Birketu-l-hadždž: Sabirno mjesto bošnjačkih hadžija u Egiptu u vrijeme osmanske vladavine ( II dio)

  Nakon ramazana i Ramazanskog bajrama, kada muslimane pune svoje baterije duhovne snage i vjere u Uzvišenog Stvoritelja, dolazi međuoperiod od dva mjeseca i sedam dana između dva bajrama, odnosno nastupa vreme priprema za drugi bajram u hidžretskoj godini – Kurbanski ili Hadžijski bajram. Kao što se može zaključiti iz njegovog imena, ovaj bajram u godini služi za dva izuzetno važna obreda – klanje kurbana, žrtve u ime Boga, te obavljanje hadždža, hodočašće svetim mjestima u Mekki kako je Uzvišeni propisao u dini islamu. Oba obreda svjedoče izuzetno jaku povezanost muslimana sa životom i djelom Ibrahima, a.s., ocem monoteizma. Tako muslimani ta dva i kusur mjeseca provode, između ostalog, u pripremama za hadždž i klanje kurbana. Uistinu, kada bismo htjeli do podrobnosti ispisati na papiru koristi i jednog i drugog bajrama za zajednicu, prije bismo posjekli sve zemaljske šume i utrošili ih u proizvodnji papira za to pisanje, nego što bismo s njim završili.

  No, ograničit ćemo se samo na koristi drugog bajrama za nas, odnosno na našu posjetu Birketu-l-Hadždžu za vrijeme Hadžijsko-kurbanskog bajrama i probit koju smo izvukli iz te posjete glede historije bošnjačkog odlaska na hadždž i njenog osmanskog poglavlja.

  Kao što smo obećali u prošli petak Halidu Hamidu, stanovniku Birketa, da ćemo ga zijaretiti tokom kurban-bajramskih blagdana, te pritom razgledati detaljnije mjesto, tako smo odlučili da naše obećanje ispunimo. Stoga smo se u četvrtak naveče preko telefona dogovorili s njim da se susretnemo u džamiji Ibrahima Metbulija u Birketu u petak, 26. oktobra, prvog dana barama, nakon džume.

  Ovogodišni Kurban-bajram predstavlja za mene posebno iskustvo, pošto je ovo prvi bajram koji provodim u Egiptu. Egipćani drugačije doživljavaju bajramske praznike nego Bošnjaci. Dok Bošnjacima klanje kurbana uglavnom predstavlja islamski propis kojega zaobilaze, u Egiptu na svakom koraku vidite ljude kako kolju kurban, iako neki od njih po „bosanskim“ standardima ga nisu dužni zaklati. Sujevjerje vezano za klanje kurbana je u Egiptu znatno izraženije nego u Bosni, što je naravno povezano sa velikim procentom nepismenog i neobrazovanog stanovništva. Najčešći oblik sujevjerja među Egipćanima je mazanje kuća, automobila, pa čak i lica i drugih dijelova tijela kurbanskom krvlju, koja mada je blagoslovljena (u prenesenom značenju, a ne bukvalno), ipak ne mijenja činjenicu da ona, kao i svaka druga krv, spada u nečisti. U Egiptu sigurno nećete biti u prilici da vidite mlade ljude kako odlaze u diskoteke i birtije kako bi uz divlji tulum (nekad zloupotrebljeno nazvan teferičem), propraćen opijanjem, proslavili Bajram slušajući uživo nemoralnu muziku nekog četnički nastrojenog srpskog turbofolk pjevača. Nećete vidjeti ni njihove roditelje kako u porodičnom okruženju piju „domaću šljivu“, a ponegdje meze i uz svinjetinu. Međutim, moći ćete da vidite kako sav Egipat, i staro i mlado, hrli u džamije i na musale, kako bi obavili bajram-namaz. Tada su druga mjesta prazna, naravno sa izuzetkom egipatskih hrišćana, te malog djela „modernih“ muslimana koji ne obilježavaju islamske praznike, jer su islamska obilježja danas „out“, a oni se trude da budu „in“,

  No, ipak se mora priznati da Bajram ima poseban ton u Bosni, pošto bajramsko okruženje u  Egiptu, i pored toga što ga skoro svi obilježavaju, nije na nivou one bajramske sreće i veselja kakav možete vidjeti u Bosni. Na osnovu ličnog doživljaja, propraćenog razgovorom sa Egipćanima, smatram da su glavni razlozi zašto se muslimani Bosne više raduju Bajramu nego muslimani Egipta sljedeći: neislamsko antiislamsko okruženje Bosne za razliku od Egipta koje je i uzrok ugroženosti muslimana u Bosni, što je i rezulitralo sa deset genocida nad Bošnjacima, te činjenica da se duhovni život velikog broja Bošnjaka svodi samo na klanjanje bajram-namaza i obilježavanje bajramskih praznika, dok je u Egiptu taj broj mnogo manji. Ovi i mnogi drugi razlozi doveli do toga da Bošnjaci obilježavaju Bajram na jedan poseban svečan i živ način, kakav se ne može zamjetini u Egiptu.

  Tako smo na prvi dan Bajrama u petak, nakon klanjane džume, ponovo otišli u Birketu-l-Hadždž. U džamiji Ibrahima Metbulija smo se našli sa Halidom Hamidom, našim ljubaznim domaćinom. Zajedno sa njim zaputili smo se ka njegovom domu. U putu smo saznali zanimljiv detalj vezan za njegov život – Halid Hamid živi sa svojih devetero braće i sestara u jednoj porodičnoj stambenoj zgradi. Naime, svako od njih ima svoj stan u toj petospratnici, gdje smo u njegovom domu uz bajramski ručak nastavali razgovor započet prošle sedmice.

  Poslije ikindije-namaza Halid Hamid nas je poveo u obilazak Birketa, tačnije onoga što je ostalo od nekadašnjeg Birketu-l-Hadždža u kome su se hadžije iz naših krajeva odmarale. Slijedi rezime našeg obilaska koje je trajalo do pred akšam.

  Zbog doseljeničkog buma koji je zahvatio Kairo prije 20-ak godina cijeli Merdž, pa time i Birketu-l-Hadždž doživjeli su veliku populacionu promjenu. Nekada poznat kraj po palminjacima i poljoprivredi, Merdž je postao tipično gradsko naselje Kaira, a  njegova sela su transformisana u gradske četvrti. Inače, Merdž na arapskom jeziku znači polja, poljane, njive, što aludira na nekadašnji izgled tog mjesta. Ironično, kraj i danas nosi svoj stari naziv, iako je od tih poljana ostalo vrlo malo. Populaciona ekspanzija donijela je sa sobom veliku ekološku katastrofu koja je samo još više ubrzala naseljavanje, natjeravši zemljoradnike da prodaju svoju zemlju koju više zbog zagađenosti podzemnih voda i kanala za navodnjavanje nisu mogli da obrađuju.

  U Birketu-l-Hadždžu obišli smo ostatke nekadašnjih velikih palminjaka koji bijaše nadaleko čuveni u Egiptu ne samo po hurmama nego i po ostalim poljoprivrednim proizvodima, s obzirom da su između palmi uzgajane razne poljoprivredne kulture. Ekološka katastrofa koja je zadesila Merdž itekako se može osjetiti u Birketu-l-Hadždžu, gdje je broj stanovnika sa 7 500 hiljada skočio na preko 50 000 hiljada za samo nekoliko godina. Naime, svako povećanje stanovništva narušavalo je sklad uspostavljen između prirode i seljaka Birketa. Fekalije koje su po svoj prilici i prije povećanja življa odlagane u kanale za navodnjavanje, sada su zbog svog povećanog odlaganja u potpunosti zagadile kanale za navodnjavanje, ali i bunare i ostale podzemne vode, što je poljoprivrednike ostavilo bez glavnog oruđa za rad. Smeće, koje je prije povećanja stanovništva odlagano na određenim deponijama na rubovima sela, sada se počelo odlagati na divljim deponijama koje su nicale ko pečurke širom sela, uglavnom uz kanale za navodnjavanje. Tako je poljoprivreda postala nemoguća zbog zagađenosti vode i zemlje smećem i fekalijama. S druge strane, cijena zemlje je enormno skočila, budući da je sada mogla biti prodana kao građevinska zemlja. Starosjedioci, kojima je poljoprivreda bila glavni izvor prihoda preko 5 000 godina, još od vremena Starog Egipta, našli su se pred dva izbora, oba su podrazumijevala prodaju zemlje: prodati zemlju, ostati u selu i promijeniti zanimanje ili prodati zemlju, iseliti se i kupiti mnogo veću obradivu zemlju daleko od gradskih naselja. Do danas je većina izabrala jednu od dvije ponuđene opcije. Ostali starosjedioci će taj izbor morati napraviti u narednih nekoliko godina. Kad taj izbor naprave i ovi ostaci palminjaka Birketa će biti posječeni.

  Porodica našeg domaćina Halida Hamida još nije napravila izbor, odnosno još nije prodala svoje palminjake, ali se zato njegova porodica danas ne bavi više poljoprivredom, izuzevši stočarstvo i „branje“ hurmi (uzgoj novih palmi je praktično nemoguć, dok su stare palme pred izumiranjem), budući da su to posljednje dvije grane poljoprivrede kojima se osoba može baviti u Birketu. Tokom obilaženja Birketa, Hamid nam je pokazao i svoju zemlju, objasnivši nam da će je kad-tad morati prodati, pošto je zemlju praktično više nemoguće obrađivati (arteški bunar bi mogao biti rješenje, ali to je skupo ulaganje), a palmama zbog zagađenosti zemlje prijeti sušenje. Od prodaje zemlje moći će uzet solidan novac koji će ili uložiti u gradnji doma za svoje petero djece ili u kupovinu veće obradive zemlje na nekom drugom mjestu.

 Tokom šetnje Birketom Halid Hamid nam je pokazao jedine preostale historijske građevine iz vremena hadžijskih karavana, naravno ako izuzmemo džamiju Ibrahima Metbulija. Bili smo šokirani kada smo vidjeli da je iz tog perioda preživjelo samo nekoliko zgrada vojne kasarne koje se danas koriste kao štale za krave! Sve ostale zgrade, bilo da je riječ o vilama bogatih Kairana, rezidentnim zgradama egiptaskih vladara, vojnim kasarnama, zgradama za smještaj i gošćenje hadžija, bunarevima, vjerskim objektima, nestale su sa lica zemlje kao da nisu ni postojale. Scenario već ustajljen u muslimanskom svijetu. Kao i drugdje širom islamskog svijeta, pa tako i ovdje, naselje je sustigao nemar muslimana. Nakon što je mjesto izgubilo svoj značaj pronalaskom modernih prevoznih sredstava i iščeznućem hadžijskih karavana, palo je u zaborav. Napuštene građevine pokazale su se pogodnim kao građevinski materijal okolnom stanovništvu. Građevinski materijal je najvjerovatnije raznešen ili je poslužio u gradnju novih stambenih objekata na temeljima tih napuštenih građevina. Egipatska vlast, uglavnom zaokupljena drugim problemima, nijemo je posmatrala kako se ovo mjesto od historijskog značaja uništava. Ovo ne treba da čudi, pošto je slična priča je i sa mnogim mjestima u Bosni, samo što je gustina naseljenosti u Bosni mnogo manja nego u dolini Nila, što ispada kao sretna okolnost, pa su mjesta u Bosni doživjela manja razaranja zbog urbanizacije. Navest ću samo primjer stare tvrđave u Pruscu, čiji su zidovi uglavnom završili u temeljima ili ogradama današnjih stambenih kuća, smještenih unutar tvrđave i u njenoj neposrednoj blizini. Štaviše, vandalizam u Pruscu je i danas vidljiv, pošto se jasno može prepoznati kamen prusačke tvrđave ugrađen u temelje i ograde dotičnih kuća.

  Naš obilazak Birke je završen pola sata pred akšam. Iako smo bili planirali da se tada vratimo nazad, na insistiranje Halida Hamida promijenili smo mišljenje i odlučili da da mu budemo gosti i do jacije. Naše društvo su uljepšala dvojica komšija Halila Hamida, te njegov brat doktor Iraki Hamid, profesor na univerzitetu Ummu-l-Kurra u Mekki. Naš muhabet se poglavito vodio oko stanja egipatskih i bosanskih muslimana. Naši sagovornici, pogotovo doktor Iraki Hamid bili su oduševljeni činjenicom da islamska misao u Bosni nije na samrti. Čak, pokazuje stalnu tendenciju napredovanja i razvitka. Obradovala ih je i vijest da je Islamska zajednica u BiH poptpuno neovisna unatoč raznoraznim pritiscima, za razliku od Islamske zajednice u Egiptu, koja je za vrijeme Mubaraka bila u sličnom stanju kakvom je bila naša islamska zajednica tokom komunističkog režima, te koja tek sada ima priliku da slobodno djeluje. Radovalo ih je i saznanje da je na čelu Islamske zajednice u BiH 19 godina bio svršenik El-Azhara, te da je novi reis takođe jedan od alumnija ovog prestižnog univerziteta. Naravno, govoreći o stanju islamske misli i dave u Bosni, nismo mogli, a da se ne dotaknemo Saffa i njegove uloge u donkihotskoj borbi protiv neprijatelja islama i Bošnjaka na našim prostorima.

  Doktor Iraki Hamid nije mogao da sakrije zadovoljstvo upoznavanja sa jednim muslimanskim studentom iz srca Evrope koji studira na El-Azhrar, te mi je pred sami rastanak poklonio svoje autorsko djelo iz oblasti ahlaka Me’alimu er-rahme fi ahlak en-nebijj (Karakteristike milosti u ahlaku vjerovjesnika), na čijoj prvoj stranici je napisao i posvetu koja u prijevodu sa arapskog jezika glasi:

  U ime Allaha Milostivog Samilosnog,

Posvećeno mom dragom bratu Jusufu Nedžadu od brata Iraki Hamida.

Allah ti dao da se okoristiš njome… Amin

  Time se upravo i završila naša posjeta, budući da smo nakon toga što sam dobio ovu knjigu na poklon poselamili sa prisutnima, te u društvu sa Halidom Hamidom otišli na jaciju-namaz u džamiju Ibrahima Metbulija. Nakon klanjane jacije poselamili smo se i sa našim dostom Halidom Hamidom, profesorom arapskog jezika, te mu se zahvalili na divno provedenom vremenu.

  Sve u svemu, pripala mi je izuzetna čast da ponovo otkrijem i predstavim našoj javnosti Birketu-l-Hadždž, stjecište naših hadžija u osmanskom dobu, ali mi je veoma žao što ga nisam zatekao onakvim kakvim je ostao u sjećanjima naših hadžija – mjestom odmora, poznato po svojim palminjacima isprepletanim kanalima za navodnjavanje.

Osnovni podaci o naselju

  Birketu-l-Hadždž, nekadašnje selo, a danas gradsko naselje, nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Kaira, u okrugu Merdž. Od centra Kaira je udaljeno je oko 23 km. Nekada je imalo 7 500 hiljada stanovnika, no danas, nakon populacione ekspanzije početkom 90-ih, ima preko 50 000 stanovnika. Skoro svo stanovnišvo čine muslimani, budući da u mjestu postoji preko 30 džamija, a nijedna crkva. Naselje je kroz historiju bilo poznato po sljedećim imenima: Birke Džubb Amire (Jezerce Amirinog bunara), Erdu-l-Džubb (Bunareva zemlja), Birketu-l-Džubb (Bunarevo jezerce), te na kraju kao Birketu-l-Hadždž (Hadžsko jezerce), Birketu-l-Hādždž (Jezero hadžije) i Birketu-l-Hudždžadž (Jezero hadžija). Kao što se može i naslutiti, mjesto je dobilo ime po hadžijama koji su se, od kada je Egipat pao u islamske ruke, pa sve do pojave modernih prevoznih sredstava, odmarali i napajali u Birketu u polasku i povratku karavana sa hadždža. Krajem X stoljeća za vrijeme fatimijske vladavine Egiptom, mjesto dobija i vojni značaj, budući da postaje mjesto na kojem egipatski vladari skupljaju vojsku. Zabilježeno je da je fatimijski vladar El-Aziz 994. godine skupio veliku vojsku u ovom mjestu. U Birketu je Salahuddin postrojio vojsku 1187. godine prije nego što će krenuti na Krstaše i bojevati čuvenu Bitku kod Hittina u kojoj je uništio glavninu krstaške vojske. Kroz Birketu-l-Hadždž je 1517. godine prošla osmanska vojska na čelu sa velikim vezirom Hadum Sinan-pašom Borovinićem, Bošnjakom iz Foče, prije nego što je kod Ridanijje u odlučujućoj bici porazila vojsku Turaka Čerkeza, te time uništio njihovu državu. Birke je imalo i dugu tradiciju kao mjesto izletišta i lova ne samo za stanovnike Kaira, nego i za egipatske vladare i namjesnike. Prvi vladar za koga je zabilježeno da je koristio Birke kao mjesto izletišta je fatimijski halifa El-Mustansir (1036-1094). Historijski izvori prenose da su, između ostalih, i Salahuddin Ejjubi (1171-1193), memlučki sultan Nasiruddin Kalavun (1277-1290), čerskeski sultan Muejjed (1412-1421), te Muhammed Ali (1805-1848) koristili Birke kao lokaciju za relaksaciju i lov. Značaj Birketa kao stjecišta hadžijskih karavana znatno je porastao dolaskom Osmanlija. U to doba su sve hadžije iz Zapadne i Sjeverne Afrike, te većina hadžija iz evropskog dijela Turske (među njima i većina naših hadžija), s obzirom da su na hadždž išle sa egiptaskim karavana hadžija, prolazile i odmarale se u Birketu. Dolaskom kolonijalnih sila, raspadom hilafeta i Osmanskog carstva, te pojavom modernih prevoznih sredstava ovo mjesto je palo u zaborav.

12.11-1.12.2012., Kairo – Jusuf Džafić

 (akos.ba/saff.ba)