Kako se odnositi prema Kur’anu časnom: Potreba za tefsirom

             Možda će neko upitati: Ima li potrebe za tefsirom (tumačenjem Kur’ana), imajući u vidu da je Kur’an "jasna knjiga", kako to Uzvišeni kaže? Pored toga, Kur’an je olakšan za razumijevanje i shvatanje, kao što Uzvišeni kaže: "A Kur’an smo učinili lahkim, na jeziku tvome, da bi oni pouku primili."[1] (Ed-Duhan, 58.)

            Odgovor na to pitanje jeste: Uzvišeni Allah Svome časnom Poslaniku o Kur’anu kaže: "Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve…" (En-Nahl, 89.) To znači da je Uzvišeni Allah u Kur’anu naveo: temelje islamskoga vjerovanja, glavne šerijatske norme i osnove ponašanja, te da je ukazao na najispravniji put kako na razini idejnoga promišljanja tako i po pitanju praktičnoga djelovanja, ali da u njemu nije navodio detaljnu razradu tih stvari, nego je to u nekim slučajevima ostavio Poslanikovom, s.a.v.s., sunnetu a u drugim momentima muslimanskoj inteligenciji. Nije čudo da mnoge kur’anske termine i ajete treba pojasniti i protumačiti, naročito ako se uzme u obzir da se u njemu mnogo upotrebljava koncizni način izražavanja, pri čemu malobrojne riječi obuhvataju veliki broj značenja.

            Zatim, treba imati u vidu da je Kur’an objavljen na arapskom jeziku, što podrazumijeva različite načine izražavanja: otvoreno i alegorično (es-sarih wel-kinaje), izražavanje doslovnog i prenesenog značenja (el-haqiqa wel-medžaz), opće i posebno (el-‘amm wel-hass), bezuslovno i uslovno (el-mutlaq wel-muqajjed), ono što je samo po sebi jasno i što se podrazumijeva (el-mentuq wel-mefhum), kao i ono što se razumije iz naznake i ono što se razumije iz samoga teksta. Pored toga, nemaju svi ljudi istu moć razumijevanja i shvatanja, pa jedni razumiju samo uobičajeno, vanjsko značenje određenih termina, drugi dokuče i ostala, dublja značenja, a treći ih razumiju na pogrešan način! Uz sve to, treba imati u vidu da je Kur’an objavljivan konkretnim povodima i događajima, koji – ako ih znamo – bacaju svjetlo na željeno značenje i pomažu da ga ispravno razumijemo.

            Zbog svega toga, kao i zbog nekih drugih stvari, ljudi imaju potrebu za tumačenjem Kur’ana, kako bi ga mogli ispravno razumjeti i ispravno po njemu postupati. Uzvišeni Allah traži od ljudi da razmišljaju o Kur’anu:

"A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti." (En-Nisa’, 82.); "Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci!" (Muhammed, 24.);

"Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili." (Sad, 29.)

            U prethodnom smo tekstu ukazali na to da razmišljanje spomenuto u ovim ajetima (tedebbur) znači uočavanje kraja stvari (edbarul-umur), odnosno njihovih rezultata i posljedica. To je aktivnost razuma, ali ona izaziva srčanu aktivnost, tj. padanje pod utjecaj, impresiju i uzimanje pouke. Zato Uzvišeni kaže:

"…da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili."

Uzvišeni, također, kaže: "To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvaćaju." (El-‘Ankebut, 43.) Isto tako, Uzvišeni kaže:

"Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili." (El-Hašr, 21.)

            Ovi i slični ajeti potiču na ispravno razumijevanje Kur’ana i uzimanje pouke iz njega, kako bi vjernik prihvatio ono što mu se u njemu naređuje i klonuo se onoga što mu se u njemu zabranjuje, kako bi se pridržavao njegovih principa i pozivao ljude Kur’anu, te kako bi organizovao svoj svakodnevni život na temelju Kur’ana i u skladu sa njim.

            Ebu Dža’fer et-Taberi kaže: "Uzvišeni Allah potiče ljude da uzmu pouke iz kur’anskih uputa i savjeta: ‘Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.’ (Sad, 29.);

‘Mi u ovom Kur’anu navodimo ljudima svakojake primjere da bi pouku primili. U Kur’anu na arapskom jeziku, u kome nema nikakve protivrječnosti, da bi se Gospodara svoga pobojali.’ (Ez-Zumer, 27, 28.)

Ima još ajeta u kojima Allah naređuje ljudima i potiče ih na uzimanje pouka iz kur’anskih primjera i prihvatanje njegovih uputa.

            Iz svega toga može se zaključiti da je ljudima obaveza spoznati tumačenje ajeta koje je u njihovoj mogućnosti, jer je nelogično reći nekome ko ne razumije ono što mu se kaže i ne shvata njegovo tumačenje: ‘Uzmi pouku iz riječi i govora koji ne razumiješ i ne možeš da ga shvatiš!?’ To je logično samo u slučaju kada čovjek razumije i shvata određene riječi, pa da onda razmisli o njima. U suprotnom, nemoguće je da takav čovjek razmisli o riječima čije značenje ne poznaje. Isto tako, nelogično je da neki Arap spjeva poučnu i vrijednu kasidu na arapskom jeziku, pa da onda čovjeku koji ne razumije arapski jezik kaže: ‘Uzmi pouku iz poučnih primjera u ovoj kasidi i razmisli o savjetima koje ona nudi!’ To je moguće samo u slučaju da taj čovjek razumije arapski jezik, pa da onda uzme pouku iz mudrih primjera koji se nalaze u kasidi."[2]

            Taberi, također, navodi predaju u kojoj stoji da je Se’id ibn Džubejr rekao: "Onaj ko uči Kur’an a ne zna njegovo tumačenje, sličan je slijepcu ili beduinu."[3]

            Ono što, također, potvrđuje potrebu za tefsirom jesu slučajevi pogrešnoga razumijevanja određenih kur’anskih ajeta, od vremena Poslanika, s.a.v.s., pa sve do danas. Tako je npr. Adijj ibn Hatim mislio da se riječima Uzvišenog: "Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite do noći." (El-Beqare, 187.) doslovno misli na bijeli i crni konac, pa mu je Poslanik objasnio da se time misli na bjelinu dana i tamu noći.[4]

            Isto tako, neki ashabi su iz riječi Uzvišenog: "Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom (zulm) ne miješaju; oni će biti na pravom putu." (El-En’am, 82.) razumjeli da se riječju "zulm" misli na bilo koje nasilje[5] koje se učini prema samome sebi činjenjem grijeha.[6] A koji je to čovjek zaštićen od grijeha?! Zato je to teško palo ashabima, pa su rekli: "Ko to od nas ne čini nasilje prema samome sebi?" Zatim im je časni Poslanik objasnio da se izrazom "zulm" u ovom slučaju misli na mnogoboštvo, te je kao potporu svojim riječima citirao riječi Lukmana koje je izrekao svome sinu: "Mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda (zulm)." (Luqman, 13.) Onaj ko uzme u obzir kontekst ovoga ajeta doći će do zaključka da se ovdje upravo hoće reći da vjernici vjerovanje u jednoga Boga ne miješaju sa mnogoboštvom, što odgovara kontekstu samoga ajeta.

            U vrijeme Poslanika s.a.v.s. često su se dešavala ovakva pogrešna shvatanja, pa ih je Poslanik ispravljao i objašnjavao prava značenja kur’anskih riječi. To mu je bio jedan od osnovnih zadataka, jer Uzvišeni kaže: "A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili." (En-Nahl, 44.)