Turska na putu ka vrhu islamske misli na arapskom jeziku
Fenomen Turska sve češće je tema raznih studija i istraživanja najeminentnijih stručnjaka na Istoku i Zapadu. “Iznenadan” povratak Turske kao regionalne sile na svjetsku scenu pokrenuo je mnoga pitanja i pokazao neispravnost brojnih teorija koje su tvrdile da vjera u savremenom društvu neće imati značajniju ulogu. Nema sumnje da su islamski džemati u Turskoj bili veoma važni u preodgoju turske nacije i, od baštinika velike historijske slave koji su gotovo stoljeće bili uskraćeni da budu ponosni na sebe i svoje vrijednosti, ponovo postali narod koji je, ne samo ponosan na svoju slavnu prošlost, nego i narod koji na najefikasniji način uspijeva da spoji tradiciju i modernost, nauku i vjeru, ekonomiju i moral, globalno i lokalno… te tako otkrije i drugima pokaže tajnu uspjeha u svim vremenima, pa i u našoj savremenosti, naizgled vremenu bezizlaza, bremenitoj ogromnim problemima.
Moju pažnju privukao je jedan turski časopis na arapskom jeziku koji teži da okupi najistaknutije islamske mislioce današnjice i uključi ih u sveislamski civilizacijski projekat s ciljem da ummet povrati mjesto koje mu pripada na svjetskoj pozornici i pomogne drugim narodima i nacijama da uspješno savladaju prepreke koje se čine nesavladivim.
Redovno čitam časopis Hira i svaki put se oduševim sadržajem tekstova čiji su autori eminentni stručnjaci za oblast islamske misli iz cijeloga svijeta, počevši od nadaleko poznatog turskog misionara i velikana Fethüllaha Gülena, pa do najpoznatijih mislilaca s arapskog govornog područja.
Ovaj put odlučio sam se za prijevod izvanrednog teksta dr. Fuada el-Bennaa, koji me je toliko fascinirao da se nisam mogao oduprijeti želji da ga podijelim s čitaocima na našem jeziku. Tekst je pisan izuzetno visokim stilom, s dosta riječi koje imaju sličan jezički sastav a potpuno različito značenje, tako da ga je bilo poteško prevesti i dočarati čitaocu na bosanskom jeziku.
Nadam se da i mi muslimani u BiH možemo mnogo toga naučiti iz ovog vrijednog teksta i okrenuti se istinskim izazovima i pravim vrijednostima kao odgovorima na njih, umjesto sitnošićardžijskih interesa koji nas, Bošnjake, sprečavaju da naprvimo bilo kakav civilizacijski pomak.
NEKE KOMPARACIJE I PARALELE ISLAMSKOG CIVILIZACIJSKOG PROJEKTA
Dr. Fuad el-Benna
Svako razuman složit će se da muslimanski ummet u posljednjim stoljećima slabi, što ga je dovelo do potpune marginalizacije i, u proteklom stoljeću, spustilo na samo začelje civilizacijske povorke čovječanstva. Nekoliko posljednjih desetljeća muslimanski ummet doživljava preporod kojim pokušava povratiti civilizacijski uspon po kome je bio poznat u prošlosti i koji se od njega očekuje u budućnosti.
Ovaj rad sadrži nekoliko komparacija i paralela koje odrażavaju povezanost forme sa suštinom u procesu formiranja civilizacijskog projekta prosperiteta kojim će muslimanski ummet uspjeti stići do mjesta koje mu pripada na svjetskoj civilizacijskoj pozornici.
POTREBA ZA MISAONIM NAOČALAMA
Da bi islamski civilizacijski projekat prešao iz četverougla emocionalnog buđenja u područje razumskog preporoda on mora posjedovati odgovarajuće misaone naočale koje će mu omogućiti da razlikuje boje i da napravi razliku između stvari identičnih po izgledu, a različitih po značenju, kako bi njegovi koraci bili čvrsti i odluke ispravne, naročito u odnosu prema idžtihadu, pluralizmu, te drugom i drugačijem.
U okviru idžtihada moraju se razlikovati dostignuća razuma od posrnuća strasti, blagodati razboritog razmišljanja u okvirima šerijatskih istina i prirodnih zakona koji dovodi do obnove od iskušenja prepuštanja strastima bez ikakvih jezičkih i fikhskih pravila koje odvode u propast.
Mora se napraviti razlika između prepreka koje sprečavaju razum da uopće razmišlja i granica koje ga usmjeravaju prilikom promišljanja i pokušaja obnove kako bi se čovjek oslobodio negativnih uticaja i strasti, te koncentrisao na pojavni, a ne na skriveni svijet.
Mora se napraviti razlika između blagodati Svetog teksta i propasti slijepog slijeđenja ljudskih rješenja koja su odavno zastarjela i prevaziđena i koja ne nude nikakav pomak na putu izlaska iz ovovremene zaostalosti. Vjera je od Boga i prema tome apsolutna, a prakticiranje vjere je ljudski produkt i, samim tim, nešto što je relativno. Isto tako, potrebno je razlikovati odanost vjeri od okamenjenosti u vjeri. Odanost je naređena, a okamenjenost zabranjena, iako je razlika između njih u slovima (na arapskom jeziku) mala, ali je u značenju ogromna.
Na polju islamskog pluralizma potrebno je napraviti razliku između mnoštva mišljenja i mnoštva opredjeljenja, između mnoštva programa i mnoštva koncepata i između mnoštva raznolikosti koje se dopunjavaju i mnoštva različitosti koje se međusobno uništavaju. Prvo spada u kategoriju promjenjivog i tu je pluralizam poželjan i pohvalan, a drugo zadire u područje nepromjenjivog i tu je razlaz neprihvatljiv. Pluralizam u području nepromjenjivog je nedopustiv jer širi razdor, tjera slogu i potpiruje uzroke razlaza, a uništava ono što doprinosi slozi.
Na polju odnosa prema (civilizacijski) drugome, na čelu sa Zapadom koji danas predvodi civilizacijsku povorku čovječanstva, islamski civilizacijski projekat mora napraviti razliku između međucivilizacijskog susretanja i kulturološke okupacije, između preuzimanja tehnologije i uvoza ideologije, između tolerancije i popuštanja. Prvo je vrlina, a drugo mahana, po šerijatskom, razumskom i realističkom rezonu.
Potrebno napraviti i razliku između dozvoljenog okorištavanja drugim i između zabranjenenog podaništva drugom, između željenog napretka i pokuđene modernosti, između naređenog napredovanja i zabranjenog zaostajanja, između poželjne dobrote i zabranjene potčinjenosti.
SKLAD IZMEĐU BOŽANSKIH (UNIVERZALNIH) VRIJEDNOSTI I UVAŽAVANJA UZROČNO-POSLJEDIČNIH ZAKONITOSTI
Aktivnost koja donosi korist u životu na ovome svijetu, kao sredstvo za postizanje vječnog užitka na onom, kako nas uči uzvišeni islam, od nas zahtijeva da uskladimo svoje ovodunjalučke aktivnosti s ahiretskim, jer u islamu nema razdvajanja vjere i života, niti odvajanja dunjaluka od ahireta.
Da bismo postigli efikasnost u umijeću života, moramo raditi na izgradnji jake volje u slučaju pojedinca, i jake organizacije u slučaju društva. Moramo imati jaku volju za misionarstvom, ali i za organizacijom države. Uspješan musliman mora biti nježan kao svila, a čvrst kao čelik, kako bi s onima koji žele mir sarađivao kao golub, a s onima koji žele rat bio kao sablja.
Musliman se mora upustiti u proučavanje hemije umjesto alhemije i mora upotrijebiti nauku kako bi dosegnuo najveći mogući stepen ljudske savršenosti. On mora napraviti kvalitetan spoj između jasnoće vizije i čistoće tesavufa i raditi, istovremeno, na prečišćavanju duše i tijela. Mora raditi na sticanju moralnih vrlina, ali i na sticanju imetka, te da u svojoj ličnosti spoji radinost i pobožnost.
U takvom nastojanju musliman mora krenuti s pozicije citata Kur’ana i dragulja mudrosti, da se potrudi u preodgoju srca i tijela, da se pridržava Poslanikovih, s.a.v.s., sunneta i prirodnih (sunena) zakona. On mora postići raskošnost života koja spaja revoluciju mišljenja s bogatstvom zikra, tanahnost duše s postojanošću organa, obavljanje namaza Stvoritelju s konstantnim vezama s Njegovim stvorenjima, ukrašavanje vanjštine s usavršavanjem nutrine.
Efikasan musliman je onaj koji radi na osnovu znanja i svoja djela uspijeva uskladiti sa sugestijama misli. On, u formiranju svoje ličnosti, spaja umijeće davanja prednosti prioritetima s vještinom proizvodnje alatki, usklađuje naobrazbu sa stručnošću, nastoji iz svake prilike izvući ono što je korisno, pa čak ako se radi i o prisustvu nekoj proslavi i veselju.
Istinski vjernik spaja objavu i razum i time dobija kompas koji ga usmjerava ka ispravnom mišljenju i korektnim postupcima. On pravi balans između misli i jela, između hrane ibadetom i jelom i gradi psihičku stabilnost dubinom imana, a fizičku – preciznošću u radu. Podjednako brine i o čvrstini građevina i o čvrstini savjesti, kao i u slučaju truda pri organizovanju vjerskih obreda, ali i truda s ciljem ujedinjenja naroda. On se neprestano bavi paljenjem svjetiljki, bez obzira da li su to svjetiljke upute ili svjetiljke uz put, jer mu razumijevanje života omogućava uspostavu šerijata i na putevima.
Istinski vjernik efikasno pravi razliku između konstruktivnog odnosa prema ideologiji i tehnologiji, pa ga možemo sresti tamo gdje se čisti duša, kao i na naftnim poljima. On ne posustaje u vlastitom pročišćenju, kao što ne prestaje prečišćavati naftu od svega što se u njoj nalazi. Ima ga i na polju znanstvenog odgoja, ali ga ima i u funkciji jačanja emocionalnog naboja. On ne pravi razliku između čuvanja kur’anskih sura i čuvanja utvrda ummeta, jer osjeća da je stalno na prvoj odbrambenoj liniji, bilo da se radi o politici, ekonomiji, pedagogiji, sociologiji, kulturi ili vojnoj odbrani.
Istinski vjernik efikasno gradi život i izgrađuje Zemlju tako što podjednako vodi brigu o podizanju džamija i univerziteta, škola i brana, minartea i dimnjaka, iskorištavanju mihraba i poljoprivrednog zemljišta, izgradnji minareta koji streme u visine i aerodroma s kojih se leti u visine, unapređivanju zakona i projekata…
Tajna efikasnosti vjernika je u tome što se njegov ibadet odvija u mihrabu života, a ne samo u mihrabu namaza. On ne pravi razliku između unapređenja u primjeni šerijata i unapređenja u procesu proizvodnje. Vjernik ne pravi razliku između objekata za namaz i silosa za žitarice, niti između stubova u džamijama i stubova za prenos električne energije. On gori od želje za Stvoriteljem, ali i od želje da ispuni tržne centre robom koja je potrebna Stvoriteljevim stvorenjima.
Vjernik pomno čuva svoj svakodnevni vird, ali isto tako pomno pazi na (evrad) arterije svoga tijela i tako pravi balans između duše i tijela, ujedinjuje formu sa suštinom i ne ostavlja prostor za masnoće gafleta i holestelor neurednosti u svome životu. Ako se, ipak, pojave, on ih otapa zikrom i istigfarom.
Istinski vjernik ponosan je na jezik Kur’ana i zato vodi računa o jezičkim pravilima i odbrani od kulturološke okupacije, isto kao što vodi računa o vojnim bazama i odbrani od vojne okupacije. On se trudi da izvede pravilne jezičke konstrukcije, baš kao što se trudi da iz nafte izvede njene derivate, podjednako gleda na jezičare i misionare, jer jezik je jedna od najvažnijih poluga svake nacije u civilizacijskom usponu, naročito kada je riječ o jeziku Kur’ana.
Vjernik je čvrsta i zdrava ciglu u civilizacijskom zidu ummeta, jer on vodi brigu o svakoj poluzi i svakom kanalu koji ovaj ummet može dovesti do civilizacijskog uspona, bilo da se radi o vodenim kanalima koji sprovode vodu do isušene zemlje, ili satelitskim kanalima koji dostavljaju glas islama do svake kuće na zemaljskoj kugli kako bi se ostvarilo predskazivanje Poslanika, s.a.v.s., koji to nagovještava. Prije svega, tu su duhovni kanali koji, poput treptaja oka, prenose iskrene dove mu’mina do Sidretul-muntehaa.
Vjernika zanima izgradnja brodova koji će ploviti, bilo da se radi o morskim ili svemirskim brodovima i ne pravi razliku između njih i lađa za spas od Allahove kazne. Ne pravi razliku, u tom području, između izgradnje avionosača i formiranja pilota koji lete prema Svevišnjem uz pomoć dva krila: krila nauke i krila iskrenosti. On ne pravi ni razliku između proizvodnje prekookeanskih raketa i strelica koje prodiru u nebeske sfere. On neprestano radi na usavršavanju baza za lansiranje spomenutih raketa i popravci srca iz kojeg se šalju spomenute strelice.
TRASIRANJE PUTA ZA SVEOBUHVATNI PREPOROD
Da bismo stigli do vrha civilizacijskog napretka potrebno je dobro pripremiti već trasirani put u tom pravcu, koristiti neophodne povode i preduslove, ono što spada u najvažnije prioritete, a ne nešto što je sporedno. Dostava islama do razuma i srca ljudi zahtijeva od misionara i pedagoga da krenu od postojećeg stanja ka stanju koje žele postići, što podrazumijeva davanje prednosti olakšanju nad otežavanjem, privlačenju nad plašenjem, promovisanju dobra nad zabranjivanjem zla i sl. Uz sve to, treba širiti kulturu savjetovanja i razumijevanja, a sustezati se od svih vidova sramoćenja i grđenja. Savjetnici moraju ostati samo da’ije (misionari), a ne kadije. U dodiru s narodom moraju biti iskrene tolerantne daije, a ne stroge i žestoke kadije.
Radi napretka islamskog civilizacijskog projekta musliman mora spojiti uže svojih misli s rijekom obnove i isušiti ustajalu močvaru slijepog slijeđenja. Dakle, neophodno je podići zastave tefkira razmišljanja, a da bismo to mogli moramo spustiti zastave tekfira (proglašavanja muslimana nevjernicima).
Allah nam je riječima: “O vjernici stupite u islam svi..” (El-Bekara, 208.), naredio da u islam uđemo na sva njegova vrata. Da bi se ostvarila sveobuhvatnost islama, potrebno je srezati nokte sveobuhvatnosti koja parira Allahu, dž.š., tj. Njegovim božanskim svojstvima u različitim sferama života. Radi ostvarivanja sveobuhvatnog džihada u životu muslimana potrebno je dati priliku idžtihadu u svim naukama, u svim oblastima. Ističući osobenosti islama potrebno je voditi računa o specifičnostima ostalih naroda i uvažiti njihove pozitivne društvene odlike, jer ne postoji kontradiktornost između osobenosti islama i specifičnosti naroda.
Sveobuhvatnost islama od muslimana zahtijeva da svoj ibadet iznese iz mihraba namaza u mihrab života. Da bi se to desilo, on se mora osloboditi okova običaja i biti svjestan da je u stalnom vrtlogu ibadeta i ostalih radnji u različitim prilikama: “Reci: ‘Zaista namaz moj, i obredi moji, i život moj i smrt moja pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova.’” (El-En’am, 162.) Zato se on nada Allahovoj nagradi za svoje jelo, baš kao što se nada nagradi za post, za šutnju kao i za govor, za spavanje kao i za noćni ibadet, za smijeh kao i za plač, za radost kao i za žalost, za bogatstvo kao i za siromaštvo, za raskoš kao i za oskudicu, za uživanje u blagodatima kao i za sabur u nevoljama…
Kur’an nas uči da je Svevišnji Allah iskušao Svoga poslanika Sulejmana, a.s., vlašću i bogatstvom, kao što je iskušao Musaa, a.s., ugnjetavanjem i progonstvom, a Muhammeda, s.a.v.s., svim spomenutim.
DOKAZ USPJEHA ZAHTIJEVA PRIMJENU ISLAMSKIH ODREDBI
Da bi ummet povratio mjesto koje mu pripada, mora iskoristiti svoje potencijale kao poluge pomoću kojih će stići do mjesta gdje će potvrditi svoje postojanje i prisutnost u civilizacijskom prostoru. Međutim, potvrda postojanja zahtijeva primjenu islamskih propisa u raznim sferama života: politici, ekonomiji, moralu, zakonodavstvu… U svemu tome treba se pridržavati naredbi, a kloniti se zabrana.
Kada to uradi, ummet je onda praktično potvrdio jednoću Stvoritelja u svome životu i time ostvario svoje jedinstvo.
Jer, nema jedinstva bez jednoće, kao što nema suverenosti bez osobenog mjesta za Kosmičkog Suca u zakonodavstvu i uredbama.
Naravno, povratak islama na mjesto koje mu pripada neće se ostvariti čudima, nego vanrednim naporima ljudi koji izlaze iz mihraba namaza kako bi radili na izgradnji života. To su junaci koji moraju biti rođeni, iako je mnoštvo virusa koji uništavaju reproduktivnu sposobnost muškaraca i ostavljaju ih spolno nemoćnim.
Da bismo uspostavili državu koja će primjenjivati islam i suditi po njemu, moramo jačati da’vetska zdanja čiji će sinovi dobro poznavati islamske propise, znati da ih ugrade u svoj svakodnevni život i vješto ih promovišu svojim ponašanjem. Zaista je uspostava Allahove države u srcima i djelima najveća garancija njene uspostave u životu ljudi.
Nijedno društvo nije u stanju da izgradi jake temelje za napredak sve dok se ne oslobodi maglovitosti koju praktikuju tirani, bilo na idejnom ili političkom planu, bez obzira pripadali oni vjerskoj ili svjetskoj vlasti. Niko ne smije zaboraviti da apsolutna istina pripada samo Allahu. Zato nema isključivosti i isključivih stavova u odnosu prema onima koji se pripisuju islamu, osim ukoliko se to ne odnosi na kategoričke odredbe u vezi s kojima je ummet saglasan i koje su uvrštene u osnovna i poznata pitanja vjere.
Na kraju, nije dobro zaboraviti na krajnji ishod sakupljanja imetka. Treba se čuvati od pada s visine pri izgradnji Zemlje na dno obožavanja dunjaluka i čuvati se pokliznuća s vrha formalnog ophođenja prema ljudima u nizine površnosti pogleda, čime se dopire samo do forme, a zapostavlja suština i daje prednost imenima, a ne sadržaju.
Analizirajući dešavanja, ne smijemo miješati opreznost i teorije o zavjeri. Ujedno, moramo biti svjesni opasnosti skoka s tumačenja na pravdanje i opasnosti od okupiranja trenutnim na račun onoga što slijei, ili okretanja od sadašnjosti prema prošlosti.”
Iz časopisa Hira
Preveo: prof.dr. Zuhdija Adilović
