Da ti roknu samo dvije: Patriotske pjesme – 25 godina kasnije
Piše: Edib KADIĆ
Kada su na samom početku rata 1992. godine bosanskohercegovački pjevač i tekstopisac Zlatan Fazlić Fazla i profesor s Pravnog fakulteta Zdravko Grebo na jednoj noćnoj emisiji Radija Studio 99 kontaktirali Đorđa Balaševića (telefonske linije još su radile), novosadskog kantautora, pjesnika i glumca, on im je kazao da je uz Sarajevo, da podržava Bosnu i da će uraditi sve što je tada bilo u njegovoj moći. Ubrzo je napisao dvije strofe pjesme Sarajevo će biti, sve drugo će proći, koja je za kratko vrijeme postala hit. Fazla je zatim napisao čuveni refren po kojem je pjesma i dobila ime, nakon čega je predana u ruke Zlaji Arslanagiću, nekadašnjem vođi grupe Crvena jabuka, koji je komponirao muziku. Režiju za spot potpisao je Ademir Kenović, a aranžman je uradio Ranko Rihtman. Tako je nastala jedna od prvih patriotskih pjesama iz vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ona u stanovnicima Sarajeva, koji su preživjeli četverogodišnju opsadu, i sada kad je čuju izaziva mnoštvo emocija.
NASTANAK I RAZVOJ RODOLJUBIVE POEZIJE
Patriotske ili rodoljubive pjesme dio su razvijenih nacija i nacionalnih književnosti. Kako se to definira u Nolitovom Rečniku književnih termina, u njima dolazi do “izražaja rodoljubivo osećanje, odnosno, osećanje pripadnosti nacionalnoj zajednici, zemlji, kraju. U svom osnovnom značenju, rodoljubivo osećanje je pozitivna emocija, ali je moguća i njegova negativna usmerenost, koja se ogleda u nacionalističkom ili šovinističkom veličanju jedne zemlje ili nacije i u netrpeljivosti prema drugim nacijama”.
Patriotska lirika kojom se izražava ljubav prema Bosni, ili prema bošnjaštvu, prisutna je u okviru korpusa bošnjačke književnosti od natpisa na stećcima do danas. Ova se patriotska misao, prema riječima Seada Šemsovića, profesora usmene književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, razvijala i u usmenoj književnosti, i to u dvama pjesničkim pravcima: lirskom i epskom, te u jednom proznom: usmena predaja, iz čega će se od 19. stoljeća javiti i patriotizam u pisanoj književnosti.
“Usmena lirika uspjela je izgraditi zaseban poetski žanr ‘rodoljubivo-patriotske pjesme’, kod kojeg će, unutar bošnjačke književnosti, rodoljubivo osjećanje biti oblikovano po pravilima sevdalinskog senzibiliteta: čežnja za rodnim krajem. Takvi su primjeri pjesama Put putuje Latif‑aga i Beg Ali-beg ikindiju klanja. Epika je već svojim osnovnim poetičkim osobinama vezana za rodoljublje i patriotizam. Od starih Homerovih epova Ilijade i Odiseje, pa sve do Avda Međedovića i Murata Kurtagića, čije pjesme označavaju kraj usmenog života epike, ova usmenoknjiževna vrsta imala je zadatak da podsjeća na slavnu prošlost svog naroda. Sama imenovanja junaka, bez naznačavanja o kojoj je zemlji ili kojoj religiji riječ, dovoljan su znak recipijentu da li će se prepoznati u kolektivu-baštiniku ili neće. Tako će se, bez spomena zemlje ili vjere, nacionalno osviješteni pripadnici južnoslavenskih naroda jasno opredijeliti ili za Aliju Đerzeleza ili za Marka Kraljevića”, objašnjava Šemsović, te dodaje da je posebnost bošnjačke usmene epike prepoznao još davne 1909. godine Tomislav Maretić, poznati hrvatski jezikoslovac i leksikograf, pišući o njezinoj patriotskoj dionici: “Vrijedno je napomenuti da u muhamedanskim pjesmama (bošnjačkim epskim pjesmama, S. Š.) i u bugaršticama (lirsko‑narativnim pjesmama dugoga stiha, S. Š.) ima mnogo manje surovosti, okrutnosti i nečovještva negoli u pjesmama drugijeh zbornika”.
U 19. stoljeću, uslijed buđenja nacionalnih osjećanja, dolazi do najvećeg razvoja rodoljubive poezije kod svih južnoslavenskih naroda. Tako će se u bošnjačkoj književnosti posebno istaći lirika i dramski spjevovi Safvet-bega Bašagića te dramski spjev Hamida Šahinovića Ekrema, kod kojih će se povratak historijskim temama prepoznati kao zajednička nit patriotskog promišljanja. Profesor Šemsović kaže da se u periodu nakon austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, budući da su i Prvi i Drugi svjetski rat ideološki bili okrenuti od bošnjačkih nacionalnih ideja, ne javljaju usmene lirske pjesme bošnjačkog nacionalnog senzibiliteta, već da se u ovim razdobljima intenzivno radilo na propagiranju južnoslavenskog zajedništva, u kojem bošnjačkim interesima nije bilo mjesta.
“Tek zbirkom Kameni spavač Maka Dizdara iz 1966. godine Bošnjaci se vraćaju patriotskim temama. Pritom, visoka estetizacija ovoga pjesničkog djela nije mogla iznijeti naglašeno rodoljublje, već je ono moralo ostati u simbolima bosanskoga srednjovjekovlja. U periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1996) Bošnjaci razvijaju, prvi put od 19. stoljeća, lirsku poeziju rodoljubivog karaktera, što će se najprije ogledati u povratku Bašagićevim poletnim stihovima, potom stihovima Maka Dizdara, pa do izgrađivanja nove poezije, kod koje će se estetsko i patriotsko neprestano smjenjivati. Izravnost misli, koju nosi patriotska poezija, nužno utječe na metaforizaciju kao osnovnu nit književnog izraza, čime se ove dvije niti sve vrijeme bore za prevagu. Uprkos tome, ova je pjesma u vremenima posljednje agresije u potpunosti ispunila svoj zadatak – bodrila je borce Armije Bosne i Hercegovine da ustraju u svojim naporima i da u konačnici dovedu svoj narod do dugo željene slobode”, konstatirao je Šemsović.
UMJETNIČKA ČETA 1. KORPUSA ARMIJE RBiH
Nazif Gljiva, bosanskohercegovački pjevač i jedan od poznatijih tekstopisaca, ali i komandant Umjetničke čete 1. korpusa Armije RBiH u ratnim vremenima, sebe je nazivao “pjesnikom revolucije”, jer su prve patriotske pjesme, i to bez primisli mržnje i netrpeljivosti, izašle upravo iz njegovog pera. Gljiva kaže da su pjesme nastale u odbrambenom ratu od 1992. do 1995. godine umnogome utjecale na moral vojnika i civila, a time i na opstanak države Bosne i Hercegovine.
“Pjesme su davale poseban podstrek civilnom stanovništvu koje je u tim trenucima zapadalo u teške krize zbog granatiranja, neimaštine i klaustrofobije uslijed opkoljavanja Sarajeva i nemogućnosti izlaska, zabrinutosti za svoju djecu i za sebe same. Ljudi su bili u apatiji i mislim da su im upravo te pjesme davale podsticaj, tako da ih je narod jako volio. S druge strane, one su borcima davale dodatni motiv, ohrabrivale su ih da odbrane Bosnu i da ostanu na svojim mjestima, a oni su to činili izuzetno efikasno. Mislim da se danas možemo ponositi takvim pjesmama. One su bile odbrambene, ali i miroljubive. Nikada u našim patriotskim pjesmama nismo spominjali ni vjeru ni naciju, u njima nikada nije bilo nikakve mržnje”, ističe Gljiva, koji je i kao komandant umjetničke čete u ratu dao nesebičan doprinos kreirajući hitove – patriotske pjesme koje su bez sumnje obilježile ratni period.
“Pjesme kao što su Dragoj mojoj BiH, koju je napravio Ismet Kurtović, pa pjesma koju je pjevao rahmetli Kemal Monteno Da ti roknu samo dvije, čiji je autor Zlatan Fazlić Fazla, pa Vojnik sreće Dine Merlina, pa Sva bol svijeta Muhameda Fazlagića, sve su to pjesme koje i danas izazivaju bujicu emocija. Što se tiče samih boraca, mislim da su im pjesme poput Odoh i ja, majko, Bosnu braniti davale trostruku snagu da izdrže sva iskušenja i nedaće koje su ratna dešavanja pred njih stavljala. Što se tiče mene, u ratu sam napravio pjesme poput Branioci Sarajeva, Armija BiH, Heroji su neka nova raja, Talijan, S ljiljanima do pobjede... Mislim da su te pjesme odigrale pozitivnu ulogu”, prisjeća se Gljiva.
Što se tiče one druge strane u ratu, agresorske, Nazif Gljiva kaže da je ondje mržnje bilo mnogo. “Agresor je minirao grad i držao ga opkoljenim četiri godine, uradio strašne zločine i genocid, pa su i njihove pjesme nastale u tom periodu izgledale upravo kao i njihova djela kojima smo svi bili svjedoci. Neznalice, koje su četiri godine s brda pucale na nas, mislile su da u Sarajevu žive isključivo Bošnjaci, a nisu znali da je ovo multietnički grad koji već stoljećima njeguje takvu tradiciju”, naglašava Gljiva.
Umjetnička četa 1. korpusa Armije RBiH, kako kaže Gljiva, i poslije rata odigrala je važnu ulogu u pružanju ruke pomirenja i Zagrebu i Beogradu. “Neki su je prihvatali, a neki nisu. Njihova je politika stalno bila nekako cik-cak, dolje-gore, a vidite i danas šta se radi, niko ne sluša umjetnike i neće ovo ništa valjati ako se nastavi ovim putem. Jako mi je žao što se ove pjesme ne izučavaju u školama i što mlade generacije gotovo da i ne znaju za pjesme koje su nastajale u momentima presudnim za Bosnu i Hercegovinu”, kaže Gljiva.
SEVDALINKA KAO ZAMJENA ZA PATRIOTSKE PJESME
Hanka Paldum, popularna pjevačica sevdalinki i folk‑pjesama prisjeća se šta su za nju značile patriotske pjesme koje su joj, kako i sama kaže, ulijevale tračak nade u vremenima kada su se svi borili da prežive, ali i da pomažu onima koji su se našli u istom grotlu, u istom paklu. “Naravno da su nam patriotske pjesme dobro dolazile. Mi smo na taj način pružali otpor i borili se da dokažemo da nismo zli, već da želimo samo da se odbranimo od svega što je loše. U tim našim rodoljubivim pjesmama nema mržnje, nema riječi uvrede, već je to jednostavno bila pjesma koja je bila lijek za naše duše i za stanje u kojem smo se našli. Bilo je dosta tih pjesama koje su u tim trenucima izlazile iz duše umjetnika. Čak je bilo i sevdalinki koje su u određenim trenucima, ponukane nekim događajima, naprosto same kretale iz duše. Kao da smo time pokušavali uputiti krik kako bi ta naša bol i patnja kroz koju smo prolazili došla do nekoga, ne bi li taj neko shvatio da nam se čine veliki zulum i veliko zlo”, s tugom govori Hanka Paldum.
Jedna od pjesama uvrštenih u skupinu patriotskih bila je i pjesma Halida Bešlića Ljiljani, koja je nastala prije agresije. Ni sam Bešlić nije siguran kako se to desilo, jer, kako i sam tvrdi, to je ljubavna pjesma koja nije pisana s namjerom da bude patriotska. Međutim, sudbina je željela drugačije.
“Vjerovatno je to zbog toga što je ljiljan bio dio naše zastave i našeg grba, iako je sama pjesma nastala prije rata. Nju i danas s radošću izvodim na pozornici, svi znaju da je to veliki hit. Naše patriotske pjesme nastajale su spontano. Raja je pjevala patriotske pjesme koje u našoj tradiciji nisu bile baš posebno izražene, osim sevdalinke koja je pjevala o Bosni. To je otprilike za nas vazda bila zamjena za patriotske pjesme. Bosna nije imala i nema nekih nacionalnih pokreta koji bi pravili ovakve vrste pjesama. Dok je trajao rat, nastajale su i patriotske pjesme, i bilo ih je puno, a kada je stao rat, i one su prestale nastajati, kao što su se prestajale i izvoditi. Valjda to nama nije imanentno. S druge strane, mi u našim patriotskim pjesmama ne pokazujemo mržnju ni grub odnos ni prema kome. Među tim pjesmama ima zaista divnih. One nemaju nikakvu borbenu notu u sebi, ali definitivno imaju patriotsku crtu”, podsjeća Bešlić.
ZAŠTO DANAS RIJETKO SLUŠAMO PATRIOTSKE PJESME
Zlatan Fazlić Fazla napisao je, pored refrena za pjesmu Sarajevo će biti, sve drugo će proći, još dvije patriotske pjesme. Da ti roknu samo dvije, pjesma koja je nastala u ljeto 1992. godine, bila je od samog početka predodređena da je pjeva Kemal Monteno. “Zlaja Arslanagić i ja napisali smo ovu pjesmu znajući od početka da je pišemo za Kemu. Tražili smo ga po Sarajevu, jer smo mislili da samo on to može otpjevati. Sjećam se da ga je bilo vrlo teško naći, takvo je to vrijeme bilo tada. Nekako smo se uvezali i otišli na RTV BiH, gdje smo je snimili. Tu je bio Ranko Rihtman, koji je sve uobličio. Sjećam se da je upravo ta pjesma nekim glupim stjecajem okolnosti bila prvo hit u Beogradu, pa onda kod nas. U to smo vrijeme pjesme radili iskreno, bez ikakvih posebnih namjera. Vjerovatno ih zbog toga i danas ljudi slušaju. Kako je rat odmicao, pojavljivale su se razne pjesama koje nisu imale veze s emocijom, već su bile nekako navijačke, borbene. I to je u redu jer, znate, rat je vrlo složena situacija”, objašnjava Fazla.
Nakon tih dviju pjesama, dok je bio u Armiji, neki general mu je rekao da snimi jednu “pravu patriotsku pjesmu”, koja će u sebi imati jurišne i borbene motive. Fazla mu je rekao da će sa zadovoljstvom napisati takvu pjesmu. Nekoliko dana poslije donio mu je pjesmu u rukopisu. Zvala se Jalija. “On je to čitao i vidio sam da mu nije baš pretjerano jasno o čemu je tu riječ. Pitao me kakve to i s čim ima veze. Rekao sam mu: ‘Druže moj, dok si ti bio, možda, još u JNA, ili ne znam gdje, prvo je skočila jalija da brani ovaj grad. Mi ovdje nismo imali nikakvih starješina, sami smo se organizirali, a vi ste se tek nakon pola godine pojavili. Tako da je to moja patriotska pjesma, a ti, ako hoćeš, pusti je, ako nećeš, ne moraš.’ I tako je nastao hit”, kroz smijeh će Fazla.
Zlatan Fazlić kaže da, kada su u pitanju naše patriotske pjesme, nije bilo potrebe ni za kakvom mržnjom u njima, jer je dovoljna bila količina mržnje koju smo svi osjetili na svojoj koži, a dolazila je s druge strane. “Da smo se mi počeli izražavati dodatnom količinom mržnje usmjerenom prema drugima, ne bi bilo nimalo dobro. Mi smo ovdje gledali da se borimo na sve načine i da preživimo, ali smo istovremeno nastojali da dostojanstveno prođemo kroz te godine koje su bile izuzetno teške i pune iskušenja. Danas mi bude krivo što se više te naše divne pjesme skoro i ne puštaju kod nas na radiostanicama, osim kad je godišnjica nekog masakra ili nešto slično. Kao da nam je neko zabranio da ih puštamo”, kaže Fazla.
