Kako su Allahovi poslanici pozivali u islam: Salih a.s.
Njegovo polje djelovanja bio je narod Semud, narod koji su činili čistokrvni Arapi.
Njihovo mjesto stanovanja bio je Hidžr, koji se nalazio između Hidžaza i Tebuka. Taj narod živio je nakon Ada, ali su, nažalost, i oni kao i Ad počeli obožavati kipove i pridruživati Allahu Uzvišenom druga. Allah im šalje Saliha, koji je bio sin Ubejdov, on Hadirov, on Semudov, on Asirov, on Iremov, a on sin Nuha, a.s., da ih opomene i povrati u orginalnu Allahovu vjeru. Allah Uzvišeni o tome kaže:
A Semudu poslasmo njihova brata Saliha, „O narode moj“- govorio je on- „Allahu se klanjajte, vi drugog Boga osim Njega nemate! Evo vam znaka od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je pa da vas patnja nesnosna stigne!“ (El-A’raf,73)
Allah Uzvišeni je ovu neobičnu kamilu učinio posebnim znakom i svojevrsnim iskušenjem za Semud. Htio je da ih iskuša i utvrdi njihovo vjerovanje i pokoravanje poslaniku kojeg je njima poslao. Ona je, ustvari, prestavljala istinitost Salihovog, a.s., poslanstva.
Salih, a.s., plašeči se da njegov narod doživi sudbinu kao i predašnji narodi, upozorava ih i podsjeća na Allahove blagodati koje oni moraju oćutiti u dubini svojih bića, kako ih ne bi zanijekali i time sebe upropastili. On ih savjetuje:
„ I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio: u rovnicima njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!“ (El- Araf,74)
Iz Sahihovog, a.s., obraćanja svom narodu saznajemo kakve su blagodati i mogućnosti date Samudu, kao što naslućujemo i prirodu i mjesta u kome su živjeli. To su ravnice i brda: u ravnicama su dvorce gradili, a u brdima kuće klesali. To je, kako napominje Sejjid Kutb, bila graditeljska civilizacija, koja je slijedila iza Adove, do temelja porušene, civilizacije.
(U okrilju Kur’ana, 8/238)
Ono što primjećujemo u obraćanju Saliha, a.s., svom narodu jeste činjenica da je on dobro poznavao svoj narod, njegovu historiju, njegovo tadašnje stanje, mogućnosti i aspiracije. Naravno, to obavezuje svakog da’iju danas da, na temelju tih da’vetskih metoda, kao i metoda drugih Allahovih poslanika, upoznaju historiju naroda kome se obraćaju, njegove korijene, kulturu, baštinu, duhovna i materijalna dostignuća, kao i sve druge relevantne činjenice u vezi s tim narodom. Bez tih elemenata bespredmetno je djelovati u određenom narodu.
Analizirajući ajete koje tretiraju Saliha, a.s., i njegovo obraćanje svome narodu, zaključit ćemo da je jedna grupa ljudi iz njegovog naroda vjerovala tom poslaniku kojeg im je Allah Uzvišeni uputio, dok se druga grupa uzoholila, a posebno glavešine i vođe naroda, koji su u svim generacijama manifestirali oholost i narcisoidnost. Naime, oni su posljednje osobe koje će biti lišene svih prednosti i uživanja koje sami sebi dopuštaju, a predati se Allahu, Njegovoj vjeri i konceptu koji je On uspostavio, jer bi time uveliko ograničili svoju samovolju i tiraniju! Otuda je bilo nužno da pokušaju napraviti spletke vjernicima koji su sa svojih vratova zbacili okove tiranije time što su prihvatili obožavanje isključivo Allaha Uzvišenog i time se oslobodili ljudskog jarma i robovanja ljudima, njihovim pohotama i strastima!
U primjeru glavešina Salihovog, a.s., naroda, to su, itekako, primijeti kada oni ubacuju spletke i pokušaju zbuniti potlačene i vratiti ih u robovanje svojim prohtjevima:
A glavešine naroda njegova, one koje su se oholile, upitaše potlačene, one među njima koji su vjerovali: „Vjerujete li vi da je Salih poslat od Gospodara svoga?!“ (El-A’raf,75)
Njegovo podastiranje bezbroj činjenica nije doprinijelo njihovom osvješćivanju i konačnom prihvatanju istine. Oni oholo i nadmeno uzvikuju:
„A mi doista ne vjerujemo u to što vi vjerujete“- rekoše oni koji su bili oholi. (El-A’raf,76)
Ne samo da su zanijekali vjeru, već su i ubili kamilu, koja je bila argument od Allaha Uzvišenog i potvrda Salihovog, a.s., poslanstva:
I zaklaše onu kamilu, i zapovjed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: „O Salih, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik!“ (EL-A’raf, 77)
To je bila i ostala retorika oholih i tvrdoglavih, onih čiju oholost prati grijeh. Budući da Allah Svemoćni ne voli ohole silnike, reagovao je, shodno Svom ustaljenom konceptu: kada se neko želi postaviti na mjesto koje mu ne pripada i kada sebe počne smatrati superiornijim od Onoga koji ga je stvorio, ponizio ga i postavio na mjesto i poziciju koju, uistinu, i zaslužuje:
I zadesi ih strašan potres i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični! (El-A’raf,78)
Da’ija nekoga ne može primorati na slijeđenje istine, ali je obavezan dostaviti mu i, na najbolji način, predstaviti istinu. To je učinio i Salih, a.s., koji, nakon neposlušnosti i nevjerovanja značajnog broja svojih sunarodnika, iako sa žalom i tugom, ne osjeća grižu savjest što se njegov narod kažnjava, jer je on učinio sve što je u njegovoj moći da ga sačuva katastrofe u koju je sam hrlio:
„O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju!“ (EL-A’raf,79)
Izvor: ”Kako su Allahovi poslanici pozivali u islam”
Autor: dr. Šefik Kurdić
Za Akos.ba pripremila: Samira Muratović
