Sanjali autonomiju, probudili se u Austro-Ugarskoj

Piše: Admir Lisica

Unutar političkog vrha Austro-Ugarske monarhije vladalo je početkom 20. stoljeća mišljenje da se, bez obzira na trenutno stanje unutar Bosne i Hercegovine, te na njen neriješeni državno‑pravni status, može izvršiti aneksija ako se steknu povoljni uvjeti na međunarodnoj sceni. Aneksija je zavisila od unutrašnjih prilika u Osmanskom carstvu, kao i od mogućeg saveza između Austrije i Rusije.

Nedjelovanje na praktičnoj razradi ovog plana trajalo je skoro deset godina, sve dok za ministre vanjskih poslova nisu došli Aerenthal na austrijskoj, te Izvoljski na ruskoj strani. Vodeće ličnosti Monarhije opredijelile su se za aneksiju zbog unutrašnjopolitičkih prilika u Bosni i Hercegovini, u kojoj su se od 1906. godine jasno razvijale antiaustrijske tendencije.

ČEKANJE NA POVOLJAN TRENUTAK

Aneksiju je trebalo provesti tokom 1908. godine jer je u toj godini obilježavana šezdeseta godišnjica vladavine cara Franje Josipa. Stvarajući povoljnu situaciju za proglašenje aneksije, Austro-Ugarska je u ljeto 1908. godine poduzela značajne unutrašnje i vanjskopolitičke pripreme. Na polju vanjske politike aneksiju je nastojala provesti uz pristanak Rusije i uz podršku Njemačke, jedine sile na koju se mogla osloniti. Politička kretanja u Bosni i Hercegovini, u jeku vanjskopolitičkih priprema, ubrzala su akciju Vlade Austro-Ugarske. Zahtjev srpskih i bošnjačkih političara da se u zemlji proglasi ustav, ne mijenjajući njen državni položaj, u krajnjoj liniji dovodio je u pitanje austrougarsku vladavinu.

Strah od samovoljnog konstituiranja parlamenta u Bosni i Hercegovini opredijelio je vrhove Monarhije na hitnu akciju. Aerenthal je pitanje aneksije pokrenuo na sjednici austrougarske zajedničke vlade 11. decembra 1907. godine. Ohrabren podrškom, aneksiju je postavio kao primarnu zadaću. U prvoj polovini 1908. godine svoje djelovanje Aerenthal je usmjerio prema zadobijanju potrebne podrške od Rusije, pa je u više navrata pismenim putem kontaktirao Izvoljevskog. Nakon nekoliko razmijenjenih prepiski, njegov ruski kolega primio je na pregovore predstavnike austrougarskog ministarstva vanjskih poslova. Zahtjevi Rusije bili su vezani za slobodan prolazak ruske mornarice kroz Bosfor i Dardanele.

PREGOVORI S BOŠNJACIMA I SRBIMA

Osim vanjskih diplomatskih akcija, koje je veoma aktivno vodio Aerenthal, bilo je prije samog čina aneksije važno poduzeti i određene aktivnosti unutar Bosne i Hercegovine. Kako bi pregovarao s vođama bošnjačke i srpske opozicije, u Sarajevu je bez znanja Zemaljske vlade boravio austrijski izaslanik dr. Krass. On je 16. augusta 1908. godine pismenim putem obavijestio Aerenthala o svom poduhvatu. Koliko je bila ozbiljna ova posjeta, govori i činjenica da se tokom svog boravka u Bosni i Hercegovini sastao s Ismet-agom Merhemićem, Šerifom Arnautovićem, Ali-begom Firdusom, koji su predstavljali glavnu političku snagu Bošnjaka, kao i s Jeftanovićem, Kujundžićem i Damjanovićem političarima srpske nacionalnosti. Ove akcije, poduzimane s austrijske strane, nisu našile na odobravanje Mađara zbog njihovog stava da se aneksija treba provesti na osnovu prava ugarske krune sv. Stjepana, jer se Bosna kao zemlja nalazila u tituli ugarskih kraljeva, na njihovom grbu i zastavi.

Austrija je isticala da se može govoriti o teorijskom pripadanju Bosne i Hercegovine Ugarskoj, ali u praksi se Bosnom i Hercegovinom moralo upravljati kao posebnom oblašću u sklopu monarhije (corpus separatum). Ministar finansija isticao je hitnost aneksije zbog mladoturske revolucije. Smatrao je da se ona mora provesti prije saziva osmanskog parlamenta jer je postojala realna opasnost da će parlament tražiti da Bosna i Hercegovina opet pripadne Osmanlijama. Aerenthal je odlučio da o predstojećoj aneksiji obavijesti ministarstva vanjskih poslova Rusije, Italije i Njemačke. Osim velikih sila, obavijest o budućoj aneksiji upućena je i rumunskom kralju i crnogorskom knezu, a u skladu s obavezama proisteklim iz Berlinskog ugovora.

PROGLAS O ANEKSIJI

Austro-Ugarska monarhija tekst proglasa o aneksiji pažljivo je spremala sagledavajući racionalno njegove važnosti za obje strane unutar Monarhije. Nakon što je napisan, proglas je upućen na prijevod i prilagodbu, a u izradi prijevoda uz Mađara Thalloczya u velikoj mjeri pomogao je i dr. Božo Čerović, uz zakletvu da o detaljima teksta neće izlaziti u javnost dok vlast ne bude drugačije odlučila. Htijući ublažiti posljedice aneksije, Aehrenthal je nastojao nagovoriti Bugarsku da proglasi nezavisnost. U koncepcijama austrougarske balkanske politike Bugarska je imala važnu ulogu. Još početkom juna 1908. godine ministar Aehrenthal uputio je instrukcije austrougarskom poslaniku u Sofiji grofu Thurnu, u kojima je isticao da je potrebno “pojačati već dugo prisutna nastojanja Balhausplatza da se spriječi stvaranje jedinstvenog južnoslavenskog fronta” i da se pridobije Bugarska na stranu Monarhije u slučaju “stvaranja novog poretka na Balkanu”. Na poziv cara Franje Josipa, bugarski kneževski par boravio je 23. i 24. septembra u Budimpešti. Tom prilikom postignut je dogovor da će Austro-Ugarska anektirati Bosnu i Hercegovinu, a Bugarska proglasiti svoju nezavisnost.

Austrougarski suveren potpisao je 5. oktobra dokumenta o aneksiji, o čemu je štampa izvijestila 6. oktobra. Proklamacija upućena narodu Bosne i Hercegovine objavljena je u Sarajevu 7. oktobra 1908. godine.

Predstavnici Bošnjačke i Srpske narodne organizacije, koji su se u vrijeme proglašavanja aneksije nalazili u Budimpešti, izdali su 11. oktobra zajedničku poruku narodu Bosne i Hercegovine konstatirajući da se ne odustaje od zahtjeva za autonomijom Bosne i Hercegovine. To je ujedno bio i posljednji zajednički politički akt Bošnjaka i Srba u Aneksionoj krizi.

Kad je riječ o hrvatskoj reakciji na aneksiju, ona je bila dosta drugačija od srpske i bošnjačke. Nikola Mandić, nadbiskup Josip Štadler i Lazar Dimitrijević s oduševljenjem su predvodili delegaciju koja se zaputila prema Beču da bi i zvanično dala svoju podršku odluci Monarhije.

Muslimanska narodna organizacija uputila je svog predsjednika Ali-bega Firdusa u Carigrad da dobije upute šta da rade Bošnjaci, da li da mirno sjede, sele ili pristanu na aneksiju i ostale vladine zahtjeve i ponude. Firdus je od mladoturaka savjetovan da Bošnjaci ostanu mirni, a da će se oni svim silama zauzimati za Bosnu i Hercegovinu na budućoj konferenciji, u šta Firdus nije polagao velike nade. Krajem decembra 1908. godine prvaci MNO održali su sastanak u Morića hanu u Sarajevu i zaključili da Bošnjaci ipak ostanu mirni, te da se više ne ide u zajedničke akcije sa Srbima. Bošnjački prvaci smatrali su da će već narednog proljeće Srbija i Crna Gora zaratiti s Austrijom, što bosanskohercegovački Srbi neće mirno gledati, a da se Bošnjaci u tu avanturu ne smiju upuštati, računajući da bi naposljetku sve bilo plaćeno bošnjačkim glavama.

Kako se Aneksiona kriza bližila raspletu, vlada je nastojala posrednim putem dobiti priznanje aneksije od političkog vodstva Bošnjaka i Srba. U tu svrhu, Zajedničko ministarstvo finansija sazvalo je za početak februara 1909. godine ustavnu anketu. Učešće u njoj trebalo je na izvjestan način označiti prihvatanje novostvorenog stanja. Anketa je trebala raspravljati o budućem ustavu na osnovu nacrta koji je po uputstvu ministra Buriana izradila Zemaljska vlada u Sarajevu. Pozvani su ugledni pojedinci, i to osam Srba, deset Bošnjaka, pet Hrvata i jedan Jevrej. Pet predstavnika Srba, članova Srpske narodne stranke koji su učestvovali u anketi 8. februara 1909. godine, već dan nakon prvog sastanak objavili su da neće sudjelovati u daljnjem radu zato što nisu bili pozvani kao zastupnici naroda nego kao pojedinci.

ISELJAVANJE BOŠNJAKA KAO ODGOVOR

Od pozvanih Bošnjaka, njih trojica bili su članovi Muslimanske narodne organizacije, dok su ostali bili provladine osobe. Navodeći lične razloge kao izgovor, članovi MNO nisu se uključili u rad ustavne ankete. U izvještaju podnesenom Zajedničkom ministarstvu finansija, baron Benko konstatirao je da se bošnjačka i srpska opozicija zasad želi držati što dalje od ustavne ankete. Time je propao pokušaj vlade da, koristeći se privlačnošću ideje o budućem ustavu, dobije posredno priznanje aneksije od dviju najvećih političkih stranaka u zemlji. MNO je polagala izvjesne nade u osmanski parlament, koji je zasjedao u januaru 1909. godine. Stari vođa autonomnog pokreta muftija Džabić, koji je od 1902. živio u Istanbulu, podnio je krajem januara 1909. godine predstavku osmanskom parlamentu, u kojoj je naglasio da je zaključak osmanske vlade da prizna aneksiju greška, da je to ustvari pomaganje Austriji, što će dovesti do prolijevanja krvi u Evropi.

Sporazum između Beča i Istanbula 26. februara 1909. godine predstavljao je novi veliki udarac za Bošnjake. U njihovom Memorandumu predatom osmanskom parlamentu opširno se iznosilo šta su sve Bošnjaci dali osmanskoj državi i njenoj historijskoj ideji. Izražavala se očajnička nevjerica da će Osmansko carstvo za nekoliko miliona funti učiniti bespravnim robljem 1.400.000 svojih najvjernijih podanika.

Bila je to još jedna potvrda da Bošnjaci ni 1909, jednako kao i 1878. godine, nisu željeli austrougarsku vlast, pa su se koristili svim raspoloživim sredstvima, a jedan od njih bio je i ovaj Memorandum, kao “vapaj” upućen umirućem Osmanskom carstvu.

Negativan stav prema aneksiji oblikovao je bošnjačku politiku od samog njenog proglašenja. Svoje nezadovoljstvo Bošnjaci su iskazali kroz iseljavanja, što se može okarakterizirati kao posljednji znak otpora nezadovoljnog stanovništva. Iako je iseljavanje započelo odmah nakon okupacije 1878. godine, njegov najveći val, po pisanju profesora Edina Radušića, zabilježen je nakon proglašenja aneksije. Ovaj podatak dovoljan je pokazatelj šta su Bošnjaci mislili o novoj vlasti, te da političke odluke dijela bošnjačke elite nisu odražavale stav cjelokupnog društva. Iako su bošnjački političari, uprkos prvobitnom protivljenju, ipak prihvatili aneksiju, većina Bošnjaka bila je protiv.

Aneksija je, u konačnici, dovela do velikih promjena u bosanskohercegovačkom društvu, a osim iseljavanja i posljedica koje je nosilo, sasvim sigurno najveće promjene ogledale su u aktivnijem političkom životu unutar Bosne i Hercegovine.

Stav.ba