Briga o roditeljima kao stroga vjerska obaveza

Jutros sam svoju majku vodila na kontrolu u UKC Koševo, ali to nije razlog mog pisanja, samo je temu priče smjestilo u taj prostor. Čekamo u bolničkoj čekaonici, čekaonica kao čekaonica, ista kao i bilo koja druga, ali kad je bolnička onda je posebno sumorna i odiše težinom u zraku, ali i taj psihološki fenomen da se čim se nadjemo u takvom okruženju osjećamo nekako manjim, pokornijim, da govorimo u pola glasa i to je posebna tema, ali nije ono što hoću danas da ispričam.

Ambulanta br 2, pacijenti se smjenjuju kao na traci, dok osluškujem da sestra prozove nas, posmatram one koji su ranom zorom predali knjižicu i već ulaze u ambulantu. Ne sjećam se prezimena, iza mojih su leđa, ne vidim ih dok ne dođu tik do vrata ambulante. Dvoje staraca, stara bosanska nana duga suknja, preko nje mantil, na glavi šamija, ista moja rahmetli nana, duboka je starost, teško hoda, sa njom sa još kojom godinom više, dedo, sjeda kosa, brada uredna, jedva hoda, drži nanu pod ruku, kao pridržava je. Sad se krenem već osvrtati ne mogu da vjerujem da je neko dvoje polupokretnih staraca ostavio da sami dolaze na kontrole. Nema niko. Sami su.

Pregled završen u rekordnom roku, oni izlaze iz ambulante pridržavaju jedno drugo, a samo ih Allahova milost drži da oboje ne izgube ravnotežu na bolnim, starim, od života i rada izrađenim nogama.
Dao Bog ulazimo i mi u ambulantu, pričam sa sestrom i doktorom, već nas znaju mnogo puta smo već bili tu, pitam ne mogavši izdržati, ovo dvoje staraca prije nas, znate li imaju li ikoga, sami su došli i jedva oboje hodaju. „Da,imaju četvero djece i još ko zna koliko unučadi, ali kažu svi rade imaju obaveza i nisu mogli doći s njima na kontrolu“.

Pitam ja vas, sve da i neće ta njihova djeca ostariti, a hoće takav je Allahov šerijat na zemlji, pitam ja vas, i pitam ja sebe, kakva su to djeca koja dvoje polupokretnih staraca same šalju u bolnicu.
Kakva su to srca u grudima, kojima je dunjaluk, posao, bilo koja dunjalučka stvar preča od brige prema starom i iznemoglom roditelju.

Allah, moj i vaš Gospodar u svojoj Časnoj Knjizi Kur’anu kaže:
“Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu robujete i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh”! – i ne podvikni na njih i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: – Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!”(Kur’an- 23. i 24. ajeta sure El-Isra)

Uz sve deformacije “naprednih” društava posebna je otuđenost djece od roditelja, potpuno nehuman odnos spram roditelja u takvim društvima je sasvim normalan. U društvu koje je tehnički izuzetno napredovalo ponašanje djeteta prema roditeljima nema veliko socijalno značenje. Nema autoriteta oca nad sinom, a sin nema poštovanje prema ocu.
Savremeni čovjek radije slobodno vrijeme provodi sa kućnim ljubimcima, nego s roditeljima. Zato su sve brojnije socijalne ustanove i starački domovi u kojima roditelji zapadnog čovjeka završavaju svoj život. Nažalost, vidimo da i bh društvu koje je koliko jučer bilo okrenuto tradicionalnim vrijednostima, koje je njegovalo porodicu kao stub društva ovakvo ponašanje sve više uzima maha. Sa stanovišta islama takav odnos je neprihvatljiv.

U suri Lukman, Uzvišeni kaže: “Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni ćete se svi vratiti.”(4) Iz ajeta vidi se da naš Gospodar Allah Uzvišeni, insistira na zahvalnosti roditeljima odmah nakon iskazane zahvalnosti Njemu.
Ovaj kratki tekst neka bude podsjećanje da su naši roditelji naš emanet, da je dobročinstvo prema njima naša obaveza i ne dozvolimo da nas bilo kakve dunjalučke stvari ometu u našoj brizi za njih.

Nakon njihovog preseljenja nema koristi od podizanja skupih nišana, grobnica, mauzoleja, brinimo o njima dok su živi, bit ćemo za svoj odnos prema roditeljima pitani.

Za Akos.ba: Velida Olovčić