Vjera u Allaha i svijest o vjeri kod predškolske djece

Ustanovljeno je kako čovjek nikada nije živio bez vjere. Bez obzira kakvo mu bilo ime i u kom periodu živio, sigurno je u nešto ‘vjerovao’. Dok se ljudsko biće, koje je sadržano od materijalnih i duhovnih elemenata, sa jedne strane trudi da održi svoje materijalno bivstvo, s druge strane je u potrazi za odgovorima koji će zadovoljiti njegovu prirodnu potrebu za vjerovanjem.

Dok je Imam Gazali okarakterizirao dječije srce kao „nešto što je sasvim prazno, čisto, sklono tome da sve usvaja i radi u skladu sa onim kako je usmjereno“; Ibn Miskevejh kaže da će dijete u takvom stanju prihvatiti sve ono čemu se poduči. Zato što dijete, kao što Ibn Sina kaže, kada se rodi sa sobom donese mnoge sposobnosti. Međutim, one se trebaju razviti.

Kada pogledamo djela u vezi dječje psihologije, vidjet ćemo da se djetinjstvo dijeli na različite periode.

Sljedeća podjela je opšte prihvaćena:

Dojenački period: rođenje do 3. godine

Rano djetinjstvo: 3-6 godina

Kasno djetinjstvo: 6-11 godina (djevojčice); 6-13 godina (dječaci)

Prva dva perioda su puno bitnija po pitanju utjecaja na djetetovu budućnost.

Dojenački period

U ovom periodu, koji obuhvata uzrast od rođenja do treće godine, čini se kao da dijete nema nikakvih vjerskih osjećaja i razmišljanja. „Dijete se nalazi u pasivnom položaju i u potpunosti je ovisno o svojim roditeljima. Međutim, ono nije sasvim izolirano od svijeta i svoje okoline. Iako dijete nije bitno uključeno u neke fizičke i socijalne aktivnosti, osjetljivo je na događaje iz okoline. Zato što je dijete, prema obavljenim istraživanjima, pokazalo da je stvoreno ‘u duhovnom smislu’ sposobno i spremno na vjerske motive i poduke koje dolaze iz njegove okoline.“

Period ranog djetinjastva (period oponašanja)

Nakon treće godine dijete se počinje intenzivno interesovati za svoju okolinu. Nastoji se igrati i upoznati sa svime što mu dođe u ruke. Kod djeteta se u ovom periodu intenzivno stiče pouzdanje, osjećaj da voli i da je voljeno. Ako dijete ne zadovolji ove potrebe, htjet će pokazati da nema potrebe za nečim drugim. Samim tim će nastojati da posjeduje stvari iz svoje okoline, da ih lomi, ruši i na taj način će se pokušati dokazati. Djeca u ovom uzrastu će se prvenstveno ponašati u skladu sa svojim osjećajima. Interes za stvari koje govore o njihovim osjećajima će biti još veći. Ipak, dječji um nema takav kapacitet da bi shvatio sve pojmove. Ne zna se kako će reagovati na događaje sa kojima se suočava. Zbog toga kod djece ovog uzrasta u prvi plan dolazi ‘oponašanje’.

Djeca ovog uzrasta će osjećati potrebu za uzorom.  Osobe, koje to za djecu mogu biti, su njihova porodica. Istraživanja su pokazala da je najznačajniji faktor u kreiranju vjerskog ponašanja i držanja bio utjecaj osoba iz dječje okoline, tj. dječje porodice. Poslanik s.a.w.s. upućuje na važnost porodice, a pogotovo roditelja, na razvijanje vjerskog osjećaja kod djeteta kada kaže: „Svako dijete se rađa u čistoj vjeri – islamu. Potom ga njegovi roditelji okreću da bude Jevrej, kršćanin ili vatropoklonik. Ako su roditelji muslimani, onda će i dijete biti musliman.“  Djeca ovog uzrasta će, iskreno prihvatajući ponašanje svog uzora, pokušati obaviti molitvu kao članovi njegove porodice i prihvatiti svaku vrstu vjerskog ponašanja. Ova urođena naklonost, što je uzrok svega, koja se uzima iz psihologijskog načela „oponašanja onih koje volimo“, prilično je važna za formiranje dječjeg vjerskog života. Zbog toga bi osobe, koje djeci predstavljaju uzore, trebale obratiti pažnju na svoje riječi i djela.

Majke i očevi koji žele da njihove riječi ostave utisak na djecu „prvenstveno bi trebali sami odgovorno sprovoditi stvari koje žele reći, a poslije bi trebali tražiti od djece da ih i oni rade.“

Biti uzor djetetu

Jako je važno da dijete osobe iz svoje okoline, svoje uzore, sluša kako uče dove i gleda kako obavljaju vjerske dužnosti i molitve. Sve ovo što dijete čuje i vidi ostaje u njegovoj podsvijesti i postepeno ga dijete počinje usvajati. Primjerice dijete od 3-4 godine će na početku gledati svoju majku i oca kako obavljaju namaz, a poslije će ih i samo oponašati. Isto tako, dijete, koje vidi svoje roditelje kako se spremaju na namaz kada uči ezan, će nakon nekog vremena, da bi se dokazalo, reći prije svojih roditelja „idemo klanjati“ kada čuje ezan. Počet će ponavljati dove i izraze zahvalnosti koje sluša u kući. Isto tako se treba reći djetetu da treba upućivati dove Allahu za sve ono što mu treba. Na taj način  kod djeteta će se usaditi ubjeđenje da samo kod Allaha traži utočište. Djetetu se trebaju objasniti koristi toga što robuje Allahu i reći mu kako Allah pomaže Svoje robove. Treba koristiti priče i bajke koje su interesantne djetetu dok to čini.

Kakve bi trebale biti igračke koje se uzimaju za djecu?

Budući da djeca ovog uzrasta ne mogu shvatiti apstraktne pojmove, više će se zanimati za vjerske simbole. Zbog toga, igračke koje će se dati djeci, trebaju imati neke osobine kojim bi mogle predstavljati vjerski život, podsjećati i simbolizirati na neke vjerske pojmove. Slagalice, lego kockice, puzzle i crtani filmovi vjerskog karaktera su materijal koji može poslužiti kao igračka u tu svrhu. Dječije  povezivanje ljubavlju i nadom za Allaha je važno iz aspekta da bi se u kasnijim godinama zainteresovale i zadovoljile njihove mentalne i misaone sposobnosti. Učenje vjeri temeljeno na ljubavi prema Allahu će se ujediniti sa osjećajima povezivanja i nade koji se smatraju jednim od osnovnih osjećaja kod djece, ojačati i osigurati temelje za jaku vjeru.

I za kraj izjave dvoje djece, jedno ima pet, a drugo šest godina. Ove izjave rezimiraju dvije stvari „vjerski odgoj“ i „vjeru u Allaha“.

Murat (5 godina): „Allah voli kada mi obavljamo namaz i činimo dobro prema drugima. Oprašta nam kada griješimo. Voli majke, očeve, braću, sestre, nane, drugove, svakoga… Još više voli malu djecu…“

Ali (6 godina): „Allah će nas uništiti zato što se suprotstavljam svojim roditeljima… Ako se suprotstavljaš roditeljima i udariš ih, to znači da se suprotstavljaš Allahu. Onda će te Allah ubaciti u crnu vodu i uništiti te. Allah će nas natjerati da hodamo preko vatre ako govorimo ružne riječi,.“

Ima li potrebe reći koja je izjava ispravnija?

Za Akos.ba sa truskog prevela: Ajla Fadilpašić