Uloga zekata u rješavanju ekonomskih problema: Razlika između nezaposlenih i besposlenih

PREDGOVOR

Hvala Allahu, dž.š., Koji nam je vjeru usavršio, Koji nam je isla­mom blagodat upotpunio i Koji je zadovoljan da nam islam bude vjera:

„Sada sam vam vjeru vašu  usavršio i blagodat premu vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera … „[1]

Neka je salavat i selam na onoga koga je Allah, dž.š„ poslao kao milost svjetovima i dokaz (autoritet) svim ljudima, našeg imama, uzo­ra, miljenika i učitelja, Muhammeda, s.a.v.s„ te na njegovu porodicu, njegove drugove i sve one koji do Sudnjega dana budu slijedili njegov sunnet i pozivali onome čemu je on pozivao.

Ova knjiga, koju objavljuje izdavačka kuća Dar eš-šuruk, sadrži dvije studije.

1.                 prvu studiju pripremio sam i izložio na Prvom svjetskom kon­gresu islamske ekonomije, koji je, pod pokroviteljstvom Univerziteta Kralj Abdulaziz”, održan u Meki. Na njemu je učestvovao veliki broj poznavalaca šerijatskih znanosti i ekonomije iz svih krajeva svijeta Nakon toga objavljena je u zborniku s tog kongresa odabranih studija. To je bilo sredinom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

2.   druga studija govori o osnovnim činiocima uspjeha institucije zekata u nekoj zajednici, o preduvjetima koji moraju biti ispunjeni da bi bilo realizirano ono što islam očekuje od zekata te o rješavanju problema određene zajednice kroz taj proces. Ovu studiju pripremio sam za Islamsku banku za razvoj u Džedi zbog toga što mi je 1411. godine po Hidžri dodijeljena nagrada te banke za islamsku ekonomiju, a, po običaju, onaj kojem ta nagrada bude dodijeljena priprema studiju ili predavanje koje izlaže u sjedištu te banke u Džedi.

Želja mi je bila da te dvije studije objedinim u jednoj knjizi koja će upotpuniti i detaljno analizirati nešto od onoga što sam (načelno) spo­menuo u knjizi Fikh ez-zekat,nadajući se da će pomoći čitaocu musli­manu da se upozna s tajnama svoga vjerozakona i osnovama svoje vjere, među kojima je i zekat; kao i nemuslimanima da se upoznaju s našom vjerom i blagom koje ona sadrži, a kojeg mnogi možda nisu svjesni zato što mi muslimani nismo izvršili svoju obavezu njegovog predstavljanja ljudima na jeziku njihovog doba. Zato mi na ovaj način izvršavamo dio te naše obaveze: “A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam doista musliman!^[2]’”

Doha, redžeb 1422. godine po Hidžri, oktobar 2001. godine po rođenju Isaa, a.s.

Jusuf el-Karadavi

UVOD

Ekonomski problemi u ovom našem vremenu imaju prednost u odnosu na druge vrste problema imajući u vidu da su ljudi zaokupljeni borbom za hranu i opskrbu, tako da je ekonomski činilac postao naj­istaknutiji u uzdizanju vlada ili njihovom padanju, uspjehu političkih opcija ili njihovom neuspjehu te raspirivanju revolucija ili njihovom gašenju. Tako je i ideološka borba koja se danas odvija u svijetu zapravo ekonomskog karaktera.

Islam se nije izolovao u odnosu na te probleme, zapravo prema njima ima aktivan odnos. Naime, zekat kao treći temelj islama (nakon šehadeta i namaza) igra veliku ulogu u njihovom rješavanju.

Zato smo u ovom djelu izložili neke od tih problema kako bismo pojmili način na koji ih zekat rješava. Ti problemi su sljedeći:

1.     problem nezaposlenosti;

2.      problem siromaštva;

3.      problem prirodnih nepogoda i dugova;

4.      problem ogromnih ekonomskih (socijalnih) razlika;

5.      problem gomilanja i zadržavanja novca

PROBLEM NEZAPOSLENOSTI

Nezaposlenost je ozbiljan društveni i ekonomski problem. Ukoliko se za nezaposlenost ne nađe adekvatno rješenje, ona postaje opasna i za pojedinca, i za porodicu, i za društvo u cjelini.

Opasna je za pojedinca:

1.     ekonomski, s obzirom da u tom slučaju ostaje bez prihoda;

2.      zdravstveno, s obzirom da se u tom slučaju manje kreće;

3.      psihološki (duševno), s obzirom da živi u besposlici;

4.      socijalno (društveno), s obzirom da zbog toga prezire druge.

Opasna je za porodicu zato što hranilac gubi osjećaj sposobnosti za

preuzimanje odgovornosti, porodica gubi osjećaj sigurnosti i povjerenja u hraniočeva sposobnost te se svi skupa suočavaju sa stanjem napetosti, brige i straha od nepoznatog sutra.

Opasna je i za društvo u cjelini:

1.      opasna je za njegovu ekonomiju (privredu), imajući u vidu da se na taj način zaustavljaju proizvodni kapaciteti;

2.      opasna je za njegovu kompaktnost i postojanost, imajući u vidu da zbog toga skupina koja se osjeća zaboravljenom i napuštenom biva neprijateljski raspoložena prema drugim skupinama;

3.      opasna je za moral i etiku u tom društvu, imajući u vidu da besposlica i zabrinutost imaju za rezultat kriminal i zločin.

Zato islam prezire nezaposlenost te podstiče na rad i putovanje ši­rom svijeta (u potrazi za poslom) tretirajući ga ibadetom i borbom na AIlahovom, dž.š., putu, pod uvjetom da je nijet ispravan te da se pri tome vodi računa o poštenju i temeljitosti (u radu). Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije brinuo da li je to posao koji ljudi potcjenjuju te ga gledaju s prezirom i omalovažavanjem, kao što je sakupljanje drva. Bitno je da je halal (dozvoljen) te da sačuva čovjeka od poniženja prosjačenja. S tim u vezi, spominjao je svojim ashabima kako su i on i njegova braća, odabrani Božiji vjerovjesnici, također radili. Tako je on čuvao stoku, kao što su to činili i Musa, a.s., i drugi poslanici. Jednom prilikom je rekao: “Niko nikada neće pojesti ništa bolje od onoga što zaradi svojim rukama, a i Božiji vjerovjesnik Davud hranio se onim što zaradi svojim rukama.”[3]

Ono što ovdje želimo spomenuti jeste uloga zekata u borbi pro­tiv nezaposlenosti te u povećanju obima zaposlenosti, mada to nekim našim savremenicima koji nisu proučili suštinu zekata izgleda čudno i nevjerovatno. Neki od njih možda zamišljaju kako zekat samo podstiče nerad i besposličarenje, sve dok oni koji su nezaposleni, te sjede i od­maraju se, nalaze pomoć i podršku u kasi zekata. Međutim, to je samo zabluda koja nema ništa zajedničko s učenjima islama. Naime, ovdje bi bilo dobro ukazati na to da postoje dvije vrste besposlenosti:

1.     prinudna nezaposlenost;

2.      samovoljna nezaposlenost.

Za svaku od nezaposlenosti vezuje se određeni propis i stav islama u vezi s njome, kao i pozicija zekata u odnosu na nju.

Stav islama u vezi s prinudnom nezaposlenošću

Prinudna nezaposlenost jeste nešto u pogledu čega čovjek nema nikakvog izbora. Ona mu jednostavno biva nametnuta ili njome biva stavljen na kušnju kao što je slučaj i sa svim drugim nedaćama. Nekada je uzrok takve nezaposlenosti i neovladavanje profesijom u djetinjstvu koja bi mu osiguravala sredstva za život. Odgovornost za to pada na njegove staratelje, a posebno na one koji su zanemarili njegovo obrazo­vanje u djetinjstvu koje bi mu bilo od koristi u zrelim godinama, te na društvo u cjelini.

Nekada pak čovjek ovlada nekom profesijom, ali ona s vremenom ili zbog čovjekove promjene životne sredine izgubi prohod na tržištu, pa mu je potrebna druga profesija koja će bolje odgovarati datom vremenu te finansijski biti isplativija.

Nekada su čovjeku za njegovu profesiju potrebna određena sredstva i alati, ali ne posjeduje novac kojim bi to sebi priuštio. Nekada čovjek poznaje trgovinu, ali mu nedostaje kapital kojim bi tu trgovinu pokre­nuo. Nekada je pak čovjek stručnjak za poljoprivredu, ali ne posjeduje alat i oruđe za oranje i navodnjavanje ili zemlju koju bi sijao.

U svim ovim slučajevima dolazi do izražaja uloga zekata kao finansijera svakog trgovca ili zanatlije kome je za njegovu profesiju potreban novac koji ne posjeduje.

Uloga zekata nije da da nekoliko dirhema ili određenu količinu žitarica koja će zadovoljiti čovjekove potrebe tokom nekoliko dana ili sedmica, nakon čega će njegove potrebe ponovo biti iste onakve kakve su i bile, te će njegova ruka ostati pružena tražeći pomoć. Uloga davanja zekata bila bi da omogući siromahu da sam sebe učini neovisnim, tako da ima stabilan izvor prihoda koji će ga učiniti neovisnim od pomoći drugoga, makar taj drugi bila i sama država. Tako se iz kase zekata onome koji je stručnjak za neki zanat ili trgovinu daje ono što će muomogućiti da se bavi datim zanatom ili trgovinom koja će mu osigurati prihode koji će u kontinuitetu biti dovoljni njemu i njegovoj porodici.

Kada je pak riječ o onom ko nije u stanju da se bavi nekim poslom ili zanatom koji bi mu osigurao životno izdržavanje, za njega vrijedi drugi propis. Imam En-Nevevi u djelu El-Medžmu’,prenoseći to od jedne skupine sljedbenika šafijske pravne škole, u vezi s iznosom koji se iz sredstava ubranih zekatom daje siromahu ili nevoljniku veli: “Ako se radi o zanatliji, daje mu se ono što će mu omogućiti da se bavi svojim zanatom ili da osigura za to potrebna sredstva i alat, bez obzira koliko to koštalo. Taj iznos treba biti toliki da mu osigura prihode koji će u većini slučajeva otprilike zadovoljavati njegove potrebe, što se razlikuje shod­no razlikama među zanatima i osobama te onim u prostoru i vremenu.

Neki su to pokušali precizirati pa su kazali: “Onome koji prodaje zelen (povrće) daje se pet ili deset dirhema. Onome koji se bavi proda­jom dragulja daje se, npr., deset hiljada dirhema, ukoliko mu manje od toga ne može biti dovoljno… Onome koji je trgovac, pekar, drogerist (parfimer) ili blagajnik daje se u skladu s njegovom profesijom odgo­varajući iznos. Onome pak koji je krojač, stolar, mesar ili njima sličan zanatlija daje se iznos kojim će kupiti za njegovu profesiju potrebna sredstva i instrumente. Onome koji je poljoprivrednik daje se iznos ko­jim će kupiti neko imanje (farmu) ili udio u nekom imanju (farmi) čiji će mu prinosi uvijek biti dovoljni. Onome pak koji nema nikakvu pro­fesiju te ne vlada nikakvim zanatom, trgovinom ili bilo kojim drugim unosnim poslom daje se ono što će mu, prema prevladavajućim procje­nama dužine života koje u njegovoj zemlji važe za njemu slične osobe, biti dovoljno do kraja života, a ne samo za godinu dana.”[4]

To potvrđuje i učenjak Šemsuddin er-Remli u djelu Serh el-minhadž, gdje kaže da se siromahu ili nevoljniku koji nije u stanju da zarađujebaveći se nekim zanatom ili trgovinom daje ono što će mu, prema preovladavajućim procjenama dužine života koje u njegovoj zemlji važe za njemu slične osobe, biti dovoljno do kraja života, imajući u vidu da je cilj zekata učiniti čovjeka neovisnim, što se u ovom slučaju može postići samo na taj način. Ukoliko mu život potraje duže nego što je procije­njeno, nadalje mu se daje godinu za godinom.

Ovdje nije riječ o tome da se onome koji nije u stanju da privre­đuje daje novac koji će mu biti dovoljan do kraja života, nego mu se daje vrijednost onoga što će mu osiguravati prihode, kao, npr., da mu se za taj iznos kupi nekretnina koju će on ekspolatisati, postati njenim vlasnikom i ostaviti je u naslijeđe svojim potomcima te na taj način postati neovisan od zekata. Ez-Zerkeši je bio još precizniji pa je kazao da vladar (ili onaj koji je u datoj zemlji zadužen za zekat) ima pravo, a ne sam onaj kome se to daje, kupiti mu nekretninu ili ga primorati na kupovinu određene nekretnine iz čijeg ga posjeda poslije ne može izve­sti, jer to nije dozvoljeno i ispravno.

Ako čovjek posjeduje imovinu koja nije dovoljna da zadovolji njego­ve životne potrebe, od zekata će mu se dodijeliti ono što mu nedostaje. Nije, dakle, uvjet da se čovjek na dan dijeljenja zekata tretira siromahom ili nevoljnikom. S tim u vezi, El-Maverdi kaže: “Ako čovjek ima devedeset (dirhema), a njegove životne potrebe može zadovoljiti samo stotinu, od zekata mu biva dodijeljeno deset (dirhema) koji mu nedostaju.”

Sve navedeno odnosi se na onoga koji nije u stanju da privređuje. Onome pak koji vlada odgovarajućim zanatom koji može zadovoljiti njegove potrebe, od zekata biva dat iznos za koji može kupiti za nje­gov zanat neophodni alat, makar i mnogo koštao. Onome pak koji do­bro poznaje trgovinu daje se kapital za pokretanje trgovine koja će mu osigurati dovoljne prihode za život, što se razlikuje shodno razlikama medu osobama i oblastima.

Ako čovjek dobro poznaje više od jednog kanala, a svaki mu može osigurati ono što zadovoljava njegove životne potrebe, od zekata mu biva dodijeljen iznos ili kapital za onaj od njih koji iziskuje najmanje sredstava. Ako njegove životne potrebe može zadovoljiti samo jedan od tih zanata koje dobro poznaje, od zekata mu bivaju dodijeljena za taj zanat neophodna sredstva. Ako nijedan od tih zanata ne zadovoljava njegove potrebe, bivaju mu dodijeljena sredstva za jedan od njih, te mu se kupuje nekretnina čiji će prihodi zadovoljiti ostatak njegovih život­nih potreba itd.[5]

To je ono što je utvrdio imam Safi i što je od njega preuzela jedna skupina njegovih sljedbenika koji su to dodatno razložili do pojedinosti i detalja koje smo ovdje spomenuli a koji ukazuju na bogatstvo islam­skog vjerskog prava osnovnim načelima i njihovim detaljnim razmatra­njima u različitim oblastima.

Za hanbelijski mezheb vezuje se predanje što je utvrdio imam Safi u vezi s ovim. Naime, imam Ahmed b. Hanbel smatrao je dozvoljenim da se siromahu od zekata u svakom slučaju dodjeljuje ono što će zado­voljiti njegove životne potrebe, bilo da se radi o trgovini ili za neki za­nat potrebnom alatu i tome slično. Time se rukovodila i jedna skupina sljedbenika hanbelijskog mezheba u čijim djelima stoji da se zanatliji daje iznos koji je dovoljan za kupovinu neophodnog alata koji taj zanat zahtijeva, makar taj iznos bio i velik, dok se trgovcu daje kapital koji će zadovoljiti njegove potrebe. Siromahu i nevoljniku daje se ono što će zadovoljiti njegove i potrebe njegove porodice tokom jedne godine dana, imajući u vidu da se zekat ubire (i dijeli) svake godine.[6]

Ovo bi bila jedna dobra podjela koju treba uzeti u obzir i njome se poslužiti i okoristiti.

Pod samovoljnom nezaposlenošću podrazumijeva se nezaposlenost onoga koji je u stanju da radi, ali se okreće besposlenosti i sjedenju te uživa u odmaranju i više voli da zavisi od drugih. Takvi uzimaju od ži­vota, ali ništa ne daju, iskorištavaju društvo, ali mu ne doprinose, troše njegove kapacitete, ali ne proizvode, iako nemaju nikakve smetnje koja bi stajala između njih, s jedne, te rada i privređivanja, s druge strane, bilo da se radi o individualnoj nesposobnosti ili društvenom tlačenju i ugnjetavanju. Islam se takvima suprotstavlja i odupire i nije zadovo­ljan takvim njihovim ponašanjem, makar oni smatrali da su se odrekli zalaganja za ovosvjetska dobra zarad onih ahiretskih i činjenja ibadeta Allahu, dž.š., imajući u vidu da u islamu nema monaštva.

S tim u vezi, h. Ali b. Ebi Talib, r.a., rekao je: “Zarađivanje koje je na neki način i sumnjivo bolje je od nerada (besposlenosti).”

Abdullah b. ez-Zubejr rekao je: “Najgora stvar na ovom svijetu je­ste nerad (besposlenost).”

Učenjak El-Menavi, jedan od autoriteta svoga vremena u sufizmu, u vezi s hadisom Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Allah voli vjernika koji vlada nekim zanatom (profesijom)”,[7]kaže: “U ovom hadisu kude se oni koji za sebe tvrde da su sufije te se odriču rada i privređivanja, ne vlada­ju znanjem koje bi drugi od njih usvajali niti se odlikuju ponašanjem u kojem bi ih drugi slijedili i oponašali. Onaj ko ne koristi ljudima baveći se nekim zanatom (poslom) samo troši njihova dobra i osiromašuje ih. Jedina “korist” koju od njega imaju jeste da im” muti vodu” (smeta) i povećava im troškove.”

Zato je i h. Omer, r.a., kad bi vidio nekoga lijepog izgleda, pitao za njegovo zanimanje (zanat, profesiju), pa ako bi mu kazali da ga nema, izgubio bi vrijednost u njegovim očima.