Ne govorite mi o vlasti kao sveopćem krivcu!
Jadno li je naše stanje, al ne govorite mi o vlasti kao sveopćem krivcu za ovaj jad i čemer u kojem se kovitla naš narod. Koprena je na očima sviju nas, ne razlučujemo istinu od laži, pravog čovjeka od onoga lošeg, dobrog političara od prljavog igrača.
I nije se nadati boljem sve dok:
1) Vozač javnog prevoza zatvara starcu ili starici vrata „pred nosom“, a on jadan sa mukom trčao onim oronulim nogama pedeset metara da bi uhvatio to vozilo, da ne čeka drugo. Ali ne krivim ja samo vozača, krivim ja pun trolejbus ili tramvaj, a i samu sebe, jer niko ne progovara i svi šutimo, mi smo ušli, a dedo neka čeka, onako star, iznemogao.
2) Sve dok su nam na šalterima u općinama, poštama i drugim institucijama isfrustrirani službenici koji kao da rade za džaba, nemaju truna ljubaznosti i kućnog odgoja. Ne mogu da shvatim da u državi u kojoj je večina stanovništva nezaposlena, zaposleni toliko ne cijene to svoje radno mjesto i posao shvataju kao najveće prokletstvo. Ali opet ima krivicu i ona druga strana, odnosno mi koji stojimo u redovima pred tim šalterima, ne dajemo prednost starijima, guramo se preko reda i nerijetko gledamo svađe bez da mudro i pametno reagujemo.
3) Zdravstvo!? Priča sama za sebe. Kaže mi majka neki dan: „Sine ( inače sam kćerka ali „po bosanski“ je najstarija kćerka uvijek sin) da si ostala na medicini zaklela bih te da ne uzimaš mito od onih kojima ti treba da pomažeš. Vjerujem da su sve naše majke Bošnjakinje poput moje majke, al odakle onda tolika koprupcija u zdravstvu?!
4) Sjedim neki dan u tramvaju, umorna poslije faxa i ulazi stara naša nena, i ja razmišljam da li da ustanem. U glavi mi misli poput: „Gdje ovi penzioneri stalno hodaju?“ Znam, sve dok budem ovako razmišljala, dok po zakonu inercije ne budem skakala kad ulazi starija osoba u tramvaj, ja ne mogu očekivati bolje sutra.
5) Tri godine živim u jednom stanu, i tri godine planiram odnijeti komšinici preko puta kesu voća. Obraduje se kad me vidi, priča mi o svome sinu koji je u Italiji oženio „tamo neku njihovu“ , i koji majci evo već petu godinu ne dolazi. Kažem, tri godine živim u ovom stanu, i svaki put kad vidim svoju dragu tetu Tidžu slušam kako će joj sin doci na ljeto. Sin ne dolazi…treću godinu…
Ovo su samo neki primjeri da je problem u nama, malim ljudima.
Nama koji kao pojedinici činimo državu. Jake jedinke tvore jaku cjelinu, ali mi nismo jaki.
Tromi smo!
Spavamo!
Ne želimo da se budimo, ne želimo da djelujemo.
Zadajmo sebi jedan cilj, popravimo naše međuljudske odnose. Pozdravimo komšiju, nahranimo gladnu macu ispred haustora, nasmiješimo se prosjaku.
Evo ja vama svima obećavam da ću sutra svratiti teta Tidži i odnijeti kilogram banana, obećajte i vi sebi nešto!
Činimo dobro!
Mijenjajmo sebe kako bi Uzvišeni Allah promijeno stanje našeg naroda i otvrio nam duše, da čistom dušom biramo pravu vlast!
Studentica koja želi da ostane anonimna…
Akos.bA
