Sreća

Prvi zraci jesenjeg sunca okupaše prostranu sobu na spratu u kojoj su spavali mladenci. Azema se u čas rasani. Iako su sinoć kasno legli nju zazebe u srcu da nije okasnila. To je nezamislivo. Nevjesta da spava, a svekar i svekrva da ustanu i čekaju kahvu i raspaljen mangal. Ne bi im dugo od stida mogla pogledati u oči. Ne moraju je prekoriti, ni pogledom ni riječju, ona je sebi najgori sudija.

Mašo je još spavao. Njegova topla, teška ruka mirno je počivala oko njenih ramena. Ona je nježno pomače i vrati u postelju, a ne probudi ga. Neka ga da još malo spava, pošto braća jutros ne idu na put nego ostaju u kući. Juče su dovezli kolima mnogo drva pa ih danas valja isjeći, složiti i spremiti za zimu. Polako se izvuče iz postelje i poče se hitro oblačiti. Svo vrijeme okrenuta svom usnulom mužu. S toplinom u srcu gledala je obrise njegovog krupnog tijela pod pokrivačem, ruke prebačene preko njenog dijela postelje i glavu kratko podšišane plave kose. Skoro će pola godine kako sa njim dijeli postelju i ostalo što život čini, a ona se ni jednog trena nije pokajala. Ni zapitala sebe nije li možda pogriješila? Ako joj se one noći kod bunara, prije svadbe, kleo u svoju ljubav, sve protekle dane on ju je tom ljubavlju obasipao. Ljepše i jače nego je ona ikad mogla zamisliti. Nježan i pažljiv, pravi zaštitnik. Ponekad se u njegovom okrilju i nije osjećala kao žena, već kao djevojčica, koju veliki dragi muškarac štiti od svakog zla koje u životu vreba.

Kad se obuče, strča niz stube i polako oškrinu vrata velike dnevne sobe. Na sreću, oboje starih još su spavali. Ona uđe na prstima, poreda u šporetu suhe trješčice za potpalu, kresnu i crveni plamičci veselo zasijaše. Pričeka malo pa onda poreda deblje komade drva i bi joj prijatno od topline koja poče puniti sobu.

Kad se okrete pozdravi svekrvu koja se u postelji oblačila: „Sabah hajrola majko, jesi li se naspavala?“

„Jesam šćeri. Da nije koščina što bole zaboravila bih koliko imam godina. Jesi li mi se ti odmorila?“

„Baš dobro“, smjerno odgovori nevjesta.

„Hajd sinko, stavi vodu za kahvu, sad će i stari ustati. Momci nek malo pospavaju, danas su kod kuće. I tako rane svakim Božijim danom.“

Desetak minuta kasnije miris kahve ispuni čitav prostor, i dok je nevjesta posluživala svekra i svekrvu u sobu uđoše njihova tri sina. Nazvaše selam pa i oni sjedoše da popiju.

Kad muškarci izađoše u dvorište njih dvije počeše spremati doručak. Azema se odavno uklopila u živo tkivo brojne porodice u kojoj je ostala. Vrijedna, pametna i vična svakom poslu nije se štedjela, a voljela naučiti ono što ne zna. A Alema je bila mudra i strpljivošću dobrog učitelja bez gunđanja, učila je svemu onom što je znala.

Bila joj je mila ova nevjesta još od časa kad je kao djevojčurak došla u njenu kuću. Sad kao snahu voljela ju je. Azema je njenu pažnju i ljubav istinski zasluživala, a Alemi je srce bilo puno što je njen sin sretan.

To se na njenom Mašu lijepo vidjelo. Bio je preporođen. Sijao je nekom unutrašnjom srećom, onom koju daje samo ispunjena ljubav. Ranije, prije ženidbe, on je bio miran i vrlo zatvoren. Nenametljiv, možda i pomalo stidljiv, on je odluke o poslu i dogovore sa ocem prepuštao starijem bratu Dautu. Sebi je ostavljao rad, i teški i laki i u njemu je uživao. Sad kao oženjen čovjek Mašo se mijenjao. Bilo je to sazrijevanje mladog muškarca kroz koje i drugi prolaze, ali i mnogo više od toga. U mjesecima koji su protekli on se otvarao. Postao je pričljiviji, vedriji, pa i mudriji. Ovakvu promjenu mogla je učiniti samo ljubav.

Alema se dobro sjećala one večeri prije više mjeseci, kad joj je sin otvorio srce. Kad joj je, gutajući stid, priznao da izgara za Beginom sestrom. I sad joj je kao majci srce bilo puno. Dovoljno da pogleda nekad i kriomice svog sina  i vidi koliko je sretan. Kako se topi od milja dok prati pogledom svoju ženu dok ona posluje po kući. Kako ćućore i dogovaraju se kad ga ujutro prati na put. A jeste se snaha rascvjetala u ljepoticu. Kao raskošan cvijet. Porasla, okrupnjala, grudi i bokovi joj se popunili a struk ostao vitak k’o u mlade djevojke. Lice se zateglo, koža postala svjetlija i ljepša a velike zelene oči sijale dubokom unutrašnjom ljepotom. Čak i obične dimije i bluza od cica na njenom tijelu divno su izgledale. Nečeg magičnog, privlačnog bilo je u čitavom liku i držanju mlade žene. Svojoj ljepoti ona nije robovala, nosila ju je prirodno i nije je ničim dopunjavala. Šminkom nikada. Ta prirodnost u stvari je bila ukras vrjednji i viši od svih ostalih.

Na sijela u mahali išla je sa svekrvom ili sa daidžinim snahama. Na sve je davno obikla, ali je pomalo zebla zbog svog seoskog porijekla i pazila da se nekom gestom ne obruka. To gradski svijet ne prašta. Kad bi primijetila poglede na sebi, ona bi porumenjela, smjerno sagela glavu i pokušala shvatiti da na njoj šta ne štrči. Ne bi joj palo na pamet da je gledaju zbog njene ljepote. Pogotovo muškarci kad bi se mimoišli pri ulasku u kuću gdje je sijelo.

Jednog tihog jesenjeg popodneva po ručku, Azema izađe u baštu. Onu s voćkama koju je voljela od dolaska iz svojih Šahovića. Sve jabuke i šljive dobro rodile pa je pod savijenim granama lijepo malo predahnuti. Prostrije ćebe, ubra nekoliko crvenih jabuka, pa se opruži i zagleda u bistro jesenje nebo. U bijele vunaste oblake u kojima potraži figure kako je radila u djetinstvu.

Ne osjeti da je neko prišao dok se ne spusti na tlo. Ugleda majčinu rođaku Zadu Mekić pa se uspravi i pozdravi je.

„Ene, odkud ti Zado? E baš neka si došla, da nam ovdje pod voćkom donesem kahvu. Nisam je popila od jutros.“

„Hajde donesi, zato sam i došla. Znaš da tebi najviše i volim doći.“

Azema se nasmija, lako skoči pa odjuri u kuću. Zada izabra jednu jabuku i zagrize je. Ona i njen muž Bešir bili su također muhadžeri. Sa djecom su iz Crne Gore došli nešto kasnije nego Ferhatova porodica. Desetak godina starija od Azeme, poniska, punačka, rumenog lica i veliki šeret. Šalu i smijeh na sijelima najbolje zna da zametne ona.

Dok je Azema na velikom poslužavniku prinosila kahvu, rahatlokum i dvije izlomljene gurabije, Zada ju je s miljem posmatrala: „Bože, zar ona naša brda mogu odnjihati ovakvu ljepotu. Da je u svili i kadifi gajena nema joj mane.“

S uživanjem ispiše toplu mirisnu kahvu, a Zada se potom zasladi komadom gurabije, koja se topila u ustima.

„Bogati, ko ih ovake umijesi? Meni su tvrde šta god u njih stavim.“

„Svekrva, znaš kakva je ona kuharica. Sreća da od nje mogu svašta da naučim. Ni od majke nisam više stigla.“

„Eh, mudrice, hoćeš i lijepa i pametna pa još i dobra kuharica. Ostavi nama ostalima štogod. Ti sve pokupi“, pa se nasmija glasnim, zaraznim smijehom koji pređe na Azemu pa su se nekoliko minuta obješenjački vedro smijale.

„Pogledaj mene, i lijepa i visoka i tanka, ko kaže da bolje ima“, malo zastade pa dovrši, „bar mome Beširu.“ Pa se opet počeše smijati, ovog puta do suza.

Kad prestaše, Zada se uozbilji, zagleda u lijepo rođakino lice pa joj obazrivo reče: „Ama hoću nešto da ti ispričam a bojim se naljutićeš mi se. Hoćeš li obećati da nećeš?“

„Kako da obećam, a ne znam šta je? Možda mi se radi o životu a onda se moram i ljutit i branit“, pola u šali pola ozbiljno odvrati joj Azema.

„Riječi su samo riječi, možeš ih zaboraviti čim čuješ. One ne skidaju glavu.“

„Hajd ispričaj kad si navalila. Slušam te.“

„Srete me prije desetak dana Rifat, sin Muhamedbega. Za tu begovsku familiju dosad si čula. Najbogatiji i najugledniji. Ispriča mi kako te je skoro, na nekom sijelu, vidio i otad zase ne zna. Niti jede niti pije. Kaže da bi te volio oteti i oženiti nego čitav svijet. To što si udata žena njemu ne smeta ni za nokat.“

„Prekini Zado“, sijevajući lijepim zelenim očima upozori je Azema.

„Samo još riječ. Ako mi je premamiš, tebi ću pokloniti kapu s dukatima, a nju ću obasuti draguljima kakve Prijepolje i Sandžak još nisu vidjeli. Tako mi reče prije nego se rastadosmo. I još mi je kazao da je u tarabi blizu bunara, provrtio rupu da te kroz nju gleda.“

„Zado, ako si došla s namjerom da me premamiš za drugog čovjeka, eno ti otvorena avlijska vrata i nek te moje oči nikad više ne vide. Od mog Maša boljeg i ljepšeg, pa i bez bogastva, nema na ovaj svijet. Bog nas je sastavio, a smrt će rastaviti. Ljudi neće pa i da vojske dignu. Jesi li razumljela? Moram li ponoviti?“

U svojoj plemenitoj srdžbi kojom brani svog čovjeka i svoj izbor, ona je ustala, unijela se Zadi u lice sva crvena od bijesa, uvrede i iznenađenja. Još nije mogla sebi vjerovati. Ova pred njom. Njena Zada. Čestita, odana, pravi prijetelj. Zar ona sa ovakvom pričom da dođe u njenu kuću?

Zada preblijede kad shvati da je ispalo kako nije htjela. Znala je da bi većina prijepoljskih ljepotica još više digle nos zbog takve ponude. Ali ne ova odana skromna nevjesta. Zato se pokuša hitro opravdati.

„Bog s tobom Azema! Nisam rekla da treba da se preudaš. Nisam poluđela da te na takvo što nagovaram. Ja sam ti samo prenijela što mi je begović kazao. I za one moje dukate da se nasmijemo. A ne da te naljutim i ti me istjeraš iz kuće.“

„Ništa ja nisam krivo shvatila. Takve priče me ne zanimaju i neću da ih slušam. Ja imam svog čovjeka i svoj život. A što me je vidio i zagledo se sam je kriv. Ja nisam takva da druge gledam.“

„Dobro, smiri se. Da znadoh da ćeš tako puknut, ne bih riječi rekla. Radije bih ruku slomila. Ali riječi se ne vraćaju. A ja neću da sam ljuta s tobom. De reci opraštaš li mi?“

„Pa dobro ću razmisliti“, još uvjek ljuta odgovori Azema i spusti se na travu.

Zada joj se primače, pa je zagrli i poljubi u kosu.

„Halali mi dina ti? Kunem ti se đecom i Bogom da te nisam šćela uvrijediti. Ja u ovoj kasabi od rodbine imam samo tebe.“

Azema se napokon otkravi, pa u malo usiljenom razgovoru provedoše još neko vrijeme, te se Zada oprosti i ode svojoj kući.

Naveče, po večeri, dok je raspremala postelju za spavanje, Mašo primijeti da nije raspoložena. On je dozva k sebi: „Sjedide ovdje kraj mene. Nešto mi nisi k’o obično. Je li te ko nasjekiro? Da babo nije viknuo na tebe? Šta je?“

„Ništa mi nije“, pokuša ga smiriti nevjesta.

„Nešto jeste. Poznajem ja tebe koliko i sebe. Je li ko iz komšiluka bio danas?“

„Jesete Zada Beširova“, oprezno odgovori Azema.

„Da te ona nije uvrijedila?“

„Bože sačuvaj, slaga ona. Jeste malo plakala za tetkom što je u Bijelom Polju prošle hefte umrla. Valjda sam se uz nju rastužila. Sjetila moje Bege.“

Azema mudro prešutje čitavo današnje popodne i Zadinu priču. Priča i tako nije imala smisla, a ona ne bi povrijedila svog čovjeka za sva blaga ovoga svijeta. Ovog svog dobrog druga koji dok je sluša nježno miluje njenu raspletenu kosu.

„Neću da si mi tužna, ljepoto moja. Znaš da si ti jedina radost i svjetlo moga života. Begu je Allah uzeo jer je to njegova volja. Protiv nje ne možemo.“ On privuče ženu u zagrljaj i poče je nježno njihati.

„Ali kad nam Bog podari dijete, onda ćeš sve zaboraviti. Viđećeš.“

Bilo je to prvi put da njen čovjek pomene dijete. Njihovo dijete. Ona o tome dosad nije razmišljala. Možda se još nije osjećala spremnom da postane majka. O trudnoći, rađanju i djeci ona nije znala ništa. Ili je još bila premlada. Voljeće ona i podići svu djecu koju im Bog podari, ali sad je još malo rano.

„On ih vidim želi. Zreliji je od mene i želi ih više od mene.“

Malo postiđena ovim vlastitim mislima, Azema ustade da utrne lampu, pa se vrati u postelju i leže.

Sutra po doručku, kad se svi rasturiše, ona uze sud i pođe na bunar. Išla je polako pored visokih taraba koje su omeđavale veliko dvorište i baštu. Na jedno dva metra prije bunara zaista spazi u tarabi rupu oblika malo krupnijeg oraha. Primače glavu, pogleda jednim okom na sokak i iznenadi se koliko se može vidjeti. Hitro se izmače, pa priđe bunaru.

„Lola varoška. Tuđu ogradu bušit i gledati tuđe žene! Nema to ni obraza ni stida. Al’ nećeš zadugo, kunem ti se!“

Kad natoči vodu, vrati se u kuću, nađe u ostavi čekić i dva manja eksera, a u drvljeniku komadić daske, povrati se do ograde, te lako i vješto zatvori otvor u tarabi.

„E nema više gledanja moj begoviću“, reče poluglasno i nasmija se, vrati alat, a dobro raspoloženje potraja do kraja dana.

Nekoliko nedjelja kasnije, poslije ručka, snaha i svekrva su u velikoj dnevnoj sobi pile kahvu. Svekar je otiš’o u džamiju a braća su umorna od posla na spratu prilegla. Njih dvije su bile same. U rukama su imale ručni rad, snaha vez, a svekrva igle i pletivo.

„Snaho, mnogo ću biti srećna kad mi kažeš da si noseća. Jesi li možda?“

Azema porumenje, nastavi vesti al’ ništa ne reče.

„Znaš li sinko, po čemu ćeš poznati da si trudna?“

„Jok“, stidljivo, rumena kao bulka, odgovori joj snaha.

„E slušaj me, ja sam ti mjesto majke. A ja ću ti akobogda i đecu prihvaćati. Kad prvi put ne dobiješ mjesečno pranje, to je sinko prvi znak. Poslije jedno mjesec dana počnu mučnine, obično i povraćanje. Nekad ženi smetaju i mirisi, nekad poželi posebno jelo. Tamo iza trećeg počne rasti stomak, e tada si sigurna“, dovrši svekrva i nasmija se.

Još uvijek rumena i sagnute glave Azema je ćutala. Ovo što joj je svekrva upravo objasnila zaista joj je bilo novo. Kad podiže glavu tiho reče Alemi.

„Majko, kad osjetim nešto od ovoga tebi ću prvoj kazati.“

„Daj Bože da se to što prije desi“, s neprikrivenom željom u glasu dočeka je svekrva.

U danima koji su slijedili Azema se često prisjećala onoga razgovora sa svekrvom. Počela je poimati vrijednost i ljepotu poroda kojim Bog nagrađuje skoro svaki brak. I lijepo i teško bilo joj je kad ponekad u komšiluku odu na babine. Mlade žene s djetetom u naručju sijale su nekom unutarnjom ljepotom. I one što su rodile po treći ili peti put.

A ja mom Mašu ne mogu da podarim dijete. Ni sebi radost koju sve druge žene osjećaju. Neću zar biti hude sreće da mi ga Bog nikad ne dadne. Pukla bih tada. Manje zbog sebe a više zbog mog Maša. Vidim koliko on čezne za đetetom. Kako miluje i cupka na krilu daidžinu unučad. A meni nikad ne pomene. Nit’ me pita ima li šta novo. Sem one večeri kad smo pričali o Zadi. I tada više da mene utješi. Bože Lijepi, hvala Ti za ovakvog čovjeka. Dobra mu nema do na kraj svijeta. Nagradi bar njega đetetom ako možda ja ne zaslužujem.“

Ovako je u noćima kad san nije dolazio na oči razmišljala mlada žena.

Opet je stigla tiha, rumena prijepoljska jesen. Azema je bila više od godinu i po udata žena. Već je osjećala kao da je ponikla ovdje. Mašo je s braćom sedmi dan bio odsutan. Poslovi prevoza vodili su ih u druge gradove, te su ostajali po nekoliko dana. Ovog su puta otišli za Nikšić, a to je daleko u Crnoj Gori. Ovo je bilo njihovo najduže odsustvo i Azema je silno poželjela svog muža. Njegove velike tople ruke, mile plave oči i razgovore. To joj je najviše falilo, jer su naučili da se jedno drugom povjeravaju, prave zajedničke planove ili joj on priča o mjestima u koja odlaze. Kuća bez njega njoj je bila pusta.

No nešto se čudno osjeća zadnjih dana. Zna da je zdrava k’o dren, dobro spava i jede, radi bez umaranja ali je nešto drugačija. Zadnji mjesečni krug bio je redovan, istina dva dana kraći ali zadnjih jutara čim se probudi, ona osjeti malo tege na želudcu.

„Možda sam se nahladila pa će proći“, razmišljala je.

No nije prošlo nego se sljedećih dana poče pretvarati u prave mučnine. One što krenu od želudca pa se polako popenju do grla i usta. Deseti dan od prve promjene ona krijući u bašti malo povrati.

Da nije možda, pomisli smeteno ali razuvjeri sebe da ne može biti. Pa mjesečni krug nije izostao. Kad sljedećih dana mučnine ne prođoše nego se pojačaše, a ona malo malo poče zamicati u baštu, pomisli da sigurno jeste trudna. Moraće reći svekrvi da je obraduje, kad na povratku iz bašče Alemu zateče ispred ulaznih vrata. Ona je očigledno neko vrijeme pratila promjene na snahi, a njenom oku ništa ne promiče. I sad čeka da se uvjeri.

Blijeda od naprezanja Azema htjede proći mimo nje u kuću i poslije joj kazati, ali Alema bi brža: „Ja se nadam snaho, da je sad s Božijom voljom, pravo. Pratim te, vidim da si blijeda i da kriješ povraćanje od mene. Što sinko? Ja želim unuče još od vaše svadbe.“

„Znam majko, al’ nisam bila sigurna. Imala sam normalno zadnje pranje.“

„Bude to kod žena šćeri. Nekad i dva puta, a žena je noseća. I nek ti je sinko sretno. Akobogda nam kad dođe vakat lijepog i krupnog sina rodila. Radost mom Mašu i svoj familiji“, pa je zagrli i poljubi u kosu.

Kad uđoše u kuću, nevjesta stidljivo zamoli svekrvu: „Hoćeš li pustiti majko da ja kažem Mašu. Stid me da odmah svi u kući saznaju ako mu ti rekneš.“

„Svakako šćeri. Najljepše i jeste da mu ti kažeš da će postati otac. A tebe najviše i voli. Znam ja to dobro od prvog dana.“

Daut, Mašo i Šefko dođoše s puta tek poslije tri dana. Vrlo umorni, prašnjavi, ali zadovoljni urađenim poslom i zaradom. Ispričaše ocu da su dogovorili neke nove poslove.

Kad se po večeri svi povukoše u svoje sobe, Mašo se brzo raspremi i svali u krevet. Iako vrlo umoran, željan svoje mlade žene, prihvati je za ruku i vedro upita: „Je li bilo neobično bez nas? Meni se bez tebe učinilo k’o godina.“

„I meni? Čitava kuća je bila pusta k’o pusto polje.“

„A ima li šta drugo novo? Hajde pričaj mi, ne stavljaj me na muke.“

„Pa ima“, tiho će nevjesta.

„Da nisi…“

„Jesam? Noseća sam!“

Iznenađen, on na čas prikova krupne plave oči za njeno naglo porumjenjelo lice, a onda ga ozari beskrajna radost. Nasmija se, raširi ruke, primi je u zagrljaj pa zasu poljupcima.

„O, ima li ko sretniji noćas u Prijepolju od mene. Hvala Ti dobri Bože što mi usliši molbe. Boj’o sam se, ali eto bude kad je suđeno.“

Kad se golema radost malo stiša on je nježno upita: „Kako podnosiš promjene? Je li gadno?“

„Ma jok. Ima mučnina, ponekad povratim, al’ to će proći poslije tri mjeseca. Tako majka kaže. A ti znaš da sam ja zdrava i da mogu sve podnijeti.“

„Dobro ljepoto moja. A kad ti prahne da šta pojedeš, odma mi reci. Nabaviću ja to ako treba i s kraja svijeta. Ima da bude za tebe.“

„Ma lako je za to. K’o da sam ja neki izbirač ili izjelica. Znaš me. A sad spavaj? Umoran si. Još ćemo mi, ako hoćeš o ovom sutra razgovarat.“

Mašo zaista brzo sklopi kapke, otežale od umora i nesanice prethodnih noći, a ona osta budna još neko vrijeme, blaženo sretna kako znaju biti žene kad pod srcem nose novi život.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba