Jesu li Osmanlije prodale Bosnu?
Dva procesa u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća, međusobno povezana i neodvojiva, ostavila su ogromne posljedice na tu epohu: širenje Ruskog carstva i uzmicanje Osmanskog carstva. Osmanlije su bile primorane napustiti dvije petine teritorije kojom su vladali ostavljajući ondje petinu muslimanskog stanovništva svoje dotadašnje države
Piše: dr. Sedad Bešlija
Nemoguće je govoriti o bosansko-osmanskim odnosima kroz historiju, a da se ne spomene već ustaljena narodna trakavica da su “Osmanlije prodale ili ostavile Bosnu i Bošnjake”. Odgovor na takvu konstataciju nije nimalo lahak, a sagovornik obično očekuje da on bude kratak, jasan i precizan. Međutim, neki odgovori ne mogu biti takvi. Neki zahtijevaju duga objašnjenja, a neka pitanja ostaju otvorena koliko se god objašnjavalo. Ponekad odgovor otvara nova pitanja. Pitanje koje se tretira u ovom tekstu daje upravo takvu vrstu odgovora. Zbog toga će se u narednim rečenicama pokušati odškrinuti vrata odgovora, odnosno dotaći ključnih momenata o ovoj temi.
U širem okviru poznatog “Istočnog pitanja”, austrijski planovi za ovladavanje Bosnom sežu u prvu polovinu 17. stoljeća. Na vojnom se polju taj plan pokušavao realizirati dva puta (od 1697. do 1737. i od 1788. do 1791. godine), ali bezuspješno. U trećem pokušaju, 1878. godine, bio je uspješan i završio je okupacijom Bosne i Hercegovine.
Dva procesa u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća, međusobno povezana i neodvojiva, ostavila su ogromne posljedice na cijelu epohu: širenje Ruskog carstva i uzmicanje Osmanskog carstva. Donijela su nezavisnost balkanskim narodima, potom i osmansko-ruski rat, te na koncu propast Osmanskog carstva. Na kraju su Osmanlije bile primorane napustiti dvije petine teritorije kojom su vladali, ostavljajući ondje petinu muslimanskog stanovništva svoje dotadašnje države (približno 5,5 miliona) u carstvu u kojem su muslimani činili njegovu polovinu.
Austrijanci nisu željeli gubiti vrijeme, već su poslali izaslanika u Istanbul samo s jednim zahtjevom: da im se dodijele Bosna i Hercegovina. U suprotnom, prijetili su povlačenjem podrške za sužavanje granica Srbije, Bugarske i Crne Gore. Iako su smatrali da Porta nema drugog izlaza, osim da udovolji njihovim aspiracijama, osmanske službe odbile su ovaj zahtjev.
Odluke Berlinskog kongresa donesene su većinom na privatnim sastancima predstavnika Rusije, Engleske i Austrije. Prije nego su osmanski izaslanici došli na Kongres, osmanska strana dobila je vijest o tome da će austrijski prijedlog biti upućivanje austrougarske vojske u Bosnu i Hercegovinu, te je diplomatskim kanalima poslala stav da je to za njih neprihvatljivo i da namjerava, u cilju reda i poretka, u Bosnu poslati komesare koji će oformiti žandarmerijske snage na terenu. Oštro se suprotstavila takvim namjerama izjavivši da Bosna i Hercegovina pripadaju Osmanskom carstvu i da austrijska strana nema nikakva prava na okupaciju navedenih pokrajina.
Nakon što su pregovori prekinuti, pod pritiskom engleskog i njemačkog izaslanstva, osmanski izaslanici 4. jula 1878. godine pročitali su pismo pristiglo iz Istanbula u kojem je stajala rečenica: “Osmanska vlada vrlo ozbiljno prihvata mišljenja u vezi s Kongresom, i smatra da se mogu poduzeti zajedničke akcije na očuvanju mira u Bosni i Hercegovini.” Austrougarski ministar vanjskih poslova grof Andrássy pozdravio je ove riječi, dok je njemački kancelar Bizmark kazao da su od tog trenutka okupacija Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske monarhije i sve odluke u vezi s tim postale zakonite.
Nakon toga, Osmansko carstvo bilo je prisiljeno učiniti teritorijalne ustupke Bugarskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Rumuniji, Austriji, Rusiji, Iranu, Grčkoj i Engleskoj.
Član 25. Berlinskog ugovora odnosio se na upravnu poziciju i budućnost Bosne i Hercegovine. Austrijska strana dobila je mandat za privremenu okupaciju Bosne i Hercegovine, uz uvjet da osmanski suverenitet na tom području i dalje traje, a da će pitanje izgradnje puteva u Novopazarskom sandžaku u vojne i trgovačke svrhe te stacioniranje vojnih jedinica na tom području biti predmetom budućih pregovora.
Osim toga, na insistiranje osmanskih izaslanika, potpisan je tajni protokol između osmanske i austrougarske strane, u kojem je navedeno da se nastavlja sultanov suverenitet u Bosni i Hercegovini i da je austrougarsko prisustvo privremeno.
Dakle, tri su osnova razloga zbog koji je Bosna i Hercegovina nakon Berlinskog kongresa osvanula pod austrougarskom okupacijom: interesi velikih sila, vojno-politička slabost Osmanskog carstva, posebno na Balkanu, i unutrašnji nemiri izazvani ustankom protiv osmanske vlasti 1875. godine.
Aneksija i mit o “prodaji” Bosne za 2,5 miliona funti
Tokom austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, u centru Osmanskog carstva događale su se krupne promjene. Najveća od njih bila je narastanje novog pokreta koji je svim silama i metodama nastojao svrgnuti s vlasti sultana Abdul Hamida II (1876–1909). Mladoturci, koji su bili privrženi sekularističkoj ideologiji, kakva je tada bila moderna u Francuskoj, te se zalagali za što temeljitije prekidanje veza turskog naroda i države s islamskom kulturom – zapravo za “obračun” s vlastitim nacionalnim identitetom i poviješću – okupljeni u Pokret za jedinstvo i napredak, bunili su balkanske narode na ustanak protiv sultana i raznim pritiscima iznudili proglašenje Ustavnog doba 24. jula 1908. godine.
U tim mjesecima, kada je sultan bio politički oslabljen i kada je bosanskohercegovačkim predstavnicima upućen poziv za učešće u pripremnim radovima osmanskog parlamenta, austrougarska strana koristi priliku i 7. oktobra 1908. godine proglašava aneksiju Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj monarhiji. Prvi protest centralnih osmanskih vlasti protiv aneksije bila je diplomatska nota osmanskog ministarstva vanjskih poslova upućena 8. oktobra 1908. godine u Beč. U decembru mladoturci dobijaju izbore. Na otvaranju osmanskog parlamenta 17. decembra 1908. godine sultan Abdul Hamid II u svom je govoru osudio aneksiju.
Već 27. aprila 1909. godine sultan Abdul Hamid II svrgnut je s vlasti. Osmansko-austrijski sporazum o aneksiji Bosne i Hercegovine organizirali su, ustvari, mladoturci. Njihova uloga u tom procesu bila je ključna. Dakle, ako se može tako kazati, Bosnu nisu “prodale” Osmanlije niti osmanski sultan, već mladoturci koji su bili na ideji antisultanata, a spas tražili u vesternizaciji.
S druge strane, Muslimanska narodna organizacija (MNO), koja je osnovana 6. decembra 1906. godine, predala je u februaru 1909. godine osmanskom parlamentu Memorandum muslimana Bosne i Hercegovine, u kojem su opširno iznijeli šta su sve bosanski muslimani dali Osmanskom carstvu i njegovoj historijskoj ideji. Istakli su opasnost od aneksije koju je “Austrija učinila da nanese smrtne udarce turskoj državi”. Izrazili su očajničku nevjericu da će Osmanlije za nekoliko miliona funti “učiniti bespravnim robljem milion i 400 hiljada svojih najvjernijih podanika”. Dalje je pisalo: “Zar je to mogao vjerovati narod koji je doveden do prosjačkog štapa boreći se za svoju nezavisnost i jednu državu, a da ga ona prodaje za 2,5 miliona funti i preda svoj narod na milost i nemilost dušmana, koji hoće ne samo da ga odnarodi nego da ga potpuno istrijebi. Zar Turska, koja je svaki pedalj zemlje krvlju iskupila, sad kao ustavna država da svoje zemlje prodaje onome ko na njih nema nikakva prava? Zar prodavati potomke Mustafa-paše, Silahdara Jusufa-paše i drugih velikana i prodavati ih onome koji će ih gnječiti dok ne izdahnu? To nije prodaja turskih dobara, već prodaja suverenih prava, prodaja njih samih, prodaja onih koji bijahu uvijek spremni kurban biti za islamsko dobro… Muslimani su uvijek bili spremni sve svoje dati i izginuti za dobro turske carevine. Bili bismo spremni podnijeti i tu sramotu da smo prodani od strane Turske samo kad bismo znali da je ta prodaja po Tursku korisna i da joj nije opasna. Nadamo se da bratski osmanlijski narod neće dopustiti da bosanski muslimani budu prodani. Umjesto 2,5 miliona funti dat ćemo i 10 miliona, pa da ćemo i djecu svoju prodavati, a ne da doživimo tu sramnu prodaju, nego da mjesto austrijskih robova postanemo najvjerniji podanici Osmanske carevine.”
Iz dokumenata pohranjenih u Arhivu Srbije mogu se vidjeti reakcije na aneksiju muslimana koji su živjeli izvan Bosne i Hercegovine. Osmansko-austrijski sporazum o aneksiji od 26. februara 1909. godine izazvao je negativne reakcije muslimana u Pljevljima (Tašlidži) i Sjenici. Prema jednoj izjavi: “Ovdašnji muslimani misle da je Bosna prodata za jednu svotu novca, iako to uzimaju s nevjericom.”
Osmanski dokumenti govore o pozadini navedenog sporazuma i dotiču se pravnog okvira spomenute “prodaje”. Prema osmanskom zakonu o vlasničkopravnim odnosima, Osmansko carstvo ima pravo na poslovanje na jednom broju nekretnina koje se nalaze u Bosni i Hercegovini. Zbog toga se Vlada Austro‑Ugarske, u odredbama sporazuma, obavezala da će u roku od petnaest dana, nakon što sporazum stupi na snagu, na ime kompenzacije za navedene nekretnine, Osmanskoj državi isplatiti 2,5 miliona osmanskih lira.
Navedeni zakon i njegova primjena nije bila stvar specijalno određena samo za Bosnu i Hercegovinu, već se odnosila i na druge pokrajine.
Iako je Osmansko carstvo unutar navedenog pravnog okvira dobilo kompenzaciju, bosanski muslimani podnijeli su to vrlo teško i dovodili je u vezu s faktičkim osmanskim napuštanjem prostora Bosne i Hercegovine. Međutim, treba imati u vidu da su se centralne osmanske vlasti od okupacije 1878. godine pa sve do aneksije 1908. godine grčevito borile za političko očuvanje Bosne i Hercegovine. Pored kritike bosanskomuslimanske strane, koja je na mjestu, treba sagledati i društveno-političke okolnosti u kojima se Osmansko carstvo nalazilo u posljednjoj trećini 19. stoljeća, kao i sve dimenzije promjena koje su se događale na Balkanu u tom periodu. I pored navedenog, legitimno je pitanje zašto su bosanski muslimani u toku trodecenijskog perioda okupacije često bili usamljeni u borbi za vlastiti identitet.
Moguće je da je bosanskim muslimanima aneksija teško pala jer je donijela sa sobom nove povijesne traume, da su osjećali iznevjerenost, prodaju osmanskih vlasti. Međutim, navedeni proces nije nimalo jednostavan, potrebno ga je shvatiti u cijelosti. Floskula koja je preživjela do danas, “Turci su nas (Bošnjake) prodali”, zvuči površno i tendenciozno. Nešto slično kao kada savremene generacije čuju rečenicu: “Alija je u Daytonu prodao pola Bosne.” To je posebna budalaština. Makar dolazila iz usta “učevnih” imena. Potrebno je razumjeti historijske procese. A to je uvijek teža strana priče.
Davno smo naučili da na svijetu nema pravednih ni nepravednih. Ima samo jakih i slabih. Oni jaki osvoje Kuds, Istanbul, dođu pred vrata Beča. Slabe gaze svi. Neprijatelj ih porazi, prisvoji im zemlju, a oni bespomoćno posmatraju. U tome je poenta. Za one koji razumiju.
