnju koje se nijedan nikad neće osloboditi.
ČOVJEK MORA ŽIVJETI U ZAJEDNICI, ALI KAKO
Čovjek je po svojoj prirodi društven te stoga mora živjeti s ljudima. Ljudi imaju različite želje i uvjerenja s kojima od čovjeka očekuju da ih prihvati. Ako se on s njima ne usaglasi, oni ga uznemiravaju i zlostavljaju, a ako to prihvati, opet će biti uznemiravan, ali na jedan drugi način.[3] Dakle, neizbježno mu je da se miješa s ljudima, usljed čega mora prihvatiti ili odbiti navike drugih ljudi. Ako te navike prihvati, a one budu loše, od toga će imati patnju i kaznu. Ako se, pak, s njima ne složi, opet mu slijedi patnja i kazna jer će ga tada ljudi uznemiravati. Međutim, nema sumnje da je patnja koja je rezultat odbijanja i neprihvatanja onoga što kod ljudi ne valja mnogo lakša od patnje koja proističe iz prihvatanja loših osobina.
Ovim se podrazumijeva onaj od koga se traži da odobrava nepravdu, nevaljala djela, lažno svjedočenje, ili da podstiče činjenje zabranjenih djela. Ako to ne odobrava, onda ga uznemiravaju, čine mu nepravdu i prijete mu. Međutim, njega čekaju lijep svršetak i pobjeda ukoliko se Allaha boji i bude strpljiv. Ako se s tim pomiri da bi izbjegao patnje, zbog toga će mu uslijediti patnja veća od one koju je izbjegao. Pošto oni nad ta^m uglavnom dominiraju, njegova patnja uz njih će biti uvijek dvostruko veća od užitka koji će mu oni pružiti zbog odobravanja.
Biti svjestan te činjenice i prihvatiti je – od izuzetne je važnosti za svakog čovjeka. Malo patnje iza koje slijedi veliko i vječno uživanje bolje je od malog (nedozvoljenog) užitka iza kojeg slijedi vječna i teška patnja! Uspjeh i sreća su, uistinu, u Allahovim rukama.
POPRIŠTA ISKUSENJA
Iskušenja koja zadese čovjeka mogu biti razvrstana u četiri grupe:
1) iskušcnja u vezi s čovjekovim nefsom (životom),
2) iskušenja u vezi s njegovim imetkom,
3) iskušenja u vezi s njegovom čašću i
4) iskušenja u vezi s njegovom porodicom i onima koje on voli.
Što se tiče iskušenja u vezi s ljudskim nefsom (životom), ona mogu biti takve naravi da ponekad nefs bude uništen (tj. da prestane čovjekov ovozemaljski život), a mogu biti i takva da nefs samo osjeća bol. Spomenute grupe okvirno predstavljaju ono čime Svevišnji Allah stavlja čovjeka na kušnju, a najteže iskušenje je, svakako, ono u vezi s ljudskim nefsom (životom).
Poznato je da sva stvorenja umiru, a najvrijednije što u vezi s tim može vjernik učiniti jeste da život založi na Allahovome Putu (tj. umre kao šehid). To je najčasnija i najlakša smrt. Šehid ne osjeća smrt ništa bolnije nego što je štipanje. Pogibija šehida nije ništa strašnija od uobičajene smrti. Ko pogibiju šehida smatra težom od uobičajene smrti na postelji – on je neznalica. Smrt šehida je najlakši, najvredniji i najuzvišeniji način umiranja. Međutim, onaj ko bježi on misli da bježanjem produžava svoj život, da će se i dalje njime naslađivati. Uzvišeni Allah takvo očekivanje pobija kad kaže: Reci: “Ako bježite od smrti ili pogibije, bježanje vam neće pomoći, opet ćete samo kratko uživati.”[4]
Allah obavještava da bježanje od pogibije na Njegovome Putu ne koristi, od toga jednostavno nema fajde, a ako i ima, korist je sasvim mala, jer smrt je svakako neizbježna. Zbog te sasvim male koristi, gubi se neizmjerno dobro, kod Allaha vrednije i od samog čovjekovog života. Uzvišeni kaže: Ko će vas od Allaha zaštititi ako On hoće da vas zlo snađe, ili, ko vam može nauditi ako On želi da vam milost uzme?” Osim Allaha, oni neće naći sebi zaštitnika ni pomagača/9
Uzvišeni obavještava da čovjeka ništa ne može od Allaha zaštititi ako On hoće da ga zlo snađe. Smrt od koje čovjek bježi neizbježno će doći. U navedenom ajetu Allah, dž.š., obavještava da, kad On hoće da nekoga zlo snađe, niko ga od Allaha ne može zaštititi. Čovjek može pokušati pobjeći iz bitke na Božijem putu kako bi sačuvao svoj život, ali tim činom on, zapravo, bježi u nešto što je mnogo teže i neugodnije od pogibije kao šehid.
Ako navedeno važi za ljudski život, isto se odnosi i na čovjekovu imovinu, čast i tijelo. Onome ko izbjegava da troši na Putu Uzvišenog Allaha kako bi se Njegova Riječ uzdizala, Allah Će oduzeti imetak ili će mu, pak, nametnuti da ga troši u nešto što ne samo da mu neće koristiti ni na ovome ni na budućem svijetu, već će mu prije ili kasnije nanijeti veliku štetu. Ako čovjek imetak ljubomorno čuva i gomila ga, Uzvišeni će ga omesti da u njemu uživa predajući ga drugome kojeg će uveseljavati, iako je on štedio i čuvao. Tako bude i s onim ko pruža užitak tijelu, žudi za čašću i traži udobnost, na račun pogibije na Allahovome Putu. Uzvišeni Allah ga dvostruko više umara na drugom putu, na putu njegovih strasti, a to je nešto što ljudi znaju iz vlastitih iskustava.
Ebu Hazim je rekao: “Onaj ko se Allaha ne boji ima mnogo više zamora oko saniranja posljedica svoga griješenja nego što se zamara onaj ko je pokoran Allahu.”
To se može usporediti s Iblisom. On je odbio da učim sedždu Ademu, a.s., izbjegavajući da mu se pokori i potčini, a tražio je da se njemu da prednost. Zbog neizvršavanja naredbe, Allah ga je učinio najponiženijim; učinio ga je slugom pokvarenjaka i razvratnika iz reda Ademovog potomstva. Iblis, dakle, nije prihvatio da se pokloni Ademu, a.s., a prihvatio je to da on i njegovi sinovi služe pokvarenjake iz reda Ademovog potomstva.
Slično je i s idolopoklonicima: odbili su da slijede Poslanika i da obožavaju Jednog Jedinog Boga, a prihvatili su su da se klanjaju (lažnim) božanstvima od kamena.
Tako je sa svakim ko odbija da se pokori Allahu, ili odbija da imovinu troši na Allahovome Putu, ili neće da zamara svoje misli i tijelo na putu postizanja Allahovog zadovoljstva; takav će biti pokoran svojim strastima i prohtjevima, zamarat će se i trošiti imetak da bi njima zadovoljio, a to će mu biti kazna za njegov nemar. U tom smislu, jedan mudrac iz ranijih generacija je rekao: “Ko odbija da ide nekoliko koraka s bratom kad mu nešto treba, Uzvišeni Allah mu zadadne da ide puno više radi nečega drugoga što nije pokornost Stvoritelju.”
[1] El-Enbija’,35.
[2] Muhammed,31.
[3]Ovdje se misli na to da čovjek, ukoliko bude odobravao (ili slijedio). ono što islam zabranjuje iz toga slijedi odgovornost pred Stvoriteljem na budućem svijetu (prim. redaktora).
Preuzeto iz knjige: “SMISAO KUŠNJE” Ibn Kajjim el-Dževzijje
Iskušenje ljudima pomaže da sazrijevaju i jačaju, a onima koji se Allahu iskreno s dovom obraćaju, ono pomaže da budu čvrsti i odlučni. Iskušenje vjernicima nikada ne predstavlja zlo; ono je dobro pred koje Allah izvodi svoje robove da bi Mu se vraćali, da se diče vjerovanjem koje posjeduju, taman kad bi im kandžija prokidala kožu, okovi stezali vratove, a lanci im sputavali ruke i noge.
Tvrdi uvez; 84 str; 20 cm
Cijena:10 KM
Narudžbe na tel: 061 757 652
Akos.bA
