U Fokusu

Država će preživjeti: Plakao sam u tišini

Svi su poraženi: i narod, i policija, i sve institucije, i svi čestiti ljudi, i zaposleni i nezaposleni, i siti i gladni.

Piše: Muhamed Velić

U maju 1992. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je odbranjeno. Gorjeli su tramvaji i tenkovi na Skenderiji, ali do Predsjedništva, kao simbola države, no, to je mnogo više od simbola i mnogo više od države, to je i povijest, narod u trajanju, rušitelji nisu mogli doći.

Nažalost, večeras je Predsjedništvo palo.

Bio sam nemoćan

Bio sam kod zgrade Predsjedništva u prvim večernjim satima i gledao to svojim očima. Bio sam nemoćan išta uraditi.

Četiri, pet stotine ljudi stajalo je na trotoaru i tramvajskoj stanici i s rukama u džepovima gledala kako desetak huligana, sasvim nonšalantno, urlajući, u divljačkom raspoloženju – pale Predsjedništvo, državnu instituciju prvog ranga, sa mnoštvom bitnih i važnih dokumenata. (Direktor Arhiva BiH Šaban Zahirović potvrdio je da je zapaljena zgrada ove kulturne institucije, te uništena građa neprocjenjive vrijednosti. Al Jazeeri je potvrđeno kako je još u plamenu depo u kojem se nalazi građa iz austrougarskog perioda, koja je originalna i neprocjenjiva.)

Policija se "predala", povukla i nigdje je nije bilo, a sa strane su stajali obični ljudi, posmatrači, obični "robovi". I sâm sam bio jedan od njih.

Bio sam nemoćan! Bio sam ogorčen! Bio sam užasnut! Suze su bile u očima. Kasnije, došao sam kući, tv prijemnik nisam palio, u tišini plakao sam.

Jer, večeras nije poražena samo država, svi su poraženi, i narod, i policija, i sve institucije, i svi čestiti ljudi, i zaposleni i nezaposleni, i siti i gladni. Jer, naprosto, ovo nije način rješavanja nagomilanih problema i ogromnog nezadovoljstva kod naroda, koje je evidentno i koje je s razlogom, a koje kao puna kesa žuči žulja i stvara bol.

Bio sam kod zgrade Predsjedništva u prvim večernjim satima i gledao to svojim očima. Bio sam nemoćan išta uraditi.

Ovo je, nažalost, može se naslutiti, put kojim su recentno prošle neke arapske zemlje, a u kojima se rješavanje krize i kraj tragedije uopće ne može predvidjeti.

Obični su ljudi u strahu i panici, ne znaju šta da rade. Mole se Svemogućem Bogu i nadaju da to nije taj put, kojim su prošle te "nesretne" arapske zemlje. Mole se da svaki takav naum u samom startu bude osujećen, da svaki takav događaj u samom začetku bude ugašen.

Oni osviješćeni, koji imaju djecu tinejdžere, odmah su ih danas iz školskih klupa pokupili da ne bi došli u situaciju pa da ih vide na televiziji kako bacaju kamenice na državu. A nije ih bilo puno, takvih osviješćenih roditelja. Nažalost.

Bez dostojanstva

I moglo bi se kazati da su ovo djeca, koja su rođena nakon rata i agresije, onih roditelja koji nisu dobili poštenu šansu za rad i skrb svojih porodica. Oni su odgajani u jednom velikom nezadovoljstvu, ta djeca, sama po sebi, vojnici su ogromne armije nezadovoljstva.

No, kažimo i to: muslimani uče i vjeruju, što se tiče kamenica, da ih mogu bacati samo na Mini, brdu pored Mekke, gdje se nečastivi šejtan ukazao i pozvao čovjeka na nepokornost i pravljenje nereda, a svugdje ostalo muslimani su dužni rješavati svoje probleme, potrebe i zahtjeve na legalan, legitiman i dostojanstven način.

Opširnije na AJB:

Plakao sam u tišini

Biografija autora

Povezani članci