Kur’anski fenomeni: Dokazi koji postoje u nama samim
”Nefs” je izraz koji se u Kur’anu navodi u različitim značenjima, između ostalog i u značenju duše, ličnosti, naše osobnosti. ”Nefs” je povezan sa našim tijelom i njemu se pripisuju dobra ili zla djela.
Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima (svemirskim), a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten? (41:53)
Činjenica da nesvjesni atomi, čijih 99% strukture predstavlja prazan prostor, čine naše tijelo, omogućavajući nam da vidimo, čujemo, i razmišljamo, ne može se objasniti bez Boga. To će biti tema jedne od naših narednih knjiga u kojoj se namjeravamo detaljnije pozabaviti ovim pitanjem uključujući i detaljno istraživanje mnogih nauka i naučnih grana, od filozofije mišljenja do kvantne fizike, te se, s obzirom na to, na spomenutom pitanju nećemo duže zadržavati.
Ovdje želimo zastati na kur’anskoj aluziji na znakove koji postoje u nama samima. U našem umu postoje apriorne kategorije, ideje i principi koji nisu stečeni. Tema o kojoj ćemo govoriti u ovom poglavlju nije zasnovana na znanjima stečenim uz pomoć satelita, teleskopa, podmornica ili na posljednjim iz fizike, hemije i biologije. Pozabavit ćemo se podacima i saznanjima iz bogate historije filozofije.
Pleme kojem je pripadao Vjerovjesnik bavilo se trgovinom i stočarstvom. Poslanik nije odrastao u okruženju poput Platonove akademije ili kartezijanske škole. Iz tog razloga, vrijedno je pažnje to što se, u uvjetima i sredini u kojoj se nalazio Vjerovjesnik, govori ne samo o dokazima vidljivim u vanjskom svijetu, nego i dokazima unutar čovjeka.
ONTOLOŠKI DOKAZ
Osnovna poruka svih Božijih objava jeste poruka o Bogu Savršenom Bića. Ova činjenica postaje očita kada razmislimo o savršenosti onoga što je Bog stvorio. Putem ontološkog dokaza Boga ne spoznajemo ”spoljašnim” sredstvima, nego putem ideje ”savršenstva” ili ”Savršenog Bića”, prirođene svakom od nas.
Među prvim filozofima koji su se bavili ontološkim dokazom bili su Farabi i Ibn Sina. Ontološki dokaz Farabi tretira u kombinaciji sa kozmološkim dokazom. Prema njegovom mišljenju, Bog nužno mora postojati, On je Nužno Biće. U protivnom, zapadamo u proturječnost. Sva ostala bića su moguća; odnosno, mogu postojati, a mogu i ne postojati. Ukoliko moguća bića ne temelje svoje postojanje na postojanju Nužnog Bića, zapadamo u kontradikciju. S obzirom na činjenicu da Farabijev zaključak predstavlja kombinaciju ontološkog i kozmološkog dokaza, prema preovladavajućem mišljenju prve tragove ovog dokaza nalazimo u Ibn Sinaovim djelima.
Bez obzira na to, ovaj dokaz se najčešće povezuje sa Descartesom. Kako bi izbjegao eventualne greške, on u svojim filozofskim promišljanjima polazi od pretpostavke da prethodno, akumulirano, stečeno znanje ne postoji. On počinje od pretpostavke da su mnoga znanja koja je stekao od djetinjstva zapravo nepouzdana; stoga je potrebno jednom raščistiti sa svime i početi ispočetka, od osnova. Potom slijedi sistematska kritika prethodnih uvjerenja. Sve čulne spoznaje su sumnjive, jer iskustvo govori da nas čula ponekad varaju, a ne možemo imati potpuno povjerenje u ono što nas je jednom iznevjerilo.
Descartes je svoju spoznaju izrazio čuvenom rečenicom cogito ergo sum (”mislim, dakle postojim”). On je zaključio da je činjenica da on postoji, i da je mišljenje kao kategorija postojećeg neporeciva. Kasnije je shvatio da je spoznaja savršenija od sumnje i objasnio kako ga je ova ideja savršenstva dovela do najsavršenije ideje, ideje o Savršenom Biću.
On objašnjava da je formalni sadržaj (ili objektivna realnost) ove ideje tako velika da ne može potjecati iz njegovog osobnog (nesavršenog) uma, nego da mora potjecati i biti usađena unutar čovjeka od stvarno Savršenog Bića – Boga. Stvari izvan njega, poput neba, Zemlje, svjetlosti, toplote i hiljada drugih stvari ne sadrže ništa što bi ga nadilazilo, što bi bilo iznad njegovih mogućnosti. Kad bi one bile nestvarne, on bi možda zaključio da su one produkt njegove mašte. Međutim, to nije tako u slučaju Savšenog Bića. Nemoguće Ga je izmisliti iz ništavila.
Dekart je spoznao postojanje Boga razmišljajući o dokazima koji postoje u njemu samome. On je rekao da taj njegov zaključak nije produkt njegovog uma, te da dodati ili oduzeti bilo šta toj ideji prevazilazi njegove mogućnosti. On je morao prihvatiti da je na svijet došao s ovim apriornim znakom. Nešto poput potpisa umjetnika na njegovom djelu: Bog nas je stvorio i u nas utisnuo ovu ideju kad nas je stvorio.
Smatrajući da Dekartove stavove treba dopuniti, Leibniz je došao do ontološkog dokaza sličnog Ibn Sinaovom.
KANTOVE KATEGORIJE MJESTA I VREMENA
Kur’an govori o dokazima u nama samima. Do sada smo govorili o idejama postojanja čovjeka imanentnoj ljudskoj prirodi, onako kako su ih promišljali Descartes i drugi filozofi poput njega. Međutim, smatramo da kur’anski ajet koji govori dokazima u nama samima ima mnogo šire značenje. Prema našem mišljenju, ”osobnost” je apriorni entitet i ovaj ajet obuhvata sve osobine prirođene, imanentne čovjeku.
Prema jedinstvenom Kantovom otkriću, koje ga je i činilo time što jest, kategorije vremena i prostora su usađena u čovjeka prije bilo kakvog iskustva ili kontakta sa vanjskim svijetom. Dijete, iako ne poznaje pojam udaljenosti, udaljava se od stvari koje mu se ne sviđaju i približava se onima koje mu se sviđaju. Dakle, čovjek intuitivno, apriori zna da li su te stvari iznad njegovog dometa ili nisu. Drugim riječima, ideja prostora postoji unutar čovjeka iako je nikada nije iskusio.
Isto vrijedi i za kategoriju vremena. Dijete ima osjećaj za ”prije” i ”kasnije” prije bilo kakvih iskustava. Da to nije tako, naša percepcija bila bi razbijena, razasuta i ne bi ih bilo moguće povezati i posložiti. Zalaženje u detalje drugih dokaza da su kategorije vremena i prostora prirođene čovjeku odvele bi nas daleko. Kant je ove kategorije razmatrao u kontekstu analiziranja našeg kontakta sa vanjskim svijetom. Nije govorio o tome da su ove činjenice dokazi Božijeg postojanja.
Mi kao ”ličnost” živimo na određenom mjestu, koje možemo uporediti sa veoma složenim vratima. Naša ličnost, sa svim apriornim kategorijama, kao što su vrijeme i prostor, jedini je ključ ovih vrata. Ova vrata, koja su inače veoma složene strukture, otvaramo ključem (”sobom”). Može li se reći da je to slučajno? Onaj Ko je stvorio svemir, vrijeme i prostor, stvorio je i nas.
Kao što smo to vidjeli u prethodnom poglavlju, i naša sposobnost učenja govora također nam je prirođena. Prirođenost ove sposobnosti, kao i kategorija vremena i prostora, također su dokazi da smo savršeno stvoreni. Naš um je, kao i naše tijelo, stvoren tako da savršeno odgovara svijetu koji ga okružuje.
Ukratko, vjerujemo da je osuđen na poraz svako ko se pobuni protiv apriornih znanja!
VJERA JE PRIROĐENA ČOVJEKU
Predano okreni svoje lice vjeri, Božjoj prirodi, na kojoj je On stvorio ljude. Nema promjene u Božjem stvaranju. To je ispravna vjera, ali većina ljudi to ne zna. (30:30)
Znanja koja su nam data apriori, bez prethodog iskustva, onda kada smo stvoreni i koja su u skladu sa vjerom koju je Uzvišeni Allah objavio, predstavljaju dokaz Njegovog savršenog stvaranja. Ako razmislimo o sadržaju ajeta koji govori o znakovima u nama samima kao nečemu što je u skladu s teorijom stvaranja, stvari postaju razumljivije. Mnogi ljudi teško razumiju Dekartovu teoriju o ”inherentnom znanju”. Kako bismo bolje razumjeli Dekartove argumente, trebamo se vrlo pažljivo koncentrirati na strukturu ljudskog uma. Možda bi bilo bolje pojmiti to kao podudarnost našeg stvaranja sa poimanjem religije, jer je tako lakše razumljivo. Većina nas tragaza odgovorima na pitanja: odakle sam, zašto postojim, kamo idem? Mi sebi postavljamo takva pitanja jer smo stvoreni tako da osjećamo potrebu da se zapitamo o tome.
Postoje mnogi ljudi koji su potisnuli svoje unutarnje potrebe i izbjegli razmišljanje o ovim pitanjima. Naš Stvoritelj nas potiče da razmišljamo o tim pitanjima. Čijnenica da nas je stvorio sa naglašenom potrebom za vjerom ukazuje na religiju koju će nam objaviti, jer odgovora na postavljena pitanja nema izvan religije. Jedan od dokaza potrebe postojanja religije jeste činjenica da smo stvoreni s urođenom sklonošću ka njoj.
Uzvišeni Allah je stvorio osjećaj žeđi, ali i vodu kako bismo mogli ugasiti žeđ. Kao odgovor na osjećaj gladi, Allah, dž. š., je stvorio nebrojena jela kojima utoljavamo glad. Žeđ i glad se razlikuju od postojanja vode i hrane u vanjskom svijetu. Mogli bismo, umjesto za vodom, odnosno molekulima hidrogena i oksigena koje je čine, osjećati potrebu za nečim što ne postoji, čega nema na Zemlji i što bi nam možda štetilo. Međutim, naše tijelo je stvoreno tako da želi ono što mu je potrebno i što postoji. Naša najveća želja jeste želja za besmrtnošću, koja je jača i od potrebe za vodom i hranom. Želja za vječnošću je snažnija od svih naših želja i strasti. Uzvišeni Allah nas je stvorio tako da čeznemo za budućim životom. Ta naša čežnja predstavlja dokaz postojanja budućeg svijeta.
Kao što se vidi, u stvaranju čovjeka prisutni su dokazi postojanja Uzvišenog Allaha i vjere, a i dokazi postojanja ahireta. Obratimo pažnju na ove riječi iz drugog dijela 30. ajeta sure Ar-Rum: ”Nema promjene u Božjem stvaranju. To je ispravna vjera”. To su dokazi koji u čovjeku postoje od stvaranja prvog čovjeka. Oni koji uspijevaju prepoznati te dokaze vjeruju u Allaha, u vjeru, u ahiret. Međutim, i posljednja konstatacija iz navedenog ajeta prema kojoj većina ljudi ne zna, također je značajna. I, doista, mnogi ljudi ne razmišljaju o rečenim, njima prirođenim dokazima, niječući tako vlastitu prirodu.
