Hemija namaza: Klanjamo ali.. gdje su rezultati između pet vaktova?

Klanjamo, ali…

Zašto klanjamo? Ovo se pitanje rijetko postavlja, makar naglas. Navikli smo da ne raspravljamo o onome što je očiigledno, čak ni u svrhu utvrđivanja. Jer, namaz je propisana obaveza, stup vjere, nit koja razdvaja kufr od vjerovanja…

Onaj ko obavlja namaz, taj podržava vjeru, a ko ga obara, iiij obara vjeru. Izbjegavamo raspravljati o namazu i pokušvamo usaditi svijest o važnosti ovog ibadeta nama, našoj djeci i bližnjima ne postavljajući dodatna pitanja. Namaz je “obaveza” i to je dovoljno.

Postala je raširena pojava da ljudi namaz smatraju vrstom identiteta. Osoba koja obavlja namaz izvršava ono što mu je islam propisao i time ulazi u uži krug islama od onoga u kojem se nalaze ljudi koji su samo izgovorili šehadet. Obavljanjem namaza čovjek ulazi na velika vrata spasa i uspjeha na budućem svijetu.

Ljudi svakako obavljaju namaz na različit način. Oni taj ibadet cijene na različit način i drugačija su im očekivanja od njega. Jedna grupa ljudi, koja ne predstavlja većinu, vodi računa o obavljanju namaza u njegovo pravo vrijeme, nastoje to činiti u džematu, skrušeno i ponizno. Druga, brojnija grupa od ove, trudi se da njihov namaz ima makar jednu od tri navedene karakteristike – pravo vrijeme, džemat ili skrušenost. U nekim slučajevima uspijevaju u tome, a u nekima ne. Treća, najbrojnija grupa, ne obavlja namaz na ispravan način. Odgađaju namaz sve do isteka vakta, klanjaju nabrzinu, najčešće ne razmišljajući o onome što izgovaraju…

Najbrojnija je četvrta grupa, a to su ljudi koji ponekad obavljaju namaz. Oni jedno vrijeme ostavljaju namaz, a potom ponovo počnu klanjati. Njihova je želja da budu istrajni u izvršavanju ovog ibadeta, ali ubrzo nakon toga ponovo prestanu klanjati.

Postoje, naravno, i oni koji nikako ne klanjaju. Oni to ne čine zato što negiraju ili ne vjeruju u njegovu obavezu. Njihovi su izgovori lijenost, nemarnost, ravnodušnost, a neki jednostavno ne obraćaju pažnju na namaz.

Sve ove grupe postoje. Možda postoje još neke koje ne možemo prepoznati. Vjerovatno neki od nas u određenoj fazi svog života pripadaju jednoj od ovih grupa. Statistika potvrđuje da se mnogi ljudi, kao i mi, različito ophode prema namazu u različitim životnim fazama.

Namaz ima brojne ciljeve. O tome su islamski autori pisali mnoga djela, a naročito sultan učenjaka Izzuddin Abdusselam.

Ti ciljevi povezuju ovaj i budući svijet na jedan neraskidiv i neodvojiv način. Razdvajanje ovog i budućeg svi­jeta nije moguće u vjeri koja tvrdi daje “dunjaluk ahiretska njiva”, odnosno daje ovaj svijet mjesto na kojem polažemo ispit čiji će rezultati biti poznati na ahiretu.

Drugim riječima, ovaj i budući svijet povezani su kao studenti u ispitnoj sali i naknadno objavljivanje rezultata.Ta se dva procesa ni na koji način ne mogu razdvojiti. Otuda, kada god govorimo o i lijevima, mislimo prvenstveno na ovosvjetske ciljeve koji vode ostvarenju ciljeva budućeg svijeta, kao što je slučaj s nvultatima bilo kojeg rada na ovom svijetu.

Ne možemo govoriti o ahiretskom cilju ne povezujući ga s dunjalučkim poslom, odnosno djelima koja smo na ovom svijetu činili zahvaljujući kojima ostvarujemo taj ahiretski cilj.

*  * *

Unatoč svemu navedenom i unatoč činjenici da tema o ciljevima namaza nije nova, većina naše svakodnevne prakse lišava namaz njegova dunjalučkog aspekta i fokusira se samo na ahiretski. Na taj način odvajamo plod od stabla i vjerske tekstove lišavamo njihova konteksta. Namaz smatramo nečim što nema nikakav društveni, odnosno “dunjalučki” značaj. Većina, naime, misli daje namaz sam sebi svrha i da samo trebamo klanjati, tj. izvršiti obred u određeno vrijeme, izgovarajući propisane riječi i vršeći propisane pokrete… i da smo na taj način završili našu obavezu.

Rezultati između pet vaktova

Kada se govori o namazu, ističe se njegova poveza­nost s propisanim vremenom, odnosno, s grupom radnji i osobina koje prate njegovo obavljanje, s naglaskom na skrušenost koju trebamo osjećati u srcu. Međutim, jasno je da se društveni aspekti namaza mogu ostvariti tek nakon završetka tog ibadeta, a nikako u toku obavljanja. Znači, društveni cilj namaza postiže se između pet propisanih namaskih vremena. Briga o obavljanju namaza zahtijeva od nas da povedemo računa o tome kako se ponašamo izvan namaza.

Te dvije stvari trebale bi imati uzročno-posljedičnu vezu. Odvajati ta dva aspekta bilo bi apsurdno kao da izvršimo određenu hemijsku reakciju i da nakon toga ne sačekamo rezultat.

Kod nas se često događa da mnogo vremena posve­timo pripremi za određenu “hemijsku reakciju”, a da nakon toga i ne pokušamo sačekati rezultate. Praćenje rezultata i utvrđivanje da li su oni ispravni ili pogrešni – natjerat će nas da iznova analiziramo cijeli postupak. Provjerit ćemo način izvršenja eksperimenta, količine elemenata, kontekst inte­rakcije i ustanoviti moguće greške koje u početku nismo primjećivali.

Ignoriranjem rezultata i njihove evaluacije cijeli postu­pak činimo pogrešnim, mada nismo toga ni svjesni. Na taj način možemo proizvesti gorki otrov umjesto mehlema i protuotrova.

Isto se može desiti i s namazom. Mi vodimo računa o  onome što mislimo da je srž namaza, ali to ne donosi rezultate niti je cilj klanjanja.

A kada bismo tragali za rezultatima “namaske reakcije”, dobro bismo promišljali svoje postupke.

*  * *

Započet ćemo s društvenom sferom namaza, jer mi odgovornost svih tumačimo kao “odgovornost nekog drugog”, to nikada nije neko od nas.

Količina, kakvoća i brojnost

Kolektivno obavljanje namaza je na zavidnom nivou. Broj klanjača varira od zemlje do zemlje i od grada do grada. Ipak, u džamijama se uglavnom obavlja “namaz u džematu” u sve većem broju. Ako bismo usporedili današnju brojnost s onom prije nekoliko decenija, vidjeli bismo da se broj džamija i klanjača u njima povećao više nego što se povećao broj stanovnika u tom periodu. Istina, na nekim nama­zima broj klanjača je manji, naročito na sabahu. Postoji uvjerenje da će se stanje ummeta popraviti kada džamije im sabah-namazu budu pune kao za vrijeme džuma-namaza. Međutim, ideja da kvantitet predstavlja rješenje po mom mišljenju nema osnova u vjerskim izvorima. Kur’an ne pridaje važnost količini na račun kvaliteta, a “zanošenje brojnošću” umalo je koštalo pobjede u Bici na Hunejnu.

Prema tome, iako je ideja o “količini” općeprihvaćena, brojnost klanjača nije loša. Možda nije onakva kakvu bismo htjeli, ali nije loša. Džamije su pune u većini zemalja, osim i undje gdje se namaz smatra terorističkim djelom. U takvim mjestima u džamijama se nalaze samo doušnici. Broj klanjača je nešto na što se ne treba žaliti. Statistički gledano, rastući trend obavljanja namaza nešto je što se ne može poreći.

Plodovi su znak

Ovo je bio dio jednačine koji se odvija u toku namaza. A kakvi su rezultati? Šta se zbiva izvan namaskog vremena, između vaktova? Koji su to dunjalučki ciljevi namaza koji vode ka ahiretskim?

Moramo priznati da naše stanje raduje neprijatelje, a i rastužuje prijatelje. S jedne strane vidimo da su džamije pune klanjača, a s druge društva koja su u ruševnom stanju. Naša su društva u raspadu i ona protjeruju svakoga ko bi svojim iskustvom mogao doprinijeti napretku. U ‘džamijskim” društvima evidentno je kašnjenje na svakom koraku, smeće po ulicama, do općeg stanja koje podsjeća na smeće. U našim društvima evidentno je sve što naša vjera zabranjuje, čak i ono što se smatra velikim grijesima. Kod nas cvjetaju svi grijesi i poroci, tajni i javni, uz veliki broj klanjača…

*  * *

U prvi mah može se reći da ti klanjači ne čine spome­nute grijehe i da postoji društvena “linija” koja razdvaja pobožne od grješnika. Ova tvrdnja može biti ispravna ukoliko pod grije­sima podrazumijevamo blud i sve što je za njega vezano. Međutim, naše čaršije, ulice, kuće i škole pune su grijeha koje ponekad izvršavaju i klanjači. Evidentna je laž, prevara, gubljenje vremena, lijenost, besposličarenje, kao i mnoge pojave koje su na neki način povezane s grijesima. Unatoč tome, klanjači su ti koji takve postupke čine. To znamo i mi i oni.

A da li je čovjek koji klanja melek koji ne može pogriješiti?

Naravno da nije. Bilo bi nepravedno tvrditi da je tako i zanijekati osobinu koja vjernika čini čovjekom, a to je mogućnost griješenja i sposobnost pokajanja. Ipak, ružna je i negativna jedna druga društvena pojava kod klanjača, osim namjernog griješenja i povratka na ispravan put. Ružno je to što se sve pretvara u jedno­ličan obrazac ponašanja koji nema veze s griješenjem i pokajanjem.

Odlomak iz knjige “Hemija namaza – moguća misija – namazom izgrađujemo svijet”

Autor: Ahmed Hajri El-Umeri

Prijevod: Fahrudin Smajlović

Recezenti: mr. hfz. Kenan Musić, mr. Rifet Šahinović

Izdavač: Bookline, Sarajevo, 2012.

Akos.ba