Da li su muslimani dovoljno obrazovani
Piše: Harun Karčić
Vjerovatno se svaki musliman, koji barem ima nekog osnovnog znanja o grandioznosti islamske civilizacije i njenog značaja u historiji, barem jedanput u životu zapitao – Šta nam se desilo? Zbog čega smo nazadovali? Naravno, u proteklih stotinu godina otkako muslimani intenzivno razmišljaju o tom pitanju, brojni razlozi su ponuđeni ali niko nije uspjeo donijeti konkretan i zadovoljavajući odgovor na opće zadovoljstvo. Takvog jedinstvenog odgovora vjerovatno neće niti biti, jer uvijek postoji više razloga za kolaps jedne civilizacije, u ovom slučaju islamske. Ali, brojni će muslimanski intelektualci reći da je nivo (ne)obrazovanja muslimana zasigurno jedno polje gdje bi se trebali tražiti odgovori.
Koliko znamo o nivou obrazovanja muslimana i šta nam zapravo kažu statistike?
Indikativno je i ilustrativno jedno nedavno istraživanje uticajnog i respektabilnog američkog istraživačkog centra Pew naslovljeno Religija i obrazovanje širom svijeta koji je obavio opsežno istraživanje među odraslim pripadnicima raznih vjerskih zajednica (pod pojmom ”odrasla” osoba, Pew centar misli na osobu koja je navršila 25 godina). Istraživanje je sagledalo nivo obrazovanja triju generacija ljudi: ”starijom” generacijom, rođenom između 1936-1955.; zatim ”srednjom” rođenom između 1956-1975.; i ”mlađom” rođenom između 1976-1985. godine. Pošto kvalitet školstva ali i nastavni planovi i programi variraju širom svijeta, Pew centar se opredijelio da koristi broj godina formalnog školovanja kao indikator nivoa obrazovanosti.
Na osnovu istraživanja, iako brojčano među najmanjim u svijetu, Jevreji imaju najviše godina formalnog obrazovanja od svih vjerskih grupa, preciznije 13.4 godina. Na drugom mjestu su kršćani sa 9.3 godine formalnog obrazovanja, zatim budisti sa 7.9 godina a na zadnjom mjestu su hindusi i muslimani sa 5.6 godina školovanja u prosjeku. Dakle, muslimani imaju blizu dva i po puta manje godina školovanja nego Jevreji i blizu dva puta manje nego kršćani.
Ako se slika fokusira samo na muslimane, vidljivo je da muslimani koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama imaju prosječno 13.6 godina školovanja, oni u Evropi imaju 9.5, na Bliskom istoku i u Aziji 5.9 godina dok muslimani u subsaharskoj Africi imaju svega 2.6 godina formalnog školovanja.
Muslimani subsaharske Afrike – preciznije dvije trećine odraslih muslimana (65%) nema nikakvog formalnog obrazovanja. Uz to, u istim siromašnim i nerazvijenim uslovima života i rada, njihovi susjedi kršćani provedu dva puta više godina u školi. Stariji muslimani subsaharske Afrike u prosjeku zaostaju za svojim kršćanskim susjedima za 2.4 godine školovanja, ali dodatno zabrinjavajuća statistika jeste da mlađi muslimani subsaharske Afrike zaostaju za čak 3.6 godina od svojih kršćanskih susjeda iste dobi. Podjednako je loša slika na Bliskom-istoku i na Sjeveru Afrike, gdje čak 42% odraslih muslimana nema nikakvog formalnog obrazovanja kao i 32% odraslih muslimana u Aziji.
Da slika nije toliko tmurna govori i činjenica da su muslimani napredovali munjevitom brzinom proteklih decenija, što znaći da su početkom 20. stoljeća statistike bile još poražavajuće. Istraživački centar Pew zaključuje da je procenat formalno obrazovanih muslimana porastao za čak 25% u protekle tri generacije, što je – posmatrano iz jedne šire vizure – zaista impresivan podatak. Ilustrativnije prikazano, jedan stariji musliman koji živi na Sjeveru Afrike ili na Bliskom istoku ima u prosjeku 3.6 godina formalnog školovanja, dok njegov unuk ima 7.6 godina formalnom školovanja. Ipak, 36% od svih odraslih muslimana u svijetu danas i dalje nema nikakvog formalnog obrazovanja.
Iz ovoga se može izvući nekoliko zaključaka.
Prvo, na neki način su i razumljivi razlozi katastrofalnog zaostajanja muslimana u obrazovanju u poređenju sa ostalim vjerskim zajednicama zato što većina muslimana današnjice živi u nerazvijenim zemljama, prethodno evropskim kolonijama. Njihove novonastale nacionalne države početkom 20. stoljeća su bile neuređene, politički i sigurnosno nestabilne, često razorene sukobima i glađu. Borili su se sa kolonijalnom ostavštinom koja je, nakon višedecenijskog prisustva, zasigurno ostavila duboke tragove na muslimanska društva.
Drugo, velike diskrepancije u nivou obrazovanja između, primjera radi, Jevreja i muslimana, nema veze sa religijom već sa geografijom. Većina Jevreja živi u razvijenim zemljama poput Sjedinjemih američkih država i Izraela i zato imaju veće prilike da se školuju. Tu tvrdnju dodatno potvrđuje i činjenica da muslimanske manjine koje žive u razvijenim zemljama Zapadne Evrope ili u Americi također uživaju visok stepen obrazovanja. Isti je slučaj sa hindusima u Americi, koji su među najškolovanijim u toj zemlji, dok njihovi suvjernici u nerazvijenim zemljama poput Indije, Nepala i Bangladeša su na samom dnu ljestvice. Preciznije, jedan odrasli Hindus koji živi u Indiji ima u prosjeku 5.4 godine formalnog školovanja dok jedan Hindus u Americi ima prosječno 12.9 godina formalnog školovanja.
Treće, muslimani u bogatijim zemljama Arapskog zaljeva imaju natprosječno visok stepen obrazovanja. U zemljama poput Bahreina, Kuvajta, Saudijske Arabije i Katara žene su napredovale više od muškaraca po pitanju formalnog školovanja. Primjera radi, u Kataru 51% odraslih žena ima visokoškolsko školovanja za razliku od 34% muškaraca. To znači da društveno-ekonomski uslovi, stabilno i sigurno okruženje kao i raspoloživi resursi – direktno utiču na nivo obrazovanja a sticanje visokoškolstkog obrazovanja smatra se glavnim uslovom da ostvarivanje ekonomskog blagostanja i uspjeha u životu.
Istraživanje također pokazuje da su vjerske manjine školovanije od vjerske većine države u kojoj žive, naročito ako su pripadnici te vjerske manjine rođeni u inostranstvu. Jedan od mogućih razloga može biti politika prema imigrantima koja favorizuje visokokvalifikovanu radnu snagu. Drugi razlog može biti njihova težnja da se afirmišu u društvu i da iskoriste resurse koje im nudi ta država. To je slučaj sa muslimanima u Americi i u Zapadnoj Evropi. Doslovno isti slučaj je sa Jevrejima, muslimanima i hindusima u Americi koji su u prosjeku obrazovaniji nego američki kršćani.
Žene su, istraživanje pokazuje, znatno napredovale proteklih decenija u sticanju obrazovanja. Neki od najvećih pomaka učinile su žene iz Arapskog zaljeva poput Bahreina, Katara, Kuvajta i Saudijske Arabije. Razlog za to jeste naftno bogatstvo i visoki budžeti koji su odvojeni za školovanje njihovih državljana.
Iz ovog istraživanja se također vidi začarani krug u kojem se vrte muslimani – zbog siromaštva i sukoba se ne mogu školovati, a zbog neškolovanja ostaju siromašni i društva im stagniraju. Jedini muslimani koji su uspjeli napraviti iskorak iz toga su oni koji su emigrirali u Zapadnu Evropu ili Ameriku. To na neki način pojašnjava i razloge zbog kojih su muslimani Sirije, Iraka, Afganistana i Afrike spremni utopiti se u Mediteranskom moru radi mogućnosti da započnu novi život u Evropi.
