BIMA u Prnjavoru: „Dobri ljudi su sreća na ovom svijetu…“

„Dobri ljudi su sreća na ovom svijetu..“ čitajući zastadoh kod ove rečenice.

Šta je dobro u čovjeku? Jesu li dobro samo njegovi postupci ili samo njegova namjera ili jedno i drugo? Jesmo li dobri zbog sebe ili zbog drugih? Krije li se u svakoj riznici zvanoj čovjek najveće blago: dobro koje u sebi nosi? Kome kao dobri ljudi donesemo sreću: sebi ili onima kojima dobro činimo, ili i sebi i njima? Kako probuditi dobro onda kad usne u doboki san? Razmišljajući o rečenici koja je naizgled tako jednostavna, a tako duboku poruku krije, s osmijehom na licu vrati se na dan od jučer.

Bio je to još jedan dan proveden s BIMOM. Još jedan izazov, još jedna blagodat.
Ovaj put krenulo se put Prnjavora. Rani jutarnji sati, i put ka novim pobjedama.
Kao i svaki put po dolasku pripreme za preglede su protekle brzo. Sve je bilo spremno za početak rada.

Ušla sam u prostoriju gdje će se raditi. Sve potrebno je bilo na mjestu. U samom uglu bila je smještena peć. Gledajući vatru koja se vidjela kroz staklo na peći, misli negdje odlutaše. Gledam u vatru koja se polako gasila i pomislih: Baš kao i život. U jednom danu smo tu, sutra je već novi dan, a onaj od jučer je iza nas. Budimo se svako jutro iznova i živimo u jednom danu. I na kraju dana da li se pitamo: jesmo li dovoljno dobra danas uradili. Jesmo li bolji od sebe jučer, ne bolji od onog koji ćemo postati sutra?

„ Izvinite, ja bih trebala kod interniste…“ prošaputao je tih, nježan glas. Kao da me taj glas trgnuo iz sna. Pogledah i na svojim rukama vidjeh stare, iznemogle ruke, koje su podrhtavale. Kao da su se bojale da me previše čvrsto drže,ali da drugačije ne mogu.
Podigoh pogled. Ispred mene su bile najljepše oči…oči jedne starice. U njima su svoje mjesto dobile i tuga i radost. I sjeta i nadanje. Nosila je ona u svojim očima neku neobičnu toplinu. Nosila je i strah i bezbrižnost.
„ Tamo“, rekoh joj gdje treba da ide, „ ali sačekajte Vaš red. Evo tamo imate stolicu, pa možete sjesti.“
Starica je klimnula glavom i sjela na stolicu u blizini peći.
Još dugo sam je gledala. Posmatrala sam pokrete njenih ruku, njene oči koje su sa oduševljenjem gledale sve što se dešava oko nje.
„ Pridji..“, rekla mi je. Kao da je primijetila da već dugo vremena gledam u nju.
„ Pridji, evo još jedna stolica je prazna, odmori malo.“
Pomalo bojažljivo krenula sam prema njoj.
Da li joj trebam reći da mi je žao ako se loše osjećala što već dugo posmatram šta ona radi? Ne, samo ću sjesti do nje.
Obje smo dugo ćutale. Gledala sam kroz prozor. Vani se kiša već polako spuštala.Svojim kapljicama lupala je u prozor. Oči su mi bile pomalo teške. Na trenutke su se same zatvarale.

„ Kako ste?“, pitala sam staricu.
„ A kako bih mogla biti kada vidim sve ove ljude.“, rekla je. Njenim nježnim licem potekle su suze.
„ A zašto plačete? Živi ste, zdravi ste. Šta čovjeku više od toga treba?“
„ Vidiš..“, tiho je izustila. „ Znaš li koji je osjećaj svim ljudima potreban?“
Gledala sam je zbunjeno.
„ Osjećaj da nismo zaboravljeni…da nas se neko sjetio. A ovi ljudi su se sjetili nas.“
Uzela sam je čvrsto za ruku : „ Nikada čovjek nije zaboravljen.Uvijek postoje oni koje će nas se sjetiti.“
„ Tako je..“, tiho je izustila dok je mahramom brisala suze sa lica, „ Uvijek ima dobrih ljudi. Ma, svi ljudi imaju to zrno dobra u sebi, samo ga treba probuditi. Možda se to zrno dobra probudi u onima u kojima još uvijek spava kada vide sve ove dobre ljude koji su nas danas posjetili.
Vidiš, svi ovi ljudi su danas tu samo zbog nas. Kako da im dovoljno zahvalimo?“
„ Nano..“,rekoh joj, „ oduvijek je bilo da dobar čovjek nađe dobrog čovjeka, sličan se sličnom raduje.
Dobri ljudi nisu dobri zbog njih samih.. Oni su dobri, jer su kao takvi trebali pronaći vas, vas dobre ljude.“

Nasmijala se i polako krenula. Bio je njen red za pregled.
Krenula je, a onda se još jednom osvrnula: „ Zapamti, dijete moje, šta god u životu budeš radila, budi prvo dobar čovjek. Šta god budeš radila drži se užeta dobra. Drži se užeta koje će te vezati za dobre ljude. Dobri ljudi su sreća na ovom svijetu…“

Brzo sam otvorila oči. Do mene je sjedilo neko novo lice.
„Gdje je nana koja je sjedila ovdje, prije Vas?“, upitala sam.
„ Već dugo ona nije tu..“, rekoše mi.
Nisam znala da li sam te njene riječi sanjala, ili su stvarno bile izrečene. Znala sam samo jedno: dobri ljudi postoje.

„ Budi dobar čovjek, drži se užeta dobra…“ i dok su mi te njene riječi odjekivale mislima pogledah oko sebe. Tišina, praznina. Čuli su se još samo odjeci koraka onih ljudi koji su krenuli kući sretni jer su baš oni bili dobri ljudi koji su upoznali neke nove dobre ljude.
U prostoriji u kojoj je do nedavno bilo na stotine ljudi, ostali su samo zidovi još uvijek pomalo topli od vatre koja je gorjela. Ostali su zidovi kao svjedoci dobra koje je učinjeno tog dana.
Zatvorih vrata za sobom i pogledah ka nebu. Upoznati dobre ljude prava je blagodat.

I na kraju ovog dana putovanje iz Prnjavora se završilo tamo negdje odakle je i počelo, tamo negdje uz Miljacku.
U ovoj tišini noći, dok plovimo stazom koja je pred nama, o putniče, šta ako shvatiš da svako od nas ima rijeku života? Tom rijekom sa istim izvorom plovimo u nedogled,a gledaj, ponovo se na istom mjestu nadjemo. Šta ako budem pričala o mjesecu koji nam se na kraju ovog dana ovako smiješi? I šta ako baš ovaj mjesec kaže kako je nekad poput pruta bio?
Pogledamo li u Miljacku, koja huči i teče vidjet ćemo odraz nas od danas, nas od jučer. Odraz nas kao malog djeteta. Dijete koje poput srne bojažljivo gleda, ali u očima vedrinu čuva. Pusti strah neka potone. Pusti dobrotu da ispliva. Dobrotom ćeš lakše razumjeti kuda ova rijeka života ide.
Pusti vedrinu s dobrotom da ispliva, pruži dobro i traži dobro, drži se užeta dobra, lakše će te nositi ovi valovi života. I na kraju dana se zapitaj: kažeš li laku noć dovoljno dobrom čovjeku u sebi?

Dok je kiša polako padala, jak vjetar je puhnuo i sa sobom uzeo kišobran koji sam držala. Potrčala sam za njim.
„ Izvoli..“ rekao je starac koji je uspio zaustaviti kišobran.
„ Dobri ljudi su sreća na ovom svijetu..“ rekoh mu.

Piše: LEJLA OMERČIĆ

Akos.ba